SAFARA: Zub

Na hodniku je stajao Smailagić, bijesno me gledajući.
“Ljudi su istraumirani. Od rata, od bolesti, od nedostatka plata. Najviše od zubara. Vi, KOLEGA, kao da ste odlučili da traumu dignete na viši nivo. Vraćam se za pet minuta. Ovo je ozbiljan minus u mojoj knjizi. Imate pet minuta da počistite nered koji ste napravili, promijenite času sa vodom pacijentu, tufer iznad zuba i da mi se gubite s očiju.”
Posebno je naglasio kraj rečenice, ovo sa gubljenjem. Okrenuo se i otišao. Nisam znao šta da odgovorim, ostao sam ukopan na mjestu gledajući bijesnog doktora kako odlazi. Ranije sam napomenuo da je doktor Smailagić povučen. Njegova povučenost se savršeno očitovala baš u ovoj situaciji – na ljude je ostavljao utisak osobe koja se jednostavno povuče – sa njim nema priče, nema diskusije. Sve je gotovo kada ON završi. Nije to bila povučenost kukavice, bila je to povučenost čovjeka koji ne gubi vrijeme.
Doktorova leđa su se njihala dok je odlazio. Osjećao sam kao da mi se i ona rugaju. Udahnuo sam, izdahnuo, i okrenuo se prema ordinaciji odakle se začu čudovišan vrisak, zatim zvuk koji bih mogao okarakterisati samo kao već znan zvuk lomljenja zubne cakline i na kraju suludi orkestar zubarskih bušilica koje su se vrtile i vrtile, bušile i bušile, čas udarale u mekano, čas u tvrdo, ali u svakom slučaju – zujale su svoju simfoniju zubarske kakofonije.

VRRRZZZZZZZZZZZZZ!

Crveni mlaz razli se po staklenom prozorčiću koji se nalazio posred drvenih vrata što su dijelila ordinaciju od hodnika.
Nisam čovjek od paranormalnih razmišljanja; vjerujem u nauku, ne vjerujem u Boga, samim tim, ne vjerujem ni u demonska bića, kreature iz horror filmova. Ono što sam ugledao kada sam otvorio vrata ordinacije smatrao sam tada produktom bolesnog uma: neka tajna vrata su se otvorila u nepreglednim bespućima moga mozga i pustila divlje jahače šizofrenije da divljaju i kasape moje nervne ćelije. Šizofrenija, halucinacije, bolest. To sam bio ja, moj um. Zapravo, to sam želio biti ja. Samo ja, uzrok zastrašujuće projekcije nestvarnih slika. Slike ne postoje. Ja sam ih izmislio. Molio sam se sili u koju nisam vjerovao.
Ordinacija je bila crvena. Da je imala glavu i stopala, rekao bih da je bila crvena od glave do pete. Plafon, zidovi, prozori i svaki centimetar prostora bili su pokriveni masnom crvenom bojom iz koje se širila karakteristična toplina i još karakterističniji gorki okus kada bi mi kapi crvenila sletjele sa plafona na lice. Na moju žalost, u nekoliko navrata pogodile su moje usne. Gorki okus – okus željeza. Okus krvi.

PODIJELI
TEGOVI

PODRŽI ME NA PATREONU!

Hvala ti!

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here