SAFARA: Zub

Nekoliko momenata kasnije, Smailagić je mahao folijom lijevo-desno, čekajući da se ona osuši i da nam plod moderne tehnologije konačno otkrije siguran uzrok bola.
“Kao što sam i mislio. Kolega, vidite li bijele linije koje se penju uz korijen zuba?”
Klimnuo sam glavom.
“I to je?”
“Gnoj.”
“Bakterije i odumrla pulpa. Danas ćete, kolega, da prisustvujete čišćenju korijenskog kanala. Jeste li imali priliku učestvovati u ovakvom procesu prije?”
“Nisam, doktore.”
“Čak ni na stolici?”
“Ne, nisam imao tih problema.”
“U redu. Molim vas, pratite pozorno kako bismo ovo završili što je prije moguće.”
Nakon toga, Smailagić srednjakom vrati naočale nazad na oči i okrenu se kao da me sekundu ranije uopće nije bilo na mjestu na kojem sam stajao. Kao da je pričao zidovima. Pacijentu je samo dobacio da će primiti anesteziju i da neće osjetiti bol već samo pritisak, jer se anestetikom ne mogu umrtviti nervni završeci koji prenose pritisak.
Od tog trenutka, sve što sam posmatrao, cijela situacija dešavala se baš onako kako sam čitao u knjigama. Otklanjanje gornje strane zuba visokobrzinskom bušilicom sa aeromotorom, kupljenje ostataka sline sisaljkom, pripremanje igala, antibiotika, papira za sušenje i provjeravanje tropostotne otopine varikine koja je služila za dezinfekciju kanala iznutra, uštrcavanjem iglom.
Kada je doktor Smailagić ušao u kanal sa brusnom iglom i počeo ga čistiti i oblikovati, kroz uši mi je prvo prošao zvuk jezivo glasnog lomljenja zubne cakline, tako glasnog da sam i sam osjetio nelagodu koja se manifestovala nekontrolisanim škrgutanjem mojih vlastitih zuba, a zatim vrisak koji ne mogu opisati drugačije nego kao nešto što nije sa ovoga svijeta. Taj vrisak nije dolazio iz usta pacijenta, nije dolazio iz usta doktora, nije dolazio iz moje oralne šupljine. Dolazio je iz tijela našeg pacijenta. Sudeći po izostanku reakcije, on to nije čuo, samo je panično kolutao očima dok se jedan vrisak pretvarao u pet, pet u desetine, desetine u stotine horova vriskova iz najnižih jaruga pakla. Ustuknuo sam u bunilu, i sa užasom gledao kako se na licu doktora Smailagića nije pomjerio nijedan jedini mišić. Takva neočekivana, neljudska i monstruozna situacija mi nije odmah poslala telegram uzbune na adresu centra za podizanje panike u mozgu jer ljudski mozak nije pripremljen za reagovanje u takvim trenucima. Sekundu kasnije, što se činilo kao vječnost kasnije, tijelo se pobunilo protiv mozga, odstupilo unazad i leđima sam srušio policu na kojoj su bila poredana ogledala za pregled usne šupljine. Ogledala se uz prasak sasuše na pod. Panično kolutanje studentovih očiju postade još paničnije, još haotičnije, a doktor Smailagić prestade da uvlači brusnu iglu u korijen zuba.
“Kolega, šta se dešava?”, upita me ošinuvši me prijekornim pogledom.
“O-oprostite, izvinite…te, molim vas…”, nisam znao kako da reagujem, jednostavno, htio sam samo istrčati iz ordinacije.
Smailagić je šutio i gledao me. Ja sam gledao u njega, pa u ogledala rasuta po podu, u svoj odraz u njima. U svoje oči. Neugodnu i napetu tišinu prekinuo je sintetičan zvuk Beethovenove Pete simfonije. Doktoru je zvonio mobitel smješten u gornjem džepu mantila, ali ovaj se nije ni pomakao. Ništa. Ni mišić na licu. Gledao sam mu u džep i slabo svjetlo mobitelskog ekrana koje je jedva probijalo kroz tkaninu mantila. Onda opet u svoja stopala i ogledala na podu. Malo u Smailagića. Samo malo. Zatim sam u potpunosti spustio pogled i pokušao slušati lude otkucaje svog srca unutrašnjim uhom.
Zaključivši da ja neću odgovoriti ikakvom verbalnom reakcijom, ne skidavši pogled sa mog lica, Smailagić izvadi mobitel iz džepa i odgovori na poziv. Ustade sa stolice, poče da hoda gore-dolje po ordinaciji i nakon nekoliko kratkih rečenica prekinu poziv. Opet se okrenu meni.
Opet pogled. Prestani me jebat pogledom, istjeraj me, pomislio sam.
“Kolega, izađite napolje sa mnom na moment, molit ću lijepo.”
Nije ni završio rečenicu, a već je rukom hvatao šteku, pokretao je prema dolje i izlazio iz prostorije. U sobi smo ostali tišina, naš pacijent ukrašen zjapećom usnom šupljinom koji je buljio u mene još uvijek istraumiran od mog rušilačkog pohoda, i ja. Gledali smo se pet-šest sekundi, a onda sam krenuo prema vratima.
“Hhftta haafdiss?”, preveo sam to kao riječi šta radiš, ali mu nisam odgovorio. Izašao sam napolje.

PODIJELI
TEGOVI

PODRŽI ME NA PATREONU!

Hvala ti!

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here