Sjedim u jednoj od mnogobrojnih prostorija Policijske uprave Novi grad. Stolica je tvrda, neudobna, stara najvjerovatnije koliko i ja. Ruke su mi izvrnute iza leđa, imobilizirane parom policijskih lisica. Nabildani sredovječni inspektor je obučen u kombinaciju crne košulje i farmerki. Oko njega se širi ustajali miris cigareta i jeftine toaletne vodice. Prijeti mi. Primjećujem to po njegovom prstu koji se ritmično miče naprijed i nazad. Tu i tamo, nagne se prema meni i usta otvara tako široko da mogu da vidim tačno na kojim zubima mu je odrađen dobar, a na kojima loš posao.
Ima dva implantata. Riješio se manganskih plombi, zamijenivši ih porculanskim. Ja nikad ne bih. Smatram da su crne gromade u zubima puno bolje i čvršće.
Kao što rekoh, inspektor maše prstom, ali maše i papirima koje čvrsto drži u drugoj ruci. U igri nam se pridružuje i mladi prašinar koji me sproveo do sobe i svezao za stolicu. Imam osjećaj da nekako vrijeđam nadobudnog zaštitnika pravde, ali nikako ga ne razumijem. Ne čujem ga. Nije da ne želim – zaista želim, ali u ušima mi pišti, struže, cvili, ljudske riječi ne dopiru do mozga. Bacam nesuvisli pogled na papir koji je sletio na stol ispred mene.
Uvjereni su da sam zaklao momka usred praktične nastave na fakultetu.
Uvjereni su da sam u slijepom napadu ludila i labilnosti presudio nevinom čovjeku.
Na kraju krajeva, i ja bih bio čvrsto uvjeren u to da sam čovjek od racionalnog poimanja stvari sa velikom količinom jakih, nepobitnih dokaza koji su mi ustupljeni kao na srebrnom pladnju. No, ja nisam čovjek od razuma, barem ne razuma te vrste. Ne od danas. Džaba krvave ruke, džaba oružje na mjestu zločina, džaba rez i iskolačene oči. Ja znam. Ja ga nisam ubio. Oni su.
Selidbom u haustor broj 10 na rubu Dobrinje, sarajevskog naselja u kojem sam počeo živjeti sa majkom nedugo nakon što sam upisao studij stomatologije, shvatio sam da je vrijeme da se uozbiljim i zaista posvetim nauci. Stomatologija je za mene oduvijek bila fascinantna nauka – pola zanat, pola magija. Zubi su, željeli vi to priznati ili ne, povezani sa cijelim ljudskim organizmom. Zbog problema sa zubima ljudi gube vid, slabe im bubrezi i srce. Zub je zapravo centar ljudskog tijela. Stomatološki fakultet u Sarajevu je organizovao redovne časove prakse za sve studente koji su htjeli asistirati na studentskoj stomatologiji. Oni ažurniji, spremniji i ozbiljniji dobili su priliku da tu i tamo obavljaju i sitne popravke zuba – plombiranje i slične sitnice koje današnji eksperti u svojim privatnim ordinacijama obave za manje od dvadesetak minuta. Krvavo naplate svoj rad, ma kakav on bio. No čišćenje korijenskog kanala… Za to je ipak bilo potrebno malo više znanja i vježbe.
Laički objašnjeno, zub se sastoji od najčešće dva do četiri kanala. Kada se kanal inficira, dolazi do tupe, naočigled neobjašnjive boli ili pretjerane osjetljivosti na zagriz i temperaturu. Potrebno je ukloniti odumrlu pulpu i bakterije tako što se uz pomoć posebnih nazubljenih igala ulazi u kanal, brusi se laganim potezima i posebno oblikuje kako bi se kanal mogao ispuniti materijom koja će nadomjestiti nedostatak zuba. Ovaj proces se ponekad treba ponavljati više puta i jedanaest posto pacijenata na cijelom svijetu može osjetiti ponovni problem sa zubom. Izgleda malo tih jedanaest posto, no kad se pacijent nađe u toj situaciji, vidi se da baš i nije tako mali broj povratnika na stolicu.
SAFARA: Zub
