SAFARA: Zub

Tog kobnog dana imao sam tročasnu praksu u ordinaciji što me posebno veselilo – uvijek sam više cijenio praksu nego knjigu. Došao sam poprilično rasterećen od raznih misli koji su mi vrludale po glavi.
Doktor Smailagić je bio glavna faca ordinacije. Povučen i strog. Sa njim nije bilo previše priče. Ili si slijedio njegove upute, ili se više nisi pojavio na tom mjestu. Oni koji su slijedili upute i bili poslušni, prolazili su kroz torturu tihog i konstantnog pritiska doktora Smailagića koji ne bi propustio nijedan trenutak da ukaže na neznanje svog budućeg kolege. Smatrao sam to dobrom osobinom, pravom vrlinom istinskog ljekara i humaniste; ipak se ovdje radilo o ljudskom zdravlju i životu.
Taj dan, doktor Smailagić je došao na posao poprilično veseo, ako je uopće postojala mogućnost da se njegovo duševno stanje ikada okarakterizira nekom pozitivnom odlikom. Pozdravivši kolege glasnije nego inače, srknuo je kafu sa automata – kapućino sa čokoladom koji je također bio i moj prvi izbor iz oskudno opremljene mašine.
Navuče bijeli mantil i taman u tom trenutku uđe i prvi pacijent koji se dobranih petnaestak minuta mučio sa birokratskim preprekama, objašnjavanjem svog statusa vanrednog studenta vječito nervoznoj medicinskoj sestri koja je, koliko je ja poznajem, sigurno izmaltretirala momka do te mjere da mu više nikad neće pasti na pamet da se pojavi na ovom mjestu. To je generalni problem zdravstva u Bosni i Hercegovini – birokratija. Da umreš, trebaš papir. Da živiš, trebaš papir. Papir je svetinja.
Student sjede na stolicu i poče objašnjavati kako u gornjoj desnoj četvorci već nekoliko sedmica osjeća nesnosnu bol, iako ne uočava nikakav oku vidljiv dokaz o kvarnosti zuba. Doktor Smailagić poče klimati glavom, pripremati instrumente i mrmljati sebi u bradu. Uzeo je pastirsku kuku, što je interni, nemedicinski, slengovski naziv za instrument za dentalno pretraživanje, odnosno malu metalnu kukicu sa kojom se zubari često služe da pregledaju zub, otklone ostatke hrane iz napuknute zubne šupljine ili, u ovom slučaju, kucnu od caklinu da bi dobili povratnu reakciju zuba.
Smailagić priđe, zamoli pacijenta da otvori usta, baci pogled na zub i prilično krvnički zalupa sa kukom. Čulo se prigušeno, pljuvačkom ugašeno agh! i student se u strahu trznu unazad. Smailagić me pogleda.
“Kolega, pripremite rentgen.”
Poskočio sam kao uključen na dugme i primakao ogromnu tubu usnoj šupljini našeg pacijenta dok je Smailagić ubacio rentgensku foliju u usta sad već uspaničenom momku.

PODIJELI
TEGOVI

PODRŽI ME NA PATREONU!

Hvala ti!

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here