SAFARA: Zub

Student je ležao na stolici, sada iščupanoj iz rotirajućeg ležišta. Stolica je lebdjela nekih dvadesetak centimetara od poda, ljuljala se čas lijevo, čas desno, kao papirni brodić na ogromnoj lokvi pokrenut snagom vjetra. Na mjestu studentovih očiju zjapile su crne rupe. Nosa uopće nije bilo. Ono što sam u tom paklu primijetio je da su sve vene i arterije njegovog tijela bile doslovno iščupane i popucane, te zavezane u ogromno klupko koje je zamršeno stajalo pozicionirano na sredini njegovog lijevog dlana. Vene i arterije, čak i one najmanje, bile su iščupane iz tijela. Visile su beživotno, tu i tamo petljajući se u krvavo klupko.
Ono najstrašnije na šta je moj izbezumljeni pogled pao bila su njegova usta. Negdje sam pročitao da je optimalna rastezljivost usana pet do deset centimetara u promjeru. Ovdje sam svjedočio da su usta bila raširena i preko trideset centimetara. Da je takva situacija bila izvedena u normalnim okolnostima, došlo bi do pucanja usana, kože lica i vilice. Ipak, iako su usta bila enormno raširena, koža nije bila ispucana, vilica nije bila razvaljena. Oralna šupljina se krvavo crvenila, a na usnama se uhvatio podeblji sloj nakupina. Izgledale su kao kombinacija zeleno-smeđeg gnoja i inficiranih rana.
Student je krkljao, puštao zvukove koji su se sudarali i odbijali o zidove, bušilice su na podu grebale i zujale, krv se sa plafona cijedila niz zidove i niz moje prokleto, užasnuto lice. Kroz zvučni zid zujanja i krkljanja, ogromna lopta sline i nečega za što sam nekoliko sekundi kasnije utvrdio da su dlake – izleti iz usta jadnog studenta i pogodi me posred prsa. Ustuknuh nazad, očajnički pokušavajući da frenetičnim pokretima ruke uklonim ostatke te grozote sa svog mantila.
Bezoblična i gusta crna masa počela se izdizati poput brijega iz usta jadnika. Kako je rasla i prekrivala lice osobe koju se u tom trenutku bez ikakve greške moglo okarakterisati kao pokojnika, počela je mijenjati oblik – poprimala je formu psa. Vidio sam uši, njušku, očne duplje i nos. Nisu postojale nijanse, pas je izgledao kao kip napravljen od iste, jednolične vrste materijala.
Pas zalaja glasovima hiljadu djevojčica kojima su grla bila stegnuta omčama i ispunjena kiselinom. Đavolje stvorenje glasovima djece zapjeva pjesmu:
Ego sum quis habitavit in Oris!
Ego sum quis habitavit in Molaris!
Ave Cavitās Salus Unica!
Nomen mihi Legio est, quia multi sumus.
Kako se demonska pjesma pojačavala, pseća glava postajala je sve većom, a onda se razjapljene gubice baci na mene, grizući moj vrat, kidajući dušnik, arterije, meljući mi Adamovu jabučicu.
Progutao me mrak boli i haosa, mrak buke i pjevanja hiljadu napaćenih duša.
Sjetio sam se Edgara Allana Poea koji je san nazvao kriškom smrti. Ja sam svoju krišku snažno zagrizao. Probudio sam se na podu ordinacije, otvorio oči na sekundu, pa ih opet zatvorio. Udisao sam vazduh i pokušavao razumom pojasniti mozgu da prestane slati signale straha – sve je to bila noćna mora. Pokušaj hvatanja smiraja trajao je nekoliko minuta, a onda sam opet otvorio oči.
Soba je bila ispunjena ljudima. Okupljeni su zastrašeno gledali prema meni. Skretali bi poglede kada bih okrenuo glavu ili pokrenuo zjenice. Pridigao sam se. Na stolici leš, a vene i arterije na mjestu. Ni zidovi više nisu bili umrljani krvlju, već svakodnevno dosadno zeleno-bijeli. Samo je dušnik izletio napolje. Kraj prerezanog grla stajala je mala pila koja se koristi za rasjecanje zubnog mesa pri vađenju zuba. Moje ruke bile su krvave. Kroz masu se progura policajac prašinar i uz besmislenu prijetnju pištoljem (besmislenu jer nisam htio niti imao snage za opiranje) – stavi mi lisice na ruke.
I evo me sad tu, u jednoj od prostorija Policijske uprave Novi grad. Gledam inspektora kako maše prstom i papirima. Ne čujem ga od šuštanja, zviždanja, buke u ušima.
Ja sam vidio Ponor.
Ja sam vidio Pakao.
Oni su mi rekli odakle dolaze. Razumio sam pjesmu, bez obzira što nisam savršeno vladao latinskim. Pjesmu sam savršeno razumio.
Ego sum quis habitavit in Oris! Ja sam Onaj što živi u Ustima!
Ego sum quis habitavit in Molaris! Ja sam Onaj što živi u Kutnjacima!
Ave Cavitās Salus Unica! Slava Karijesu, Spasenju Našem Jedinom!
Nomen mihi Legio est, quia multi sumus. Ja sam Legija, jer ima Nas Mnogo.
Nikad griješnog domaćina neće napustiti.

PODIJELI
TEGOVI

PODRŽI ME NA PATREONU!

Hvala ti!

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here