Na današnji dan prije 16 godina ubijena je sarajevska 202-jka. Tog tegobnog dana, u 20 sati i 3 minute, prije nego su regleri spušteni, ja sam bio posljednji glas u eteru medija koji je osnovan 1971. godine. Reglere je spustio Aid koji je istu traumu doživio na ISV radiju, koliko me sjećanje služi. Tu su bili Zlaja, Saša, Jara, Šile i Mute. Možda još neko, ali ove ljude pamtim.
I danas pokušavam u tom mučnom, prvom velikom životnom porazu pronaći trenutak časti, svjetlosti. Imali smo probu sa bendom iza Remize koja je tog 29. aprila počela u 18 sati. Kao da je sve iscenirano, završili smo sa sviranjem neke pjesme negdje u 18.50. To je stvorilo trenutak tišine koju je prekinula zvonjava mog telefona (da nismo, ne bih ni čuo). Ne mogu se sjetiti ko me zvao (moguće da je bio Zlaja) (nakon objave, javlja se Šile, urednik emisija Normala i Srednji Prst i kaže: “Ja sam te zvao, jebem te senilnog” – razriješili smo dakle i tu misteriju), znam samo šta je rečeno.
“Gase radio u osam. Gdje si?”
Nisam te 2010. godine trenirao, ali se ne sjećam da sam se pretjerano zadihao kada sam iz Boljakovog potoka dotrčao do zgrade Sivog doma, ušao unutra, predao ličnu na porti, skrenuo desno, furao dugim lobijem mramornog poda prije nego zavrnuh ponovo desno i uđoh u prostor redakcije 202-jke.
Tu sam shvatio da su Radio 202 pokušali ugasiti na foru, bez adekvatne prethodne najave, i samo je splet okolnosti doveo do toga da sam uspio doći da se oprostim.
U 20 sati i 3 minute na 93,1 fm zavladala je grobna tišina, a ja sam počeo histerično plakati, psovati i kleti, potpuno neurotičan i nespreman prihvatiti stvarnost. Trebalo je dobrih 20 minuta da se smirim, kada su se već počeli okupljati ljudi. Ekipa iz terenske tehnike i izdavanja opreme, bila je smještena tačno nasuprot 202-jke. Neki od njih su bili tu u tom trenutku i doški su da nam “izjave saučešće”. Sjećam se zagrljaja i želje da budem bolje, sjećam se koktela bijesa i nemoći na licima svih prisutnih.
Došla je i moja mama, počela se okupljati ekipa 202-jke. Mislim da je tadašnja postava RTVFBiH koja je predano radila da ne spasi 202-jku znala da bi mogli doći do fizičkog obračuna i nereda ako nas pokušaju istjerati iz režije, pa nisu.
Po prvi put u šest godina, na radio se ulazilo bez potpisanog dopisa, nismo trkeljani pri unosu alkohola. Znali su da to treba izaći iz nas.
Nekoliko nas je prespavalo na 202-jci, ja u režiji, na tvrdom kožnom kauču na kojem sam spavao toliko puta. Tu noć, u mrklom mraku montaže koji je razbijala samo jedna narandžasta sijalica, vrtio sam se ukrug jer je tišina bila neprirodna. Probudio sam se 30. aprila i bio je to posljednji put da sam prespavao na 202-jci.
Mislim da sam u više navrata opisivao ono što se desilo za vrijeme i netom nakon gašenja, ali bilo su dva zanimljiva trenutka u ovih 16 godina o kojima nikad ranije nisam pisao.
NEUSPJEŠAN POVRATAK RADIJA (202), 2012.
2012. godine počeo sam raditi u firmi koja je imala prostorije u zgradi Energoinvesta. Spletom okolnosti, tu se okupila alternativna ekipa Sarajeva, filmografi, fotografi, novinari. Bio je tu i dio ekipe 202-jke, pa smo kao gerilci ubrzo shvatili da imamo poprilične slobode u korištenju poslovnih prostorija, ali i elana.
Pitanje je postavljeno: “Jesmo li sposobni da pokrenemo radio, zvao se ili ne zvao Radio 202?”
Bacili smo se na posao; dio ekipe je radio tehničke provjere, drugi dio zakonske regulative. Bili smo mladi, glupi, bijesni, energični, i dalje sa mnogo ideala, znanja i manjkom jasnog plana, što jasno daje sliku da projekt dalje nije otišao od tih prvih nekoliko mjeseci snažnog i nestrateškog guranja u smjeru koji je donekle precizan.
Sjećam se da je neko predložio da snimimo nove džinglove, te time uradimo neku vrstu rebrandinga 202-jke. Razlog tome je bio jednostavan: stari džinglovi su imali snažan pečat nekadašnjeg urednika Adija Sarajlića, koji je producirao mnoge od njih. Skoro svaki je imao Adijevu duboku identifikacijsku vinjetu “dva-nula-dva” izgovorenu na kraju. Nismo se htjeli riješiti Adija koji je mnogima od nas pomogao da utabamo put na frekvencijama, ali smo smatrali da nije pravedno da koristimo njegov glas ako nije tu.
Ne mogu se sjetiti ko je spomenuo da zna Jasminu Đikoli kojoj smo se javili oprezno, sa mnogo zahvalnosti unaprijed, i zamolili je da snimi nove vinjete za džinglove. Uradila je magičan posao, sjećam se da smo ih preslušavali i divili se.
S obzirom da sam hrčak, vjerujem da neke od tih vinjeta leže negdje na diskovima, ali u pošti sam našao samo ovaj mail iz 2012. godine u kojem sam pisao šta sve Jasmina treba snimiti. I ovom prilikom joj mnogo i od srca hvala što nam je onomad kao dječurliji izašla u susret.
NEMOGUĆ POVRATAK RADIJA (202), 2020.
Mnogi će reći da im je 2020. godina bila jedna od najgorih u životu. Sa ove distance ja je mogu ocijeniti kao najturbulentniju. Godina trusnih i velikih promjena imala je svoje negativne, ali i iznimno pozitivne strane. Otkaz koji sam popušio, ispostavit će se, bio je prekid mog profesionalnog novinarskog angažmana i početak boljih (rekao bih zasluženih) poslovnih prilika koje mi omogućavaju da živim dostojanstveno od svog rada.
Zdravstveni problemi pokrenuli su lavinu potrebnih i radikalnih odluka koje sam donio u svom životu. Nijedna nije bila pogrešna, te danas živim sretniji nego ikad ranije, okružen ljudima koji me vole, onima koje volim, kojima se želim predati i pomoći im da ostvare svoje želje.
Usred tih frtutmi i globalnog kolapsa uzrokovanog pandemijom, primio sam poziv i pozvan sam na sastanak koji je imao samo jednu tačku na dnevnom redu: ponovno pokretanje radija, zvao se on ili ne zvao Radio 202.
Nije potrebno identificirati osobe koje su bile na sastanku 2020. godine. Bilo nas je nekoliko, sjedili smo na mjestu koje mirisima, atmosferom i cijenama podsjeća na rupe na kojima sam visio sa starijim novinarima na početku karijere 2000-tih, kao tinejdžer, misleći da je to nešto nevjerovatno, ne shvatajući da je većina tih ljudi zagrizla u hronični visokofunkcionalni alkoholizam iz kojeg se nažalost nisu izvukli.
Ono što je bitno je bilo pojašnjenje motora koji bi pokretao cijelu priču. Naime, dvije osobe iz tadašnjeg sastava neke od vlada (je li Federacije ili KS, mrsko mi je provjeriti) sjetile su se 202-jke i zaključile da “od gašenja radija nije bilo nezavisnog medija koji bi okupljao mlade”.
I prije toga sastanka desio se niz neformalnih razgovora gdje su lica sa predizbornih plakata obećavala podršku i ponovno stavljanje teme radija na dnevni red institucija koje bi mogle dovesti do reinkarnacije. Nova radna mjesta, ovaj put i zaslužena, na osnovu godina iskustva i znanja. Ja u tom trenutku nezaposlen slušam priču o tome da više nikad na 202-jci ne bih bio spoljni saradnik. Nikad više honorar. Zaslužen ugovor. Zdravstvo, penzija. Sve.
Taj sastanak 2020. godine dešava se 10 godina nakon gašenja 202-jke. Ja sam postao otac i naučio teške, ali važne lekcije, te stekao nova profesionalna znanja. Shvatio sam šta znači novac (jer odavno znam šta ne znači) i koliko je bitan famozni “work-life balans”, iako se tada taj pojam nije koristio u mojim krugovima.
Rekao sam nekoliko stvari.
Rekao sam da me raduje inicijativa da se pokrene radio.
Rekao sam i da ne mogu kao onomad spavati na radiju, nositi stvari za presvlačenje u torbi, “tuširati” se na lavabou.
Rekao sam da sam sada otac, da imam račune, i da ne mogu pristati na neke ugovore o djelu i status honorarca (iako sam i uvjeravan da to neće biti). Da mi treba stabilan izvor prihoda.
Najvažnije od svega, izrazio sam veoma otvoreno neslaganje sa tim da se politika na bilo koji način miješa u pitanja 202-jke. 202-jka je ubijena iz veoma jasnih razloga: bili smo ničiji i pripadali smo svima. Zadovoljavali smo idiotizam od “nacionalnog ključa” jer nismo nikad pokušavali da ga zadovoljimo. Gazili smo strastveno nacionaliste i socijaldemokrate, od naših jezika nisu mogli pobjeći ni HDZ ni SDA ni SDP, a najebala bi i Naša stranka da su tada bili aktivni. Postoje jasni razlozi zašto su nam oni koje smo kritikovali prijetili, na nas fizički nasrtali, tužili nas, pa i gubili, ako ne na sudu, onda u procjeni javnog mnijenja.
Stavio sam do znanja da mi je sasvim jasno da se stvari ne pomjeraju u ovoj (a ni drugim zemljama) bez da su rezultat negog političkog djelovanja ili dogovora, ali bio sam svjestan (naknadno sam to shvatio) da se stvari oko 202-jke upravo neće pomaknuti jer se politika pokušala umiješati.
Mi smo bili hrpa mamlaza sa mudima i jajnicima do poda, srednjim prstima na reglerima i jezicima na putu istine, i kao takvi smo morali biti srokani. Vizualizirao sam sebe za vrijeme tog sastanka kako sjedim za mikrofonom i vagam šta ću reći, udavljen okovima izbora i smjena svake dvije godine, i ono što sam zamislio nije mi se svidjelo.
Ali sam ipak rekao “javite se kad budete znali više informacija.”
Niko se nije javio. Projekt nije otišao naprijed. Kako glasine kruže po Sarajevu, do mene je došla ona da je prijedlog o dizanju 202-jke iz pepela bio samo to – prijedlog jedne od predizbornih aktivnosti. Potrošna roba.
Naša ljubav, naša posvećenost, naša strast, naši životi. Samo potrošna roba za njihove ciljeve.
NAZAD?
Volim ponekad da treniram mozak postavljajući si misaone eksperimente. Jedan od njih, kojeg sam se sjetio trčeći prije nekoliko sedmica je bio ovaj:
“Da se sad vrati 202-jka, da li bih se ja vratio na 202-jku i u kojem kapacitetu?”
Ovo pitanje je stravično kompleksno i mogao bih ispaliti najmanje 5000 riječi odgovora i ponovo ne bih zagrebao ni površinu procesa koji bi eventualno mogao izroditi neki moj suvisli odgovor.
To je pitanje na čiji odgovor moram uzeti u obzir socijalne, ekonomske i kulturološke faktore, prolaz vremena, ličnu bol i traume, strahove i mehanizme koji su me doveli da ih držim sputane, ne da ih se oslobodim.
Ponajmanje je to pitanje Radija 202. Ponajviše svega ostalog.
Ali ako me vaša znatiželja forsira da dam odgovor u ovom trenutku…
U trenutku kad je umrla 202-jka, Sarajevo i ja smo se počeli transformisati. Bili su to rani dani promjena u sveopštoj kulturi koje nismo mogli ni zapaziti. Dešavali su se lokalno i globalno, a onda su nažalost mnoge od ovih promjena metastazirale i pretvorile ovu sferu stvarnosti u nešto drugačije, meni nimalo blisko, na trenutke i odbojno.
Kao što je jednoj stvarnosti bio potreban Feral Tribune, nekoj drugoj Radio ZID, ovoj stvarnosti je potrebna drugačija 202-jka. Napokon danas živim zahvalan za i pomiren sa onim što sam izgubio, što me oblikovalo. Ti procesi danas žive u meni, prožimaju ono što radim, oblikuju moj način razmišljanja.
Ja i dalje vjerujem u bolje i u snagu drugačijeg, ali iluzija da mi je za to potreban Bulevar Meše Selimovića 12, stari Sennheiser i kafa u plastici iz aparata – ne. To je valjda proces odrastanja, onaj osjećaj što ne znaš bi li plakao ili se smijao kad se sjetiš.
Odrastanje (da ne budem dramatičan i ne kažem “sazrijevanje” ili “starenje”) ti donose mogućnost da staviš stvari u donekle jasniju perspektivu. A ona mi trenutno kazuje ovo: ako jednog dana upalim radio i čujem nekog novog mladog mamlaza sa mudima ili jajnicima do poda, kako sa srednjim prstima na reglerima i jezikom na putu istine, pušta rokenrol i meni jebe sve po spisku, znat ću da je stvarnost napravila puni krug.
202, 93,1 fm zauvijek.