Na današnji dan prije godinu dana u 7:40, probudila me bol u prsima. Nekoliko sati kasnije, nalazi će pokazati ekstreman skok troponina, enzima koji ulazi u krvotok prilikom oštećenja srčanog mišića. Uslijedilo je nekoliko dana ležanja na intenzivnom, a onda i poluintenzivnom odjelu sarajevske kardiologije.

Bez ikakve želje da to budem, postao sam predmet zajebancije: praktikant zen-budizma kojeg je opalilo srce.

Srčani udar. 34 godine.
Premlad, jeb’o te, rekli svi.
Srčani udar. A maratonac. Pa kako?
Srčani udar. A vazda nasmijan. Pa ne može biti!

Razlog je bio jednostavan: stres. Anatomski, moje srce je odlično, ali tihi ubica je pokušao da me zaskoči iz zasjede. Moj mozak koji motorheadovski krha konstantnih 120 dB odlučio je da isprazni svoj naboj. Možda je i on bio umoran od mog drilanja…

Kroz glavu mi prolaze riječi doktora: “Novinar… ih! Koliko smo vas otvorili i vratili sa one strane…”

❤️

Samo mjesec dana prije udara dobio sam otkaz u jednoj sarajevskoj medijskoj kući. Većina zna o kojoj se kući radi jer se nisam libio da otvoreno pričam o procesu i razlozima otkaza. Istina je da se nisam borio sa medijskom kućom, već mentalitetima protiv kojih stojim i danas. To nije poslovna, već karakterna crta.

Postoji četiri ili pet ljudi koji su direktno odgovorni za enormnu količinu stresa uzrokovanu meni i drugima. Iako smo provodili sate, dane, mjesece i godine u zajedničkim prostorijama, niko od tih ljudi nije ni poslao SMS da upita kako sam. Ljudi to ne rade. Ne zvijeri, već ljudi.

Primijetio sam naknadno da je većina njih nagrađena boljim pozicijama i vjerovatno većim platama. Gaženje preko mrtvih u punoj snazi. Skoro pa mrtvih, da preciziramo.

❤️

Prvih mjesec dana nakon izlaska iz bolnice, osjećao sam da bi me i najmanji povjetarac mogao prelomiti i završiti posao. Nakon toga uslijedio je kratkotrajni period mahnitih osjećaja nedodirljivosti i neuništivosti koji najvjerovatnije vuku korijen iz straha.

Osjetio sam koliko je ljudsko tijelo istovremeno jako i slabo. Osjetio sam kako je malo potrebno da sve završi. Osjetio sam i ono što sam oduvijek znao – smrt nije problem. Kad dođe, doći će. Nikad je se nisam bojao zahvaljujući odrastanju na Dylanu, hororu i rock’n’rollu koji su hrabro pričali o tome. Nije to bahato srljanje niti osjećaj junaštva. Jednostavno sam pronašao mir u činjenici da je priroda milosrdna, iako život zna biti ekstremno jeben.

❤️

Kako su dani odmicali i sjećanje na sitne bolničke detalje blijedilo, počeo sam slagati kocke svog života, nespretno poput infanta koji još uvijek nije ovladao motoričkim sposobnostima. Kako sam pravio red, neke od kocki su se počele mrviti. Tad sam istinski spoznao da neke trebaju biti uništene kako bi iz pepela izraslo nešto jače i bolje.

Primijetio sam da čak i iznimno bliski ljudi nisu predugo ostali u modu zabrinutosti za moje zdravlje. Neki od njih su se neminovno vratili na stare modove ponašanja koji su mi uzrokovali stres, ali ovaj put sam bio spreman. Nisam ih osuđivao, nisam objašnjavao, nisam se igrao pregovora sa vlastitim mentalnim zdravljem. Ljudi će uvijek biti ljudi.

❤️

Budisti smatraju da je dukkha, odnosno patnja, jedan od osnovnih koncepta te filozofije (ja sam sljedbenik filozofskih, ne religijskih aspekta budizma). Patnja predstavlja razliku između onoga što nam život servira, te naših upiranja i ideja o tome kakav život zapravo treba biti.

Dosta patnje sam eliminisao fokusiranjem na stalnost promjene.

Sve se mijenja. I to kakvom brzinom!

Danas je godina dana kako nisam zapalio cigaretu. Odluku sam donio na bolničkom krevetu.

Beskrajno uplašen zbog gubitka posla usred pandemije, novi sam dobio za mjesec i po od otkaza. Uslijedilo je toliko različitih projekata nakon toga; neke sam prihvatio, druge sam morao odbiti. Neminovno sam počeo učiti i vrijednost uloženog vremena.

Po prvi put u životu počeo sam razumijevati i praktikovati koncept prioriteta, što je iznimno teško za nekoga kome je sve jednako važno. Mislim da sam izgovorio historijsko “ne” nadređenom na poslu i odbio radni zadatak koji je bio u mojoj domeni samo zato jer šutim i rudarim.

Oprostio sam i gore spomenutim haharima. Isusovski, hipijevski. Ne znaju šta čine. Oprostio sam im zbog sebe, ne zbog njih. Otrov bijesa ne želim nositi u sebi. Njihova najgora kletva je činjenica da ću uvijek govoriti istinu.

Otvorio sam se ka ljudima koji su mi pokazali da nisam mizeran. Počeo sam jačati prijateljstva sa onima čije mi je društvo odgovaralo, onima koji su me svakim svojim prisustvom u mom životu naučili nečem novom.

❤️

Najvažnija lekcija koju sam usvojio je:

Ne postoje instant-rješenja, sve je proces. Oprosti sebi i idemo dalje.

Živio sam najmanje dekadu u konstantnom grču, noseći u prsima i stomaku veliku dozu anksioze koja me uništavala svakodnevno. To se u jednu ruku ogledalo i na djelima koje sam stvarao. Prije pet godina imao sam jedan od najmračnijih perioda u svom životu. Volio bih reći da sam imao podršku porodice i prijatelja, ali nisam. Istina je da sam izvukao sam sebe jer većina nije ni znala kroz šta prolazim, a ja sam osoba koja voli pomagati drugima, ali kad izvlačim sebe, izvlačim se sam.

Može, ali je proces dugotrajan, bolan i ostavlja duboke ožiljke.

❤️

I dan-danas znam pogubiti živce, vrisnuti zbog posla, lupiti šakom od stol (nikad osobu ili životinju, naravno). U tim trenucima ne pojedem se iznutra jer sam izgubio kontrolu, skupim sebe i stavim se u sobu za mentalnu regeneraciju gdje je mantra uvijek ista.

Oprosti sebi. Idemo dalje.

Da me krivo ne shvatite – ne koristim ovaj princip da bih bio šupak ka bilo kome, već sam savršeno svjestan da se ne trebam šutati nogama u glavu kada me već drugi šutaju. Ako osjetim da sam povrijeđen, izdan, bol, ne kažnjavam sebe dodatno.

Plačem, pišem, hodam, sviram. Ne odustajem. Nikad ne odustajem. Nikad. Jer ja sam jedini koji istinski može izliječiti sebe. Ne prepuštam se valovima, surfam, jebem im oca da im jebem.

❤️

Mislim da je moje vječno interesovanje za ljude dovelo do toga da mi se zabrinjavajuće velik broj talentovanih, marljivih i vrijednih ljudi nakon ovog udara otvori i kaže koliko su nesretni. Poražavajuće je slušati bol, nezadovoljstvo i beznađe. Mizerija tih ljudi je slična onoj koju sam ja osjećao u punom kapacitetu – žive sa ljudima sitnih duša, rade poslove koje preziru ili se grče u pokušaju da se dovedu u red.

Ako se prepoznajete u ovim riječima, sve što vam mogu reći je da se stvari mijenjaju i da je svako jutro kada otvorite oči i ugledate plafon, zid, drugu osobu, kućnog ljubimca ili nebo nova prilika da mijenjate stvari.

Ali polako. Umjereno. Balansirano. Niste superheroji. Ako birate riječi kada se obraćate drugima, zašto tako žestoko kudite sebe, nemilosrdno, svakodnevno?

Nijedan posao nije vrijedan umiranja.

Nijedan ideal nije vrijedan umiranja.

Nijedna osoba nije vrijedna umiranja.

Ali pažljivom selekcijom naučit ćete šta je vrijedno vas i života.

Na fotografiji je nebo iznad Sarajeva uslikano danas u 7.41.

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here