PROLOG

“Nemoj mi prilaziti, ne osjećam se dobro”, rekao sam mami 16. februara, dva dana nakon svog trideset i petog rođendana. Počelo je sa teškom malaksalošću, a uslijedili su parcijalni, a onda i potpuni gubitak čula okusa i njuha.

Danas, sedmog juna, čula mi se još uvijek nisu vratila u potpunosti. Jedem protiv volje, kad osjetim rupu u želucu. Ne osjetim mirise, što je u jednu ruku i dobro jer nikakav smrad ne dopire do mene. Antigenski test je pokazao prisustvo koronavirusa u mom organizmu, iako je rezultata PCR-a bio negativan.

Imao sam blagi oblik korone; nešto malo temperature koja je uzrokovala bol u očima, malaksalost i bol mišića. Sve ostalo je prošlo kako treba, zahvaljujući mojoj disciplini i dobrom imunitetu. Nisam dobio rješenje o izolaciji jer sam bio negativan na PCR-u, ali sam u izolaciji bio puni period od dvadeset i kusur dana. Zbog sugrađana.

Od tog trenutka mnogo toga se poremetilo – kilu još nisam operisao, a vakcinu sam morao čekati. A kad je period čekanja prošao, shvatio sam da ću je dobiti jedino ako se pobrinem sam za sebe.

DAN PRVI, 4. JUNI

Čekam trolejbus na stanici na Dobrinji, i znoj me oblijeva. U dobrinjskom Mercatoru pokupovao sam pića koja su nam potrebna za put do Beograda, kao i poklon za našeg domaćina Terzu, bubnjara nekoliko beogradskih bendova, kojeg poznajem nekih desetak godina.

Nakon što je Srbija odlučila da ponovo otvori vakcinacijske punktove za sve građane Bosne i Hercegovine, bez najave i sa mogućnošću izbora ukoliko ima više različitih vakcina, nas četvero iz Sarajeva odlučili smo da četvrtog juna krenemo put Beograda.  Nismo puno promišljali o tome koju vakcinu ćemo uopće moći dobiti, željeli smo jednostavno uraditi sve što je u našoj moći da se zaštitimo i krenemo dalje jer naše državne, entitetske i kantonalne vlasti više nismo željeli čekati.

Iz Sarajeva krećemo oko 17.30, po završetku radnog vremena. Vozi nas Nermina, njena suvozačica je Masha, Naris i ja sjedimo na zadnjem sjedištu. Odlučujemo da idemo na Zvornik, kako su nam Google mape i predložile. Ja većinu puta provodim u snu i polusnu; probudivši se svaki put, vidim Narisa koji mi možda pomalo i zavidi na mogućnosti da zaspem u nenormalnom položaju, što je supermoć stečena godinama truckanja u televizijskom kombiju po vukojebinama Bosne i Hercegovine.

Pred GP Karakaj, upozoren sam da ne dobacujem (jer su mi šale kretenske i jednostavno nikad nisu lansirane u pravo vrijeme), a ja napominjem da postoji velika mogućnost da će me skinuti na granici Srbije. Desilo mi se to najmanje pet-šest puta dosad, upravo na Karakaju/Malom Zvorniku. Prelazio u Srbiju kao novinar, muzičar ili trkač, rovili su me uvijek, a u nekoliko navrata i do rektuma. Nikad mi ništa nisu našli i nikad neće,  jednostavno zato jer nikad ne prenosim ništa sa sobom.

Put do Beograda se otegnuo, već smo ušli u Srbiju i vozimo ravničarskim dijelom od Loznice u pravcu Mitrovice, pa da izađemo na autoput. Mene sve neodoljivo podsjeća na Slavoniju, pa upozoravam Nerminu da pazi na pijane bicikliste koji voze uz cestu. Pred Beogradom im upirem prstom u ljubičastom svjetlošću obavijenu kupolu cirkusa u Šimanovcima, usput unakazivši neznanjem blagoslovljen Mashin um, ispričavši sve o sadržaju i pravilima Zadruge. Mislim da je to jedna od stvari koje mi neće oprostiti.

Geneks kula u mraku, ulazimo u Beograd

Ugledali smo Zapadnu kapiju Beograda, popularnu Geneks kulu koja je na horizontu Beograda upečatljivija od bilo kojeg nebodera koji niče u Beogradu posljednjih godina. Naš zadatak je pronaći lokal Berlin Monroe. Tu nas čeka Terza koji je zadužen za didžejisanje.

Cetinjsku 15 smo našli poprilično lako, ali uskoro se počinjemo vrtiti ukrug, shvatajući da nema šanse da pronađemo mjesto za parking. Palimo Google mape opet i odlazimo u podzemnu garažu kod Botaničke bašte gdje parkiramo automobil.

Deset minuta kasnije vraćamo se nazad. Ne znam kako se zove taj prostor Beograda, ali na njemu se nalazi nekoliko različitih kafića. Bašte i unutrašnjost vrve ljudima. Topla je noć, buba muzika i urlici iz grla cijepaju noć. Neko iz moje ekipe komentariše naglas i govori da nas u Sarajevu lažu i da korona ne postoji, što se uistinu čini tako. Ili su, pomislim, svi u Srbiji već vakcinisani (što je daleko od istine).

Kafić Berlin Monroe nakon zatvaranja

Upijam zvukove, svjetlost, žamor ljudi. Kraj mene na skejtu projuri cruster sa dreadovima i majicom Dooma. Na kraju tog vanjskog prostora pronalazimo Berlin Monroe koji je mala kafana sa izborom craft piva. Tu nas dočekuje Terza sa kojim se nisam vidio najmanje tri godine, od posljednjeg koncerta koji je organizirao za nas u Beogradu. Padaju zagrljaji i smijeh.

Odlučujemo popiti jedno piće prije odlaska kući ukoliko nas konobar želi uslužiti jer je posljednja runda servirana (kafane rade do ponoći). Nermina i ja idemo ka šanku da  molimo, ali nismo se nešto pretrgli; ispostavlja se da je konobar u Berlin Monroeu srbijanski bubnjar Zombie koji je svirao u nekoliko različitih bendova, a lupao je i u  Sarajevu u organizaciji BHxHC Bookinga. Kroz priču saznajemo da je sada sa black-thrasherima Infest i da su izbacili novi album.

Dobijamo svoje piće, a onda provodimo još nekih desetak-petnaestak minuta ispred kluba gdje jedan od Terzinih prijatelja Senada Hadžifejzovića naziva bh. Zoranom Kesićem i predlaže razmjenu. Čini se da je Hadžifejzovićev intervju sa Vučićem, a pogotovo trailer za isti veliki hit, iz potpuno nenovinarskih razloga.

Nismo uspjeli ni završiti piće kada smo upozoreni da moramo izaći iz bašte jer će komunalna inspekcija doći. Uz Terzu i njegovog druga, napuštamo prostor u Cetinjskoj i krećemo ka autu. Na putu do auta Terza i ja premotavamo posljednje tri godine. On nas dvojicu ocjenjuje kao lemiste, odnosno ljude koji ne znaju ništa pomalo, već uvijek  ekstremno u svemu. Na to nadovezuje priču o svojoj izolaciji i kako je svakodnevno radio sklekove, zgibove, pa i počeo trčati. Pohvalih mu izgled, zaista se vidi da mu se primilo.

Dolazimo brzo do njegovog stana koji se, ako je suditi po Google mapama, nalazi u naselju Karaburma. Nermina prva otpada jer je potpuno smorena i ne može stajati na nogama. Desetak minuta poslije i ja se povlačim na spavanje.

U ranu zoru (četiri ili pet) me budi vrištanje i hihotanje. Masha, Naris i Terza su i dalje budni i plaču od smijeha. Ja se istovremeno smijem, zaražen njihovim smijehom, i nerviram što ne spavaju.

DAN DRUGI, 5. JUNI

Prošlu sedmicu odlučio sam se na eksperiment buđenja u sedam ujutro. Nakon krmeljanja  slijedi tjelovježba i meditacija. Taj režim se pokazao kao ekstremno dobar za moju produktivnost. Ipak, u Beogradu se budim nešto prije deset. Masha pije kafu na balkonu, a uskoro nam se pridružuje i Naris. Nermina i dalje spava, što je opravdano, zbog generalne iscrpljenosti.

Ja pomažem Terzi i Milošu, njegovom saborcu u bendovima DMT i S.U.S. da snesu elemente bubnja sa četvrtog sprata. Trpamo ih u Miloševo auto, a oni odlaze na snimanje spota za DMT.

Sa desna na lijevo, Miloš, Terza i ja. Zaboravio sam naočale.

Naris, Masha i ja dogovaramo odlazak do beogradskog Decathlona jer sam obećao mami kupiti neke ležaljke. Decathlon se nalazio nekih petnaestak minuta hoda nizbrdo, tako da se nismo ni smorili, a činjenica da smo našli i mjenjačnicu koja je primala bosanske marke uveliko nam je olakšala početak dana.

U Decathlonu sam bio čudnovato smiren iako mi je sekunda falila da u korpu stavim girju, pikado ploču i cruiser, ali su me prijatelji odgovorili, vidjevši da se gubim na momente. Ipak izlazim iz Decathlona sa kesama; ležaljkama za mamu, rolerom za masažu, šorcem za trčanje i loptom za masažu.

Vraćamo se kući i dočekujemo Nerminu koja pije kafu na balkonu. Dodajemo se loptom za masažu i ona završava na prvom spratu u saksiji neke gospođe. Ili gospodina. Nećemo saznati koga jer nam nisu otvorili vrata kad smo kucali. Sve što znam je da lopta izgleda kao seksualna igračka. To će biti zanimljiv pronalazak.

Bili smo 6,5 KM udaljeni od Beogradskog sajma, gdje smo odlučili da se vakcinišemo. Nakon početnog kruženja, parkirali smo ispred Hale 3. Napolju, možda nekih desetak ljudi. Navlačimo maske i krećemo unutra.

Put ka Beogradskom sajmu

Cijeli proces vakcinacije traje manje od dvadeset minuta. Možda i kraće ukoliko znate ćirilicu, za razliku od našeg tima u kojem je troje ljudi nije učilo, pa nam je Naris sve prevodio. Meni je palo na pamet da upalim Google Lens, ali nisam imao pristupa mreži.

Na ulazu gospođa mjeri temperaturu i pršće ruke dezinfekcijom, nakon čega vam požali dobrodošlicu. Devet sekundi.

Uzimate formular ispisan na ćirilici u koji unosite lične podatke, kao i ime vakcine koju želite. Svi moji upisuju Pfizer, dok ja upisujem PHEIZER, što izaziva cerekanje i podjebavanje. Ne znam šta mi bi. Ljubazna gospođa pregleda formular, i ako ste popunili sve, upućuje vas na doktorski pregled. Trajanje sedam ili osam minuta jer ne znamo ćirilicu, generalno može za tri do četiri.

Ulaz u Halu 3 i stol za koji možete sjesti da popunite formular

U maloj kabini sjedam na stolicu ispred sredovječnog ćelavog doktora tamnije puti. Ispod očiju su mu velike kese. Izgleda izmoreno, ali je izuzetno ljubazan. Postavlja mi nekoliko pitanja: jesam li alergičan, imam li dijabetes ili neku autoimunu bolest, u koju ruku želim da primim vakcinu. Zadižem rukave i molim ga da sam odabere jer su mi ruke istetovirane. Doktor zaokružuje lijevu na papiru i šalje me na protokol u unos u sistem. Govori mi da je temperatura normalan simptom i da bih trebao uzeti Paracetamol ukoliko osjetim da gorim. Klimam glavom, zahvaljujem se i izlazim napolje. Minuta i pol do dvije.

Formular koji se popunjava na samom ulazu

Sjedam za dugački stol ispred nasmijanog mladića koji me vedro pozdravlja, traži putnu ispravu i unosi u sistem, davši mi potvrdu o vakcinaciji. Proces je sličan registraciji za maratone ili polumaratone. Dvije minute.

Dugački stol za registraciju

Krećem u posljednju etapu. Žena u bijelom mi pokazuje da krenem ka jednoj od kabina na kojima je zakačena tabla sa ispisanim imenom vakcine i proizvođača: Pfizer Biontech. U tom trenutku pomišljam kako imena zvuče kao nešto inspirisano korporacijom Umbrella i serijalom Resident Evil. Čovjek sam koji vjeruje u nauku i kako je vakcina jedini način da se izvučemo iz ovog sranja jer prestati jesti životinje i krčiti šume nećemo sigurno.

Nema straha, samo olakšanje, iako sitni paranoični glas u mojoj glavi ne prestaje vrištati da će sad prići neko i reći da se ne mogu vakcinisati iz n-tog razloga. Ona nemoć zbog toga što je državni aparat BiH đubre ne prestaje da me prati. To je istinska definicija traume.

Kabina za vakcinisanje

Sam proces vakcinacije traje minutu. Žena mi dopušta da sve snimam i ohrabruje me da to uradim. Ja snimam najidiotskiji video na svijetu, upitavši ženu kad ću postati Srbin. Ona je dočekala šalu na volej i vratila nazad. Naknadno joj objašnjavam da u BiH nema vakcina, i da se traže štele za Phizera kojeg sam odabrao i dobio bez ikakvog pitanja. Pojašnjavam šalu sa postajanjem Srbinom, govoreći da jedan dio mojih sugrađana smatra čin odlaska na vakcinaciju u Srbiju izdajom države. Njen odgovor je “Bože sačuvaj”. Isti odgovor dobijam još od nekoliko ljudi koji ne mogu vjerovati da u Sarajevu nema vakcina i da smo osuđeni da spašavamo zdravlje i živote izvan države.

Vakcinisanje završavamo i šalju nas u čekaonicu da sjednemo na 15 minuta. Zašto, nisam siguran. Dok sjedimo, mene guše dvije spoznaje. Upravo sam u tuđoj državi, na osnovu odluke neke vlasti koju nisam birao, dobio priliku da možda spasim vlastiti život, indirektno i živote drugih (kad nas bude dovoljno). Istovremeno, osjećam takvu navalu histeričnog bijesa praćenu knedlom u grlu. Suzdržavam se da ne zaplačem.

Vakcinisani, čipovani, kako god želite.

Suze mi naviru na oči dok se sjećam sve i jedne horor ispovijesti ljudi koji su izgubili najmilije koje su poslali u bolnicu da ih više nikad ne bi vidjeli. Kad sam se sjetio da Solak prima platu za nerad, da su monstrumi poput Fadila Novalića i Fikreta Hodžića spremni ići tako daleko i pljačkati čak i u doba najveće pandemije modernog doba (potonjem ni iskorištavanje genocida u svrhu samopromocije nije strano), da milion nekakvih vlada u BiH ne može i neće dogovoriti ništa, te da smo dosad u BiH vakcinisani samo na sadaku ili štelu. Naš princip odgovora na pandemiju je blatantna laž, lansiranje nedokazive statistike i moljakanje na osnovu baze “Kod nas je bio rat”.

Razmišljam i o onima koji egoistično vrište kako nikome neće dati da eksperimentišu vakcinama na njima, braneći svoje stavove imbecilnim konstatacijama i besmislenim floskulama. Takav poraz intelekta u 21. vijeku me guši, činjenica da će neko biti toliko egoističan i odbijati “eksperiment” (čitaj: medicinski provjerene, efikasne i odobrene vakcine), a životni vijek mu je produžen za najmanje 40 godina zahvaljujući generacijama ljudi na kojima se ZAISTA EKSPERIMENTISALO kako bi današnja nauka imala mogućnost da naše probleme riješi u kratkom roku.

 

Izlazimo iz Hale 3 i odlazimo na ručak na obalu Save, u mali restoran Nostalgija gdje nas je dočekalo ljubazno, ali izuzetno sporo osoblje. Jeli smo ko carevi, platili nevjerovatno nisku cijenu i krenuli ka gradu.

Posjetu Beogradu okončali smo lutanjem po Knez Mihajlovoj. Nakon nekoliko sati svi  počinjemo osjećati bol u ramenu gdje smo vakcinisani. Opisujemo je jednako, kao upalu mišića koncentrisanu upravo na mjestu uboda. Smijemo se i govorimo da je to čip koji treba da proradi, pa je takva reakcija tijela.

Beograd bruji, tjera me da zastanem svako malo kako bih upio tu vibraciju. Ugledah i budističkog monaha u tradicionalnoj kesi smeđe boje kako u rukama pretura majicu sa likom Draže Mihajlovića. Prodavač mu ga pokušava na lošem engleskom prodati kao nekoga ko je od velikog (pozitivnog) historijskog značaja za Srbe. Budista ne konta. Ja se cerekam.

Potrošili smo nešto para u nekoliko muzičkih šopova i knjižara. Beograd je raj za kolekcionare i pakao za novčanik.

Kući krećemo nekad oko sedam sati navečer. Vijesti dana u BiH – rušenje ilegalno izgrađene crkve u dvorištu Fate Orlović. Nije se prašina ni slegla, a pravna pobjeda jedne žene u borbi koja je trajala dvadeset i kusur godina već je ukaljana izjavama nacionalista iz bošnjačkih redova koji prijete i likuju, dok istoj nisu dali ama baš ništa. Vidjeh i prvi meme – neko je na crno-bijelu fotografiju bagera koji ruši crkvu namontirao logo Burzuma, u fazonu omota za EP izdanje Aske.

S druge strane, Fadil Novalić, isti onaj što mjesecima obećava kupovinu vakcina koja se ne dešava, i koji je na optuženičkoj klupi za pljačku tešku deset miliona i kusur maraka čini akrobatsko političko samoubistvo, izjavom da u BiH nije bilo vakcina jer oni nisu htjeli da se eksperimentiše na građanima, a da su na to pristale Srbija i Izrael.

U svakoj drugoj državi nakon ove izjave ministar bi bio brže-bolje smijenjen. Dodijeljena bi mu bila bijela košulja i soba gumenih zidova, ali ne i u BiH. Novalić nastavlja dalje uz podršku iste kaste fašista kojoj i sam pripada, bio to jedan dio bošnjačkog naroda ili stranačkih uhljeba, uz arlaukanje onih istih koji se raduju što nisu vakcinisani, a što se “eksperimentisalo” na našim najvećim neprijateljima. Trebam li napisati kojim?

Put nazad protiče u najboljem redu, jedemo slatkiše iz Starbucksa, pijemo neku super kafu. Ja listam Dilan Dog Dnevnik, pa spavam, pa slušam muziku, pa slušam audio knjigu. Uhvativši Wi-Fi u nekoliko navrata vidim da većina ljudi koji me prate na mrežama moj odlazak na vakcinu u potpunosti odobrava. Negativnih komentara nema. Nekoliko ih je sarkastično, što je sasvim dopušteno. Drago mi je što sve više ljudi počinje shvatati moj suhi humor sa velikim komadima cinizma.

Pandemija koronavirusa bila je posljednji ekser u sanduk ideje da Bosna i Hercegovina može ikad biti funkcionalna država u ovakvom uređenju ili odgovoriti kako treba u kriznoj situaciji poput pandemije. Dodik, Džaferović, Komšić, peti ili deseti, njihove guzice su vakcinisane ili ovdje ili u Srbiji, ili na štelu ili na diplomatski pasoš.

I dok Srbija nastavlja provoditi kolektivnu imunizaciju regiona, pretvorivši Beograd nanovo u glavni illi po značaju najvažniji grad trenutno, u Bosni i Hercegovini tastatura-samuraji vakcinisane u Srbiji nazivaju kukavicama, pičketinama i ljudima koji su se popišali po mezarima/grobovima onih koji su ginuli u ratu. Neki od komentara govore i da su trebali pustiti da nas četnici kolju u ratu, a ne ginuti za nas. Ovi su ginuli da bi danas tipkali. Oni koje navodno zastupaju su mrtvi i urliču tišinom. Za hrabre iz tora komentatora ne postoje onkološki pacijenti, ljudi sa dijagnozama koji se ne smiju vakcinisati i životi im ovise o kolektivnom imunitetu. Ne postoje oni koji imaju starije članove porodice za čije se zdravlje brinu. Ne postoje ni oni koji jednostavno žele da ovo završi, one koji se boje za vlastito zdravlje. Tastatura-samuraji žive krv, čast, zemlju, zastavu. Kao i njihove kopije sa druge strane Drine.

Pitam se koliko se tih vakcinisalo u Srbiji sad kad su imali priliku, koliko je imalo štelu u Sarajevu, koliko ih piše to što piše zbog sendviča i dnevnice, a koliko je nevjerovatno glupo da zaista vjeruju da su zastava i ideali najvažniji dio nečijeg ideniteta, bez imalo razumijevanja da je najveći čin neprijateljstva prema BiH odobravanje ovoga što se trenutno dešava.

Pičkousti je možda i dalje prikriveni fašista, ali je više uradio za građane BiH u pandemiji od Komšića Ljiljana, Šefikusa, Mrmota iz Laktaša, kriminalaca iz Gradačca i Srebrenice, te kvazi-lijevih koji su u krevetu sa SDA jugendom na vlasti u Sarajevu.

EPILOG

Prošlo je skoro 34 otkako sam primio vakcinu. Ruka me i dalje boli dok pišem ovaj tekst i osjećam neuobičajenu malaksalost, ukoliko uzmemo u obzir da sam zdrav. Veoma je slična onoj koju sam imao kad sam dobio koronu, ali nije ni izdaleka tako intenzivna. Popio sam magnezij.

Iskreno se radujem revakcinaciji i ponovnom putu za Beograd.

A nakon toga – život, granice su tu da bi bile prijeđene!

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here