Tenkom na izbore (preko leševa mentalnog zdravlja)

Odvratan dan jučer.

Nakom što nas je u subotu zatekao krvav pod i jedan od rascvjetalih noktiju na Lemmyjevoj prednjoj šapi, vikend je prošao u previjanju i pripremi za ponedjeljak i posjetu veterinaru. Plus mi se i dijete razbolilo, tako da je sve bilo bljak.

Nakon radnog dana, sjeli smo u auto, sa Lemmyjem na zadnjem sjedištu. On se, u “potpunom skladu” sa svim pretpostavkama pisanog zakona o tome kako je opasna pasmina koja treba uvijek biti na povocu i sa brnjicom, tresao šesticom po Richteru, vjerovatno osjetivši gdje idemo.

Njegova uznemirenost mljela je moje naizgled veselo ponašanje kojim sam pokušao umiriti suprugu, njega i sebe. Nisam mogao gledati njegove tužne oči, pa sam napravio grešku i usmjerio pažnju na sivo, ružno Sarajevo.

Vani, predizborna kampanja koju koliko-toliko vješto izbjegavam nekorištenjem društvenih mreža, uz neredovno postavljanje sadržaja uz pomoć Buffera, što je slučaj i sa ovim člankom. Vidio sam plakate i ranije, kada izađem da trčim, jedne te iste formulaične debilane sa kojih nam dobri ljudi koji su izbor naroda poručuju da može boljeodgovornije, da je 5 do 12… Jedino konzistentno u svijetu sarajevske politike je to kontinuirano stanje frke i panike, njihovo naduravanje sa fiktivnim neprijateljem i jednaki loši rezultati kojim nas drže u glibu.

Dalo bi se primijetiti da je uz glavne prometnice Centra, Novog Sarajeva, Novog Grada i Starog Grada (na Ilidžu nisam išao) neuobičajeno malo plakata SDA. Laik bi pomislio da su odustali. No kako dobro znaju svi ljubitelji horror žanra, zlo nikada ne spava i ne može biti uništeno, pa je toksičnozelena zamijenjena sa narandžastom Demokratske fronte, smogovitom plavičastozlatnom Naroda i Pravde i krvavocrvenim Naše stranke i SDP-a, sve redom SDA pandanima i satelitskim otpadnicima, ili onima koji nemaju dovoljno testisa ili mogućnosti da išta urade bez da sarađuju sa desnicom u cirkusu nazvanom demokratija, a čiji redovi iznutra su izmučeni izdajnicima poput karcinomom uništena organizma.

Skrećemo kod Alipašine džamije i idemo ka Vogošći, te neminovno prolazimo kraj Druge gimnazije. Pogled kroz prozor i stomak mi se počinje vezati u čvor, dah zastaje u paničnom napadu i strah koči ruke i noge.

STRAH KAO INICIJALNA REAKCIJA

Ugledao sam zelenu metalnu mrcinu kako, pomalo kamuflirana travom i krošnjama drveća koje su mi remetile pogled, zauzima centralno mjesto u parku kraj Druge gimnazije, možda i jednoj od najvećih i najljepših zelenih površina u ovom djelu grada.

Sivilo predizbornog Sarajeva sa tenkom koji cijepa stvarnost i vrijeme, vraćajući nas iz 2024. u mirnodopsku, ali paranoičnu 1998. godinu, sve je mučno nerealno dok podsjeća na prizor na kakav bi mogli naići u prigradskim područjima Chernarusa.

Za čitatelje neupućene u svijet industrije videoigara – Chernarus je fiktivno mjesto u igri DayZ koja je simulator zombi apokalipse sa militantnim elementima.

Inicijalna reakcija straha je, usudim se reći, ljudska reakcija svih normalnih ljudi koji ne fetišiziraju rat. Onda se srećom pokrenuo svjesni dio mozga. Sigurno bih, iako ne konzumiram medijski sadržaj, čuo od nekoga da je neki problem, pa je tenk tu parkiran.

Nakon toga pomislih kako se možda snima neka filmska scena ili nešto, ali mi je betonska konstrukcija podno tenka djelovala potpuno stravično jer nije pripadala toj površini.

I onda se sjetih.

Priča o tenku u parku kod Druge gimnazije bila je aktivna još u vremenu kada je SDA držala u raljama tu “najvrijedniju” općinu. Još 2016. godine povukla se ideja pozicioniranja tenka, u sklopu spomen-obilježja pripadnicima Specijalne jedinice Odreda policije “Bosna”.

Mučna je to priča čije su detalje bilježili različiti lokalni mediji, ali sve se svede na dva momenta – jedni hoće spomenik i ne vide ništa loše u tenku, govoreći da on služi kao opomena.

Drugima apsolutno ne smeta spomenik, ali smatraju da je pozicioniranje tenka problematično na svaki mogući način. Niti mu je mjesto na toj zelenoj površini, niti u blizini škole koja tradicionalno isporučuje vrhunske likove iz domena nauke, niti uperenom bilo gdje u grad.

Zloupotreba memorijalizacije javnog prostora i retraumatizacija građana vrši se, tradicionalno i perfidno, pred izbore. Ovaj put to rade predstavnice i predstavnici Trojke na krilima SDA koja im je Općinu Centar ostavila u amanet.

Od Ajnadžića, koji je nekadašnje vojno lice i SDA kadar na čelu Općine Centar za čijeg vremena je priča i pokrenuta, došli smo do opsesivno-manijakalno egocentrične i zastrašujuće ambiciozne Benjamine Karić i cuckold političara Srđana Mandića, sadašnjeg načelnika Općine Centar, koji su očigledno odlučili tenkom na izbore, gazeći preko leševa mentalnog zdravlja građanstva Sarajeva.

Bosanskohercegovačka kraljica populizma Benjamina Karić u ove izbore krenula je sa visoke pozicije gradonačelnice sa željom da aterira na načelničko mjesto u Novom Sarajevu (a da li će joj to pomoći da nekako završi opet na gradonačelničkoj poziciji ili se lansira na novu poziciju, ostaje da se vidi).

Žena čiji dometi fasciniraju političke nepismene Sarajke i Sarajlije, kezi se u haljini djeveruše osmijehom snaše sa plakata SDP-a, ali i koalicionih partnera Naroda i pravde, na kojoj je umotana u plavičaste i zlatne tonove.

Da se reći da je sa tim transferom na drugu kolor paletu pokazala svoje prave intencije kojih je svako, iole svjestan njenog populizma, političkih šutnji u kritičnim situacijama, zloupotrebe prošlosti u svrhu vlastih agendi i dokazanih zločina nad zdravim razumom, kulturom i umjetnošću – potpuno svjestan.

O Mandiću se baš i nema previše reći. Davač dozvola, politički smutljivac, za-svakog-ponešto lik, Mandić je istinski primjer ljigavca koji jedno priča, drugo radi, pokušava da se umili svima. Zamisli kad pripadaš gardi ljudi i ponašaš se tako da se više ni SDA ne čini kao loša opcija (ako vam reptilski mozak paranoiše da je ovo pro-SDA tekst – jebeš SDA i jebeš sve političare. Neću glasati uopće, i to preporučujem i vama. Možemo dalje?)

PANKER SA “STAVOM”

Tenk u neposrednoj blizini Druge gimnazije nastavak je tradicije polovičnih rješenja “sjećanja” koji vode isključivo ka retraumatizaciji, potencijalnom sijanju mržnje, halabuci i “podizanju svijesti” kreiranjem straha od situacije koja je završena prije 30 godina.

Nijedno od “kreativnih rješenja” koje je Karić implementirala za vrijeme svoje pogubne vladavine mahalom sa neboderima nije imalo edukativnu ni pripovijedačku vrijednost, od spomen-ploča do Tvrtka, pa tako neće ni ovaj tenk. No svaka od njih je izazvala podizanje tenzija, pa eto, nek mi halali čitateljstvo što ne trebam pretpostavljati šta će biti sa slučajem tenk.

Razlozi za ovakvu postavku su jednostavni. Političari se ne bave kulturom sjećanja. Političari se bave politikanstvom i kada vam se učini da političar želi da uradi nešto, trebate biti svjesni da ništa ne radi zbog drugih, već isključivo zbog sebe. Postoje dvije vrste političara – sociopate koje su već odavno priznale sebi da ih samo zanima vlastiti lik u ogledalu i naivci koji ulaze u taj svijet, vjerujući u ideološke promjene, te na kraju, kao po receptu, često postaju i gori negativci od onih na koje smo navikli.

Iz cijele priče ne valja izostaviti ni idejnog tvorca spomenika, Nebojšu Šerića Šobu. Priznatog bosanskohercegovačkog umjetnika imao sam priliku dvaput susresti u životu i kratko porazgovarati sa njim, iako vjerujem da se on toga ne sjeća, jer sam ja niko i ništa u njegovom svijetu. Na osnovu tih kraćih susreta, doimao se kao čovjek kakvih fali ovom gradu.

Međutim, šta se desi čovjeku da od pankera sa Džidžikovca i autora genijalno sarkastičnog spomenika Međunarodnoj zajednici spadne na poziciju piskarala “Stava” i nekoga ko smatra da je tenk u sarajevskom naselju dobra stvar za mir i edukaciju, teško je procijeniti bez psihijatrijske dijagnoze. Mogu pretpostaviti, ali se time neću baviti.

Ipak, ono što mogu hraknuti, barem ovako benigno napismeno je činjenicu da Šoba neće uživati u svojoj Panzer Division umjetnosti, zavaljen u ateljeu u centru svjetske kulture, magičnom i Sarajevu kulturološki nedostižnom New Yorku. On će nastaviti da stvara u dijaspori, u gradu hip-hopa, panka, Beat generacije, borbe za ljudska prava ispred Stonewalla, a nama i našoj djeci je dostavio tenk. Mislim, ipak ga ima i Beograd, od kojeg se toliko trudimo biti drugačiji (oprostite na sarkazmu, ne znam šta mi je).

Ova grana Šobinog umjetničkog stvaralaštva nesumnjivo podsjeća na neumiruću umjetnost govora mržnje u komentarima portala gdje se redovno poziva na “spremnost”, “sjećanja” i “učenja” u BiH, pa makar morali i potegnuti za puškom. Ti komentatori zazivaju brigade i generale, zaklinju se na vjernost, ali sa sigurne distance, iz norčepinga i jorčepinga gdje junaci sjede, ugodno ušuškani u skandinavska državljanstva.

Jer najlakše je biti Bošnjak izolovan od posljedica vlastitog bošnjaštva.

A ŠTA BI TI?

Ako je vaše jedino pitanje kontraško “A šta bi ti podigao u znak sjećanja”, mogu odgovoriti samo kao neko ko živi u Sarajevu. Ako je potrebno političarima da se uglave, sumnjam da bi iko imao išta protiv memorijalnog centra na lokaciji koja ne uzurpira zelenu površinu u dijelu grada koji ih generalno i nema na bacanje.

Ali zašto ne bi taj memorijalni centar bio jedinstven, sa kompleksom u kojem je građanstvu omogućeno da uživaju u kulturno-sportskim aktivnostima?

Zašto ne bi specijalce slavili i sjećali ih se kroz sportska takmičenja ili poligone na kojima se može jačati duh i tijelo? Šta je sa idejom javnog prostora namijenjenog kulturi kakvih u Sarajevu skoro pa više ni nema, ili su u kandžama političkih i općinskih bijednika koji slažu programe u skladu sa zahtijevima vlastite agende ili morala većine koju prosto najčešće i zaboli kurac za bilo čim?

Zamisli akademiju za sportsko streljaštvo ili interaktivni muzej koji djeci objašnjava osnove policijskog posla, izlažući ih dobno prihvatljivim scenarijima u kojima se gradi pozitivan duh ka ideji bivanja policajcem.

ROBA ZA SARAJEVO

Ali hej, takve stvari se ne mogu prodati javnosti. Javnost u Sarajevu neće takve ideje. Takve stvari i koštaju. Jebeno puno, što mozga, što para. A toga u Sarajevu nema. Pare trebaju u džepove ovih bez mozga.

Većini daj tenkove jer su demokratski izabrali vlast koja će im tenkove i dostaviti.

Javnost u Sarajevu ne mari što se trud i zalaganje 81 specijalca koristi za prljavu predizbornu kampanju u potezu koji je toliko SDA da ga ni sama SDA ne bi realizirala jer bi im bilo ofirno.

Javnost u Sarajevu voli gradonačelnicu Karić koja u agdi svoje predizborne baklave guši sve nas, u gradu sa redovnim redukcijama vode (i kad je ima, bolje da je nema kakva je), čestim neodvoženjem smeća, prljavim ulicama, Nacionalnom i univerzitetskom bibliotekom koja ne radi, pucanjima u glave, i otrovnim smogom. Gradu koji zaboravlja pjesnike poput Marka Vešovića.

Sarajevo već odavno nije mjesto za ugodan život ukoliko imaš iole drugačije mišljenje od glavne (nacionalističke) struje. Vidjeli smo to na nedavnom slučaju Franje Šarčevića. Šarčević je pokazao da će kritičko promišljanje i sekularizam biti proglašeni za herezu i da će prvi set vila i baklji nositi čak i javni službenici.

Zašto ne bi? Nemaju nikakve odgovornosti za ono što urade. Nikakvog straha od posljedica. Za mržnju će biti nagrađeni podrškom mase. Ovo je njihova mala prćija, zauvijek utopljena u agdi mediokritetstva i palanačkog diskursa u kojoj će čak i nas, koji imamo potpuno pravo da kažemo da nam se nešto ne sviđa, olako proglasiti za jugobalije, agresore, četnike i mrzitelje specijalaca. Samo, taj film je toliko puta odigrao, pa vala više i ne tangira.

Mi koji smo nažalost osuđeni na ovo Sarajevo, a nemamo te sreće da odemo, iako bi možda i htjeli – dijelimo se na dvije grupe. Jedni šute, pokušavaju sačuvati zdrav razum. Poštujem ih. Pripadam im sve više i više. Tu i tamo nažalost iz mene izviri ovaj “ružni” karakter kritičara koji mrzi ovo što je ovaj grad postao (ili oduvijek bio).

Ne bojim se ovih po čijim nedjelima serem jer moje riječi danas, godinama nakon novinarstva, imaju manji odjek nego što su ikada imale. Ja sam njima nevažan. Zato je meni pisanje jednostavno terapija.

Sarajevo nije moj grad. Zato sam se i isključio jer sam dovoljno živaca izgubio na bitku koja je namještena od 1995. godine. Samo se smjenjuju lica. Zato i ne izlazim na izbore. Odem, prekrižim listić, nisu dostojni ni kurčine nacrtane sa infantilnom radošću na licu.

Ostalima, eto vam Benjaminina baklava i tenk, jeb'o vas tenk da vas jeb'o. Ionako se neće vidjeti za mjesec-dva od smoga.

U Sarajevu, u kojem je jednako odvratan dan i danas.

(foto: Prometej.ba)