Mislim da ne postoji osoba u rokenrol vodama koja nije imala poteškoće barem u jednom periodu života da se riješi nagomilanih majica. Bez obzira što neke više nisu za nošenje, oni koji žive zvuk čuvaju i poderane krpe. Iste sijaju pod lupom sjećanja; to nisu odjevni predmeti, već pamuk uspomena koji ljude podsjeća na periode, ljude, događaje i osjećaje.
I ja sam bio jedna od tih osoba; u jednom trenutku sam u ormaru imao više od 200 majica bendova i festivala. Potpuno suluda količina naglo se smanjila kad sam prije 10 i kusur godina rodici koja je ulazila u rokenrol svijet dao nekoliko vreća za smeće punih – majica. Više od 100 majica tako su prešle u ruke osobe za koju sam smatrao da zaslužuje da primi moje nasljeđe.
Kako su godine prolazile, sve mi se bilo lakše odvojiti se od tkanine, ali u nekim slučajevima, proces bacanja je trajao.
Kažem proces jer ga u jednu ruku posmatram kao pandan Kubler-Rossinih faza tugovanja.
Prvo primijetim da je majica dotrajala.
Onda negiram da je vrijeme da je bacim.
Zatim se nećkam i govorim da može izdržati još malo.
Zatim se ljutim; na sebe što negiram i nećkam, što ne mogu da je bacim, i na majicu što je propala.
Peta faza je ona finalna. Prihvatam da je vrijeme da majicu bacim.
Ako je majica očuvana, spakujem je i doniram.
Ako nije, bacim je.
Ali bez obzira na to da li je majica očuvana ili krpa, ako meni znači mnogo, prolazim kroz jedan ritual oproštaja. Obučem je još jednom, sjetim se svega što smo prošli zajedno i onda skinem, te poderem kako je niko više ne bi nosio.
Obično su majice koje derem toliko stare da se pamuk para kao papir, a na sve strane lete zrnca prašine.
Ovaj serijal tekstova bit će neka vrsta sjećanja i odavanja počasti svim tim najdražim majicama. Gdje i kako sam ih kupio, te šta su mi značile.
Inepsy (Kanada)
Ne znam koji je dan turneje bio za Rapa Nui i Motherpig u maju 2009. godine, ali stigli smo 17. maja u češki Rožnov gdje smo u lokalnom skvotu dobili priliku da zasviramo sa bendom Inepsy iz Kanade. Tek ću naknadno postati svjestan veličine ovog benda u muzičkom smislu, ali kolike su ljudine, pokazali su već te noći.
Nakon koncerta, organizator je našim bendovima dao 16 eura. Da, dva benda su dobila po 8 eura svaki. Inepsy je dobio 200 eura. Kad je Inepsy čuo šta se desilo, prišli su nam i pružili 100 eura. “Dijelimo pošteno, organizator je šupak. Ovo je punk”, rekao je tad izblajhani bubnjar Sam. Na naše negodovanje i molbu da to ne čine, gitarista Chany i Sam su rekli da nema šanse i da je tako jedino pošteno. Pokušali smo opet da ih odgovorimo, pa nam je Sam zaprijetio fizičkim nasiljem (ne znam je li se šalio ili ne, činilo mi se da nije) da moramo uzeti novac.
Odužili smo im se tako što smo potrošili pola tog iznosa i kupili pive koje smo popili zajedno. Ova majica je uspomena sa tog koncerta i nikad mi nije bilo teže baciti neku, ali više se nije mogla oprati i bila je sva popucana na različitim mjestima i po šavovima.
Inepsy ne postoji već godinama, ali je američki Tankcrimes 2025. reizdao njihove albume u digitalnom i vinilnom izdanju. Obavezno za svakog ljubitelja Motorheada i Dischargea – Inepsy su savršeni!
Undercover Motherfucker (Županja)
Bio je april 2007. godine i u Sarajevu je organiziran koncert dva županjska benda, Undercover Motherfucker i Infernal Hemeroid. Mutna, skoro nikakva su mi sjećanja sa tog koncerta, ali koliko znam, bio je to prvi ili barem jedan od prvih trenutaka u kojima su se Sarajlije srele sa ekipom iz Županje koja se u narednih 20 godina etablirala kao jedan od najstabilnijih i najproduktivnijih hardcore punk kolektiva na cijelom postjugoslavenskom prostoru, svim svojim produkcijskim poduhvatima, čija je kruna SAWA Fest.
Važnost ovog koncerta je u tome što je ovo bio prvi susret Atlije i mene. Atlija, danas superaktivan u bendu Vipera, tada je svirao u Infernal Hemeroidu. Dvije godine kasnije, pridružio se Motherpigu i pomogao mi da ostvarim neke od najvećih uspjeha kao neprofesionalni muzičar. Motherpiga nema, ali ostalo je jaranstvo i bruka uspomena.
Sa tog koncerta otišao sam kući sa tri majice – vozač kombija mi je dao crnu na kojoj je pisalo “Anarchy – ne znam šta znači, ali dobro zvuči”, majicom Infernal Hemeroida i ovom Undercover Motherfuckera. Mislim da je majica Infernala najkraće potrajala, nešto se duže održala ona sa Anarchy natpisom, ali Undercover Motherfucker se očuvao sve do maja 2025. godine, i otišao je u sjećanje jer je pamuk izgubio mogućnost da očuva mirišljavost nakon pranja.
KRV (Sarajevo)
Iako sam i ranije čuo black metal, sarajevska KRV me naučila da slušam black metal. Ova majica je relikvija nekih starih vremena, kada je metal scena egzistirala na forumima poput Rock Planeta i bila u jednu ruku zdravija od ove današnje.
Na poleđini majice nalazi se logotip dobojske izdavačke kuće Walk Record. Mića i njegov buraz su pomogli jednoj cijeloj generaciji bendova da njihovi albumi izađu na fizičkom izdanju. Nedavno, prilikom 20. godišnjice mini albuma “Silna volja srebra”, KRV je pronašla staru pripremu za štampu ove majice, te su ištampali nove primjerke. Zato je bilo donekle lakše odvojiti se od ove uspomene.
Ruin (Philadelphia)
2019. godine radio sam u kao novinar redakcije magazina Dani. U tom periodu otkrio sam filadelfijski hardcore punk bend Ruin koji je imao dosta dodirnih tačaka sa budističkom filozofijom. Zainteresiran za obje teme, uspio sam kontaktirati Glenna Wallisa, suosnivača benda, sa kojim sam odradio razgovor koji je postao 17. epizoda podcasta Radijo, da bi u skraćenom izdanju razgovor bio objavljen u magazinu Dani u oktobru 2019. godine.
Nakon tog razgovora na vrata mi je stigao ogroman paket: Wallis je spakovao svoju odličnu, ali meni u to vrijeme teško probavljivu knjigu A Critique of Western Buddhism: Ruins of the Buddhist Real, zajedno sa majicama za cijelu porodicu. Bio je to neočekivan i lijep poklon, jedan od onih koji me podsjećaju na vrijeme koje sam proveo u Oslobođenju, krovnoj kući Dana (jer previše je loših sjećanja iz tog perioda).
Ova majica se i nije toliko ofucala kao druge, ali sam nakon korone dobio pet kilograma koje više nikad nisam skinuo, i samim tim majica je postala premala, pa je bilo vrijeme da se oprostimo.
NASTAVLJA SE…