Jupiter Hell, izometrična roguelike avantura, nije došla u žižu interesovanja dijela gaming javnosti zbog iznimnog marketinga koji je osmislila matična kuća Chaosforge i osnivač- programer Kornel Kisielewicz.
Interesovanje za Jupiter Hellom je poraslo kada je Bethesda/ZeniMax poslala pismo opomene pred tužbu Kornelu jer je Jupiter Hell nastao na osnovu besplatnog naslova DoomRL koji je koristio (čitaj: odao počast) Doom svijetu kroz ideje čuvenog FPS-a.
Kisielewicz je tad, vjerovatno svjestan kvalitete vlastitog rada i nemogućnosti dogovora sa gigantima poput Bethesde, odlučio da preimenuje DoomRL i kreira Jupiter Hell koji je dio svog postojanja proveo u Early Access fazi na Steamu, da bi u augustu 2021. godine napokon doživio 1.0 verziju.
I da je kopiranje najiskrenija forma laskanja, govori u primjer činjenica da je umjesto Marsa i njegova dva mjeseca Phobos i Deimos, radnja Jupiter Hella premještena na Jupiter i njegove mjesece, odnosno na neke najvažnije od ukupno 79, koliko se pretpostavlja da ih Jupiter ima.
JUPITER HELL JE PAKAO
U izometričnom i iznimno klaustrofobičnom probijanju kroz rudnike, tunele, napuštene komplekse Ioa, Evrope, Callista, Dantea i još jedne tajne lokacije predvodit ćete nepoznatog junaka koji psuje, ronda i ispaljuje one-linere u najboljem maniru junaka devedesetih, a glas mu posuđuje Mark Meer, možda najpoznatiji po ulozi kapetana Sheparda iz serijala Mass Effect.
Upravo ova vrsta komunikacije sa spoljašnjim svijetom bi zbog nekih od komentara danas mogla biti poimana kao uvredljiva, no ovo je igra koja počiva na ideji lijepih uspomena na devedesete, te ne vidim problem u opskurnim, čak i suludim one-linerima koje zaista možete uzeti zaozbiljno jedino ako vam je nivo inteligencije izrazito, zabrinjavajuće nizak.
Za razliku od Dooma i njegove haotičnosti, kretanje Jupiterovim paklom predstavlja neku vrstu šahovske partije u kojoj kontrolišete jednu figuru i vrijeme se pokreće tek kada vi napravite korak. Moglo bi vas to podsjetiti na mehanike igre Superhot, ali u Jupiter Hell jedan potez predstavlja pokretanje na jedno od polja (lijevo, desno, gore, dolje), repetiranje oružja ili pucanje. Kada vi napravite potez, naprave ga i neprijatelji, pa je igru moguće igrati jedino taktički, u stanju konstantne opreznosti.
Možda i najznačajniji potez koji možete odigrati, posebno u kasnom stadiju igre na većim težinama je wait, gdje odlučujete preskočiti potez dok ga drugi prave. To će dovesti do otkrivanja neprijatelja ili njihovog prilaska bliže kako bi ih lakše eliminsali.
U zavisnosti od vaše pozicije, nekad ćete vi (a često i neprijatelji) moći stajati u zaklonu koji će vam pomoći da bolje ciljate ili budete zaštićeni od neprijateljskih udara. Zaklone i taktiziranje sa njima ne bi ni u jednom slučaju trebali posmatrati kao opciju, već obavezu.
Oružja su (naizgled) nebrojena, iako je sasvim jasno nakon određenog vremena koja bi trebali zadržati i koristiti češće u određenim situacijama. Poput zaklona koji podsjeća na X-Com, biranje jedne od tri dostupne klase, te unapređenje njihovih karakteristika XP poenima prilikom podizanja nivoa lika uveliko će odrediti vaš stil igranja.
Postoje još nekoliko iznimno zanimljivih aspekata igre Jupiter Hell. Igra je vizuelno predstavljena sa CRT linijama i zakrivljenjima koje doprinose atmosferi, miš ne možete koristiti već igrate isključivo sa tastaturom, kako su stari ljubitelji žanra navikli. U ovom slučaju strelice služe za kretanje, a tipke poput F (fire), G (grab) i D (drop) za pucanje, uzimanje i bacanje predmeta. Igra je testirana i sa PS4 Dual Shock kontrolerom, i kontrole su fluidne i jednostavne, ali igranje tastaturom je ono što bih lično preporučio.
Broj mjesta za predmete koje možete nositi je ograničen u svakom scenariju, pa to predstavlja dodatni izazov, ali i vuče sa sobom određenu vrstu napora kada morate iznova i iznova pažljivo svojeočno uspoređivati karakteristike oružja.
Jupiter Hell je nekako uspio da, uprkos osnovnoj igraćoj dinamici, zadrži određene napetosti koje je Doom franšiza godinama izazivala u igračima. Nju izazivaju zvuci, boje, iznenadni susreti sa neprijateljima ili činjenice poput one da ćete se češće nego želite zadesiti u situaciji otvaranja vrata velikog hangara i shvatanja da između vas i kabine lifta koji vodi na novi nivo stoji sedam ili osam neprijatelja.
Ono što je dobro u tim situacijama je da neprijatelji znaju napasti i jedni druge u krvavoj razmjeni vatre, udaraca i grebanja. Takve scene krcate aktovima nasilnog odvajanja udova od ostatka tijela, u kombinaciji sa repetitivnom, ali ne i dosadnom kombinacijom metala i ambijentalne muzike zaista daju igri Chaosforgea poseban štih dosad neviđen u svijetu roguelike igara.
Kada i ako uspijete proći igru na početnim postavkama težine, postaju vam dostupni i dodatni modovi koji se razlikuju po različitim izazovima koje postavljaju pred igrače.
U poprilično labavom pokušaju da pronađem nešto što mi se ne sviđa u Jupiter Hellu, a o čemu bih trebao obavijestiti čitateljstvo, usudim se reći da nema pretjerane vizualne razlike između nivoa, odnosno da dominiraju tamne boje koje će vas možda umoriti u jednom trenutku.
Jupiter Hell je jedna od najboljih igara koje sam imao priliku igrati ove godine. Njen uspjeh dokazan kroz jako pozitivne ocjene kritike i ljubitelja žanra govori dovoljno u prilog tome kako bi kuće poput Bethesde trebale biti otvorenije ka onome što rade fanovi. Jupiter Hell je mogao biti faantastičan Doom žanrovski spin-off, što ne bi smetalo ni Bethesdi, a ni timu iza Jupiter Hella.
Ovako je samo prokleto dobra indie igra.