2007. godine ekipa i ja smo bili u naponu snage – najmanje se išlo na fakultet, ali se zato bavilo svim drugim aktivnostima, od sviranja u bendovima, pisanja gluposti, snimanja zajebancija, višednevnih ostanaka na radiju uz povremene izlaske do trafike koja je radila cijelu noć dolje kod Mercatora u A fazi na Alipašinom, u opskrbu cigaretama i dvoguzim pivama. Tada je na 202-jci muzički urednik bio čovjek kojeg smo zvali Muzur (MUZički URednik, slična skraćenica je recimo Glodur za glavnog i odgovornog urednika). Muzur se zvao Mirza, Mirzi prezime ne znam, meni je uvijek bilo Mirza Muzur. Muzur i ja smo tada bili na različitim stranama muzičkog spektra – dok je on birao za program mnoge stvari koje će tek kasnije, godinama, dobiti na važnosti, kroz različite hipsterske pokrete i pokušaje pokreta, afirmaciju u mejnstrim krugovima ili indie servise kakvi su Bandcamp, ja sam bio na tamnoj strani, interesujući se primarno za metal, a onda i za punk, hardcore i rap muziku. Ipak, dijelili smo zajednička interesovanja ka zanimljivoj kinematografiji, pa me Muzur uputio na stranicu Žutog Titla jer bih tamo mogao pronaći ono što ja furam.
Žuti Titl je postao moje novo utočište, riznica znanja preko koje sam saznavao za nove i podsjećao se na filmove koje sam zaboravio, a Marko Mihalinec, Velimir Grgić i Arminio moji idoli jer ljude sa takvim interesovanjem i znanjima nisam baš susretao po Sarajevu (tu nekad sam upoznao i sarajevskog ilustratora Borisa Stapića koji ima šta reći, ali način na koji to priča vas veoma često dovodi do želje da ga zadavite). Proces je otprilike tekao ovako – na Titlu sam pronalazio naslove, najčešće bez ikakvih kriterija, onda bih na mreži tražio piratske kopije tih filmova, pronalazeći iste najčešće na Blogspot servisima. Filmovi su bili podijeljeni u .rar arhive i onda postavljani na servise kakvi su Rapidshare i Megaupload.
Ta skidanja materijala su se u jednom trenutku pretvorila u totalni haos, pogotovo kad smo saznali da možemo kupiti premium račun za skidanje sa Rapidsharea i da nećemo biti isključeni iz sistema ukoliko nekoliko nas skida sadržaje u isto vrijeme jer je cijela mreža Radija bila na istoj adresi. Na kraju su okupljanja u kojima svako zaduži po dvoguzu i kutiju Drine pošprdno nazvana Rapidshare derneci, a mi smo ionako lošu konekciju u Sivom domu znali ostaviti potpuno zakrčenu, te je jedino rješenje nadležnih organa bilo da nam potpuno ukinu internet (informišimo mlađe i podsjetimo starije da je to bilo ono vrijeme kada je flatrate bio pojam, a internet paketi su imali grozna ograničenja). Zato smo imali najbolju muziku na FM-u i najgore filmove u planu za gledanje.
Osim što me Žuti Titl upoznao sa najgorim (najboljim) filmovima kinematografije, dao mi je do znanja da nije toliko teško ni snimiti vlastiti film, sve što ti je potrebno je malo volje i dobra raja. Taj osjećaj je bio dodatno amplificiran postojanjem i kinematografijom Lloyda Kaufmana, čovjeka koji je 1974. godine ruku pod ruku sa Michaelom Herzom stvorio Tromu, po meni jednu od najznačajnijih filmskih kuća svih vremena.
Tromine filmove sam znao i prije nego što sam znao za Tromu; Toksičnog Osvetnika sam pogledao više puta iznajmljujući ga iz ilegalne videoteke u podrumu jednog od haustora na Dobrinji 3, gdje je iznajmljivanje jedne kasete koštalo 70 feninga / pfeniga, dok si tri filma mogao dobit za marku i po. To se meni, nenormalnom i opsjednutom hororom u drugoj polovici devedesetih, činilo kao najbolja ponuda ikad. Lik Lloyda Kaufmana, njegovo javno predstavljanje, anarhistički pristup snimanju filmova, dobrodušni komentari, šale na vlastiti račun, često besmislene ideje, ali i hrpa polugolih pankerki čija su tijela zabilježena na filmskoj traci, sve to mi se duboko urezalo u podsvijest i dalo mi poticaj da oformim… Giallo Ćevap Entertainment.
Giallo Ćevap je, kako mu i samo ime kaže, bila potpuna besmislica. U pitanju je bio blog-portal smješten na Blogger.ba servis gdje sam pisao o filmovima o kojima sam ranije saznavao na Žutom Titlu. Međutim, u sredini kakva je Bosna i Hercegovina, ja sam bio “najluđi”, a Giallo Ćevap je počeo rasti, dostižući vrtoglave brojke posjećenosti, barem u odnosu na sadržaje koje sam prvo ja sam, a onda i tim od nekoliko ljudi, nudio na portalu. Kasnije, kad smo počeli granati posao i učiti o različitim trash opusima, nudili smo i sadržaje o kojima se ranije nije pisalo na Žutom Titlu. To je za mene bio najveći uspjeh jer su oni pokrivali BUKVALNO SVE.
Bio je to samo prvi korak, drugi je bila organizacija filmskih projekcija kojima smo željeli razbiti sarajevsko mrtvilo – počelo je u klubu Bock gdje je drug Zlaja (poznatiji kao Zlijay) vrtio muziku, a onda smo puštali filmove – od Evil Deada pa do manje poznatih Wizard of Gore, Bloodsucking Freaks i Bloodfreak. Na tim filmovima okupljala se mala, ali probrana raja. Klubom se orio smijeh, priča, zajebancija. Nije to bilo ništa toliko obavezno, niti je to bilo klasično kino – ljudi su se smijali, naglas komentarisali, pili pive, čak i donosili svoja pića. Jedno vrijeme upad je bio besplatan, a onda je povećan na dvije ili tri marke – prvenstveno zato što smo sa crno-bijelih flajera koje smo printali od svojih para prešli na flajere u boji koji su bili skuplji. Nikad marku niko nije uzeo od toga jer, iako smo puštali faktički ilegalno i bez ikakve kontrole, smatrali smo da nema smisla da na račun nečijeg tuđeg rada uzimamo keš. Ova priča se kasnije, pod drugačijim, zategnutijim i pravno definisanijim uslovima preselila u Kinoteku gdje je trajala nekoliko mjeseci pod nazivom Trashmageddon. Lično sam je ugasio jer je zainteresiranost opala kako smo izašli iz Bocka.
Kao i kod svakog filma, tako i kod trash uradaka bez ikakvog budžeta, potrebno je obezbijediti lokacije, glumce, tehničare i opremu. Ljudstvo je po meni predstavljalo najveći problem i ni dan-danas ne razumijem kako su ljudi pristali da ovo urade. Za neke mi je malo jasnije – sa Ensarom koji je snimao i montirao film sam svirao u punk bendovima, Aid je bio kolega sa radija i drug. Ostatak ekipe je bio malo čudnija kombinacija: Adnana, koji je igrao lik demona/ubice, sam upoznao preko Aida. Njih dvojica su se družili od ranije, pa je Adnan sa tadašnjom djevojkom dolazio na pivo ili dva petkom navečer kad smo Aid i ja vodili Izvan Svake Kontrole na Radiju. Adnan je bio veoma važna logistička karika jer nas je u svom automobilu prevezao do lokacije. Mahira, koji je tumačio jednog od satanista, znao sam sa koncerata i kasnih noćnih poluspavanja u Markiju koji je bio loga za ostati nakon zajebancije dok svi čekamo prvi tramvaj ili trolu da nas vrati kući. Ne znam zašto sam njega zvao, šta sam rekao, kako sam došao do njega (tad Facebook nije bio aktuelan, moralo se dakle naći lice u lice i objasniti neke stvari), ali je i Mahir pristao da učestvuje. Najveća misterija mi je bila Sanja. U međuvremenu je Sanja postala moja kućna prijateljica (pa ipak nikad nisam postavio pitanje zašto), ali tada smo, bez obzira na njenu emotivnu povezanost sa mojim dobrim drugom iz srednje, bili na suprotnim stranama. Oboje smo bili u metalu, ali ja sam bio klošarčina duge kose koja se valja pijan po koncertima nakon šutke, a ona je bila staložena, odmjerena u svemu, uvijek dotjerana, uzrokujući da se pola tadašnje sarajevske scene okreće za njom. Suštinski, stvari se nisu promijenile ni do dana današnjeg, ja se i dalje znam naći polugol pijan u šutci, a Sanja je i dalje dotjerana, pametna i odmjerena.
Prava caka je bila u tome što do trenutka dolaska na set niko od prisutnih nije bio upućen da će glumiti u filmu, već su svi možda poletili da rade puni entuzijazma jer je to bio horor film.
Set je bila, nelogično, najlakša stvar za srediti. Moja ideja je bila da se radnja odvija na groblju, a kako različita sarajevska groblja i mezarja se nalaze ili usred naselja ili cesta, problem su predstavljali snimanje tona i kvalitet, pa sam shvatio da je za snimanje Gradsko groblje Vlakovo idealna lokacija. Kako mi je dio porodice sahranjen na Barama, a dio na Vlakovu, znao sam raspored Vlakova i već u glavi razmislio o tome gdje ćemo se i kako rasporediti.
Radio je opet došao kao dobra stvar u svemu tome. Upravi Gradskog groblja sam poslao zahtjev za snimanje na groblju sa faks-mašine iz redakcije, blefirajući. Za one koji se nisu susretali sa faks-mašinama, ukoliko broj za faks nije automatski podešen, bilo je potrebno da ubacite papir sa tekstom, pozovete broj, a onda osobi kojoj se javite kažete da vam da signal za faks. Tek kad čujete dugo piiii, pritisnete taster i vaša poruka ode primaocu. Ja sam se potajno nadao da mašina neće biti automatska, pa kad mi se s druge strane javila živa osoba, uslijedilo je veoma svečano i autoritativno:
“Dobar vam dan. Arnel Šarić sa RADIJA 202 (veliki naglasak na ime medija), mogu li, molim Vas, dobiti signal za faks?”
Vjerujem da je upravo naglašavanje medija čije su se akcije lokalnog karaktera pozitivnog karaktera vrtile po medijima bio razlog što je moj zahtjev prošao. Vjerujem da je primalac faksa nekoj nadležnoj službi odnio papir uz riječi ‘ovo je sa radija stiglo’, jer ono što je pisalo na papiru, to baš i nije bilo u skladu sa zdravom pameću.
Na zahtjevu za dobijanje lokacije predstavio sam se kao autor dokumentarnog filma o svjetskim religijama sa posebnim akcentom na zagrobni život. Film se snimao u funkciji projekta za Fakultet političkih nauka, te je u skladu sa svim ovim, meni potrebna lokacija Gradskog groblja Vlakovo za snimanje iz 22 časa (?!?!???!). Iako je sve to bila najobičnija laž, jednu stvar ipak nisam slagao, a to je da nećemo snimati nikakve detalje na nadgrobnim spomenicima, te da imena pokojnika neće biti prikazana.
Dozvolu smo dobili i kada smo se pojavili na groblju iza 22 časa, nakon ljubaznog upoznavanja sa portirom, pušteni smo u unutrašnjost groblja gdje nas niko nije ni ometao nakon toga.
Jedno malo zapažanje: nije puno ljudi imalo priliku zateći se u noćnim satima na groblju, a veoma nas često uvjeravaju da su to mjesta u kojima srce skače i gdje sva čovjekova jeza, svo prikriveno sujevjerje i sumnjanje u paranormalno dolaze na površinu. Uvijek sam bio dijete bujne mašte, osjećao sam da ovaj svijet nije jedina dimenzija, ali ne u smislu duhova, raja, pakla i Boga. Tu noć sam na groblju bio savršeno miran i staložen u nekoliko rijetkih trenutaka osame. Shvatio sam da je to mjesto gdje je u potpunosti ispražnjena energija, ljudska energija koju ne možemo definisati, pa joj dajemo nadnaravne karakteristike, a da se ljudi boje mjesta kakvo je groblje jer osjete prazninu koja sama po sebi nije uznemirujuća, već jednostavno jeste i koja kao takva čeka sve nas. Nisam to definisao kao klinac tada, već mi se sve složilo kako je vrijeme prolazilo. Groblje je zapravo mjesto gdje priroda daje posljednju i finalnu definiciju našeg postojanja i kao takvo ne može biti mirnije mjesto.
Dok smo pripremali set za snimanje, Ensar je išao provjeriti da li može sa kamerom snimiti nekoliko uvodnih kadrova u modu noćne vizije. Kadrovi su trebali biti omaž letećoj kameri iz Zlih mrtvaca, bolesna zelena boja nije bila efekt, već vizija demona koji se približava našoj grupi satanista, ali smo odustali od tog snimanja jer je slika bila i više nego mutna i nerazgovijetna. Ideja je bila da se kamera kreće između nadgrobnih spomenika, ali niti su se oni raspoznavali niti je kvalitet bio dovoljno dobar.
Ostatak filma je bio snimljen u proširenju uz stazu koja vodi između parcela. Bilo je dovoljno široko da na betonu iscrtamo krvavi pentagram sirupom od višnje. Dok sam se igrao scenografa, usput sam objašnjavao svima da glume uloge u filmu, što je na prvu dočekano negodovanjem, podsmijehom, ali i prijekorom zbog činjenica da nisam rekao, ali kako je atmosfera bila suluda, i kad smo već bili tu, svi su pristali da se uhvate uloga.
Iako je ono što se okvirno može nazvati scenarijem, ukoliko se školske novine mogu nazvati New York Timesom, donekle definisalo samu radnju filma, ista je promijenjena u skladu sa potrebama, pa je ubačen i komični element. Sve na setu snimanja Uskrsnuća bilo je podložno ad hoc promjenama. Improvizirali smo Adnanovu masku demona jer nam se u kadrovima vidjelo lice (a ja sam htio da se ne vidi), zalijepivši maramice na njegovo lice tako čvrsto da nije mogao disati i polivši ga sirupom od višnje da bi mu dali stravičniji izgled. Kasno smo shvatili da će nam svjetlo predstavljati enorman problem, pa smo koristili farove Adnanovog auta kao glavnu rasvjetu, uz nekoliko svijeća koje su gorile oko pentagrama. Vrhunac specijalnih efekata bilo je čupanje utrobe – posebno sam ponosan na ovu scenu jer uopće ne izgleda loše. Utroba je bila sadržaj dvije tegle cvekle kupljenih u Mercatoru, sakrivena unutar plastične kese koja je bila oblijepljena trakom oko Mahirovog stomaka i prekrivena majicom sa rupom. Imali smo samu jednu utrobu i jedan pokušaj vađenja iste. Adnan je na sreću to izveo iz prve, a Ensar snimio što je bolje mogao u nenormalnim uslovima. Radili smo brzo, bez puno ponavljanja i snimanja dodatnih kadrova jer smo se bojali da bi dolazak portira i nailazak na pentagrame na podu i krvave ljude bio sasvim validan razlog da nas sve uhapse zbog skrnavljenja groblja.
Sami kraj filma bio je improviziran jer kraja nije bilo, odnosno postojala je ideja da se oni zeleni segmenti puste unatrag, kao da se zlo vraća na groblje iz kojeg je izašlo, ali kako su propali, morali smo snimiti drugi kraj.
Film je montiran u dvije noći u mojoj sobi, koristili smo Windows Movie Maker koji je konstantno padao jer je računar i tada već bio slabo govno (isti koristim i dan-danas, s tim što sam u međuvremenu promijenio grafičku kartu i dodao 2 GB RAM memorije). Tek na montiranju filma smo shvatili da je ton užasavajući – takozvani IT ton (ton koji hvata mikrofon kamere) zabilježio je glasno brujanje motora automobila, a glumci nisu bili baš najspremniji na vrištanje i divljanje, pa je sve to zvučalo krajnje diletantski, čak i za moje standarde. Odlučili smo da film pokrijemo muzikom, pretvorivši ga u spot. Muzika koju smo koristili bila je pjesma Boneyard grupe Impetigo. Ja sam tada bio opsjednut goregrindom i u konstantnom kontaktu sa članovima kultnog benda, dobili smo dozvolu za korištenje muzike, pa je to meni značilo mnogo više nego sama kvaliteta filma.
Na takmičenju Snimi i ti svoj film, Ensar je predstavio kratki, pogani uradak Kroz Gusto Granje koji je zapravo bio komentar na kvalitet konkurentskih ostvarenja snimljen na WC šolji u mom stanu, a ja sam predstavio Uskrsnuće (interesuje me da li je KGG zapravo kritika Uskrsnuća – to bi bilo veoma zanimljivo). U kategoriji pedesetak filmova, Ensarova velika nužda nakon noći cuganja je bolje kotirala od našeg filma sa setom, glumcima i tehničarima, dok je na samom kraju Uskrsnuće završilo na zadnjem mjestu tabele, kao najgore ocijenjen film. Bilo mi je sekundu krivo, nadao sam se da će šok ideje u raji probuditi ideju da trebaju glasati za ovaj film, no to se nije desilo. Ipak, mozak nakaradan onako kakav zapravo i jeste i u skladu sa mojim standardima, upravo ta neslužbena nagrada mi je značila u jednu ruku još i više. Već dogodine, ja sam predstavio kritiku rada u sistemu nine to five u filmu 925, a Ensar je sa filmom Ostali koji tematizira Bosance i Hercegovce bez doma u Bosni i Hercegovini koje pošprdno nazivaju Ostalima osvojio drugo mjesto i kameru marke Sony.
Kasnije mi je padalo na pamet da pametnije i staloženije uđem u snimanje Uskrsnuća 2. Tema se začela malo nakon objavljivanja prvog djela, a uključivala je razbijanje četvrtog zida po uzoru na Cravenovu Novu noćnu moru. U Uskrsnuću 2 svi likovi iz užasnog originalnog filma počeli bi umirati jedan po jedan, što je rezultat kletve koja je otkrivena snimanjem na sarajevskom groblju. Bila je to ideja koja nije zaživila jer sam ja nastavio da sviram više i češće, a skupljena ekipa se polako udaljila, kako se to inače i prirodno dešava.
Bit ću među prvima koji će kupiti kartu za Jezero jer sam čuo da je film sniman iz istih pobuda, iste ljubavi i strasti koja je gonila i mene, no razlika između mene i ljudi koji su radili na Jezeru su svjetlosne godine profesionalizma i iskustva. Ipak, Uskrsnuće ostaje jedno od mojih meni najdražih projekata koji dokazuje da je sve moguće kada to želiš… i ostale floskule.
U nastavku slijedi nekoliko slika sa snimanja koje su zanimljivije od samog filma…
