Neke od predivnih trenutaka u mom inače trnovitom odrastanju činile su maštom neograničene igre u drugoj polovici devedesetih, kada sam sa skupinom svojih prijatelja iz ulice ‘istraživao paranormalne pojave’, zavlačeći se po rupama, razvaljenim podrumima i ruševinama, redovno podižući kosu na glavi svim onima koji su bili upućeni u naše aktivnosti. Plašili smo sami sebe, izmišljajući karakondžule, inspirisani lošim hororima devedesetih.
Sjećanje na taj bezbrižni period pobudio mi je naslov The Blackout Club razvojnog tima Question koji predvode Stephen Alexander i Jordan Thomas. Dvojac je radio na Bioshock naslovima, pa se da pretpostaviti da je ovo još jedan slučaj kreatora koji su zbog kreativne slobode isplovili iz AAA luke i otisnuli se na nemirno indie more.
The Blackout Club predstavlja survival horror naslov u kojem preuzimate ulogu jednog od tinejdžera, članova istoimenog kluba, koji za cilj ima da prikupi dokaze i obavi zadatke kako bi dokazao da nešto nije u redu sa gradom u kojem živi. Po danu, gradić se doima kao bilo koje slično mjesto (u Sjedinjenim Američkim Državama), no kada padne mrak, odrasli padnu u stanje hipnoze koju uzrokuje nešto (neko?) smješteno u zavojitim tunelima ispod grada, nešto (neko?) što koristi sistem čudnovatih instrumenata za prijenos poruka i izazivanje hipnoze. Postoje dvije kategorije odraslih – jedni su slijepi, odnosno prate zvuk, dok drugi mogu vidjeti i upravo njihov izoštreni vid predstavlja problem.
The Blackout Club je postavkom istovremeno simpatičan i istinski jeziv. Atmosferom sličan svakom naslovu koji kao protagoniste ima tinejdžere, ovaj naslov je strašan bez kapi prolivene krvi. Igra je u svojoj suštini stealth avantura, tako da ćete morati provesti jako mnogo vremena šuljajući se oko određenih zona i izbjegavajući dronove, kamere i roditelje koji sablasno šapću nepovezane rečenice. Mnogo šunjanja i haotičnog bježanja u nepoznatom smjeru u nadi da ćete se izvući kada napravite grešku čine osnovu mehanike ove igre. Kada ugledate crvena vrata sa simbolom oka – bježite.
Zanimlivo je da je The Blackout Club sablasniji u samostalnoj, solo verziji nego kada igrate sa drugim igračima. Osama vas čini poprilično nervoznim, što postavkom, što idejom da vam niko ne može pomoći. Igrači počinju igru u skrovištu (koliko sam ja uspio shvatiti, napušteni vagon voza) koje funkcioniše kao lobi pri spajanju igrača, gdje biraju predmete i određene vještine koje im mogu pomoći u lakšem prolasku nivoa. Predmeti su raznovrsni, neki su potpuno blesavi, poput pjene kojom možemo ublažiti pad i proizvedenu buku. U igri uslovno rečeno postoje oružja, ali to ne znači da će biti pucnjave, prvenstveno jer svi ti predmeti se koriste za vrijeme misije, ili ukoliko budemo uhvaćeni kako bi dobili još jednu šansu, nikako da se riješimo neprijatelja.
Foto: Question
Postoje dvije unikatne mehanike koje podižu napetost igre, iako ja nisam uspio shvatiti kako radi jedna od njih. Glavni neprijatelj u igri je Oblik, koji može prolaziti kroz zidove i zatvorena vrata i koji vas lovi onda kada napravite nekoliko kardinalnih grešaka. Obično nema bijega od Oblika koji se ponaša kao igrači koji su pritisnuli T i upisali godmode i noclip (stariji će razumjeti). Da bi povećali mogućnost bijega, možete zatvoriti oči i vidjeti kuda se Oblik kreće. To je predstavljeno kroz crvenkastu svjetlost koja postaje sve jača i jača. Crvenim bojama, slično nivoima sa noćnom morom u serijalu Max Payne prikazane su rute bijega koje možete iskoristiti. Kada gledate Oblika, ne vidite standardne neprijatelje, te će ovo mijenjanje pogleda uzrokovati minijaturne nervne slomove svakog igrača. Zamislite – otvorite oči i zabili ste se u monstruma koji vas već vuče u nepoznatom pravcu.
Drugi sistem me idejno podsjeća na Directora Left 4 Dead franšize, ali audio orijentacije. Igra može na osnovu Vaših razgovora preko mikrofona i disanja unaprijediti iskustvo plašenja. Paranoični će moći ugasiti ovu mogućnost odmah na samom početku jer igra pri paljenju kaže da možete izabrati želite li dopustiti naslovu slušanje ili ne. Ja sam dopustio, provjere radi, ali nisam primijetio nikakve pretjerane razlike u odnosu na ono kada sam isti modul ugasio.
No istinu govoreći, i nisam tako često igrao sa prijateljima. The Blackout Club pati od istog problema kao i mnogi drugi naslovi. Trenutno su brojevi u igri izuzetno niski i kreću se u domeni do 50 igrača u isto vrijeme, sudeći po Steamcharts.com mjerilima.
Šteta, jer se radi o zanimljivom i napetom naslovu koji već sada ima dosta dobrih osobina, pa se iskreno nadam da ćemo za godinu dana imati punije servere i još veću raznolikosti misija.