Posljednjih pola sata filma Texas Chain Saw Massacre iz 1974. mnogi smatraju jednim od najupečatljivijih horor finala i soničnom prezentacijom do tog trenutka neviđenog kinematografskog terora. Vrištanje glumice Marilyn Burns koja je utjelovila lik Sally Hardesty na odličan način sumira teksaški pakao koji je izrodio ne samo gomilu više-manje nekvalitetnih nastavaka, već i slasher žanr kao takav.
Asimetrična horor igra Texas Chain Saw Massacre izdavača Gun Interactive nije toliko ekstremno revolucionarna kao prvi film iz franšize, već samo ekstremna i inspirisana prvim filmom. Igrači mogu izabrati da igraju kao članovi porodice Sawyer ili njihove žrtve. Oba tima sadrže filmske likove, od kojih su najvjerovatnije najpoznatiji Leatherface i ljigavi Kuhar, ali i ekskluzivne nove likove poput ubica Sissy i Johnnyja. Novi likovi i njihova površna pozadinska priča se poprilično dobro uklapa u TCM franšizu.
Radi se o horor naslovu koji pomjera određene parametre asimetričnosti. Za razliku od sličnih igara koje nude borbu 1 na 4, ovdje se četiri žrtve suočavaju sa tri člana Porodice. Igra neće početi prije nego jedan od igrača u timu ubica ne izabere Leatherfacea. Nekako se ne čini da je ta odluka donesena zato jer Leatherface mijenja balans igre, već striktno zbog imidža. I zaista, za razliku od bezdušnog Leatherfacea u šampionu asimetričnosti Dead By Daylight, ovaj Leatherface se glasa i ponaša kao originalni, što igri daje strašnu dozu autentičnosti.
Autentičnost je jedan od najvećih aduta naslova GUN Interactivea. Kao i prethodnik, donekle neprežaljeni Friday The 13th, Texas Chain Saw Massacre je vjerno modeliran i inspirisan lokacijama iz prvog filma. Trenutno je dostupan mali broj mapa, svega tri sa različitim vremenskim uslovima, koje su nažalost jednako koncipirane: žrtve počinju u podrumu, članovi Porodice iznad, osim Leatherfacea koji je u podrumu i zvuk čije motorne pile definitivno uzrokuje preskakanje srca.
Nakon što žrtve pobjegnu iz podruma (nekad ni to nećete moći uraditi tako lako), morate pobjeći kroz jedan od dostupnih izlaza, tako što ćete obaviti niz koraka da bi vam se aktivirala mini igra i izlaz otključao. Postoji i podrumski put van pakla, ali je iznimno teško da ga se dokopate. Uživao sam igrati kao žrtva, prvenstveno kao Connie jer je njena specijalna sposobnost brzo otključavanje vrata.
Izuzetno je dopadljivo što ubice imaju priliku zatvoriti vrata nakon što ih vi otvorite. To je samo jedan od načina na koji igra nepravedno pozicionira koljače kao superiornije u odnosu na žrtve; drugi je taj da kao žrtva krvarite od samog početka meča, pa ćete jednostavno morati da se krpite i brzo rješavate problem svoje egzistencije na predatorskoj teritoriji. Nema otezanja, i igra skrivanja je napeta. Iskreno, ne bih htio da je imalo drugačije – ako ste žrtva, treba da ste donekle slabiji.
Slabiji, ali ne i bespomoćni. Svaki od likova ima specijalne sposobnosti, mogućnost instalacije trinketa i unikatan skill tree koji se otključava igranjem i napredovanjem. Skill tree se grana i morat ćete donositi odluke, jer kad jednom krenete u određenom smjeru, ostale sposobnosti vam postaju nedostupne.
“Najveći koljač svih vremena”, deda Sawyer, u igri je u ulozi “radara”. Nakon što ga nahranite, njegov urlik će se prolomiti vazduhom. Dok traje to sablasno glasanje živog mrtvaca, žrtve moraju stati, inače će biti vidljive na mapi svim ubicama.
Ono što se meni iznimno svidjelo u Texas Chain Saw Massacreu je odluka da igra nema integrisan nikakav battle pass sistem. To znači da mikrotransakcije ne postoje, kao ni urgentnost igranja unutar određenih vremenskih okvira. To TCSM smješta u rijetku, izuzetno malu grupu casual asimetričnih horor igara koja se doima kao naslov iz neke druge, jednostavnije ere. Hrabar je to potez GUN Interactivea u eri gdje svi izdavači gledaju da barem naguraju što više kozmetičkih DLC-ova i dodataka da igru učine profitabilnom na duge staze.
Nažalost, naslov nije bez mana, tehničkih i idejnih. Ako niste ranije igrali ovu vrstu igara, neće vam se biti lako snaći. Istini za volju, postoje video uputstva za svaki od aspekata igre, ali su nemušta, i jednostavno ćete najlakše otkrivati stvari ginući, što je u današnje doba nestrpljenja popriličan dizajnerski rizik.
Animacije su također veliki problem. Neizbježna animacija buđenja dede potpuno zna uništiti dvoboj i potjeru jer se dešava iznenada i bez najave. Animacija provlačenja također uzrokuje besmrtnost likova, pa će to zasigurno biti izvor frustracije.
I najveći problem od svih – onaj serverski. Za sedam ljudi koji će pritisnuti READY na vrijeme trebat će vam mnogo vremena. Uvijek bi se našao jedan lik koji ne bi pritisnuo READY ili bi napustio meč taman kad bi trebalo početi, pa to uzrokuje strašnu frustraciju.
U vremenu provedenom sa Texas Chain Saw Massacrom, shvatio sam da se radi o igri sa ozbiljnim potencijalom, ali i mnoštvom problema koji se trebaju riješiti. Evidentno je da se radi o plodu istinske ljubavi za horor žanr, a to se vidi kroz sitnice poput prisustva elemenata koje možete otključati igranjem kakve su crteži koncepata i slike sa snimanja.
Samom nišom, GUN je uspio privući starije i ozbiljnije igrače. Ja nisam našao na previše trolova, samo na igrače koji možda nisu vični timskom igranju, što je u ovakvom naslovu obavezno. No komunicirajući glasovno, jasno je da su ljudi svjesni gdje zapinju i kada ne rade stvari kako treba, slijede izvinjenja, a nerijetko iskusniji igrači bodre neiskusne, što je miljama daleko od toksičnosti jednog Fortnitea.
Istinski držim fige Texas Chain Saw Massacreu i nadam se da će poživjeti dovoljno dugo da tim ispravi sve greške, a igra uspije izaći na megdan carevima žanra.