Iz vlastitih razloga i pobuda kojih se ne bi doticao u ovom tekstu prije trideset i dva dana odlučio sam se za (barem što se mene tiče) neuobičajen eksperiment: svakodnevnu meditaciju.

Moje interesovanje za meditaciju seže nekoliko godina unazad. Sporadično bih se zagrijao za ideju i samu vježbu, ali sam uvijek završavao razočaran sa još većim haosom u glavi. Sada vidim da nisam shvatao ni prihvatao dvije važne činjenice. Prva je da je meditacija isto što i trening; mora se odvijati stalno, kontinuirano, čak i u danima kada nemaš trku zabilježenu na kalendaru. Pravi sportisti nikad ne prestaju sa meditiranjem. Drugi je što nisam zapravo shvatao zašto ja želim meditirati ni pravi način da pristupim toj (ne)aktivnosti. Dosta pročitanih knjiga i odgledanih dokumentarnih filmova kasnije, svidjela mi se ideja shikantaze, odnosno meditacije u sjedećem položaju. Zazen je termin za različite vrste meditacija, a shikantaza je jedna od njih. Shikantazu je nemoguće objasniti upravo zato jer je nevjerovatno lako pojasniti šta čovjek treba raditi. Shikantaza je sjedenje. Ne postoji svrha, ne postoji cilj. Ne postoje dobri i loši dani. Dobar si? Sjedi. Loš si? Sjedi. Ne radi ti se to? Sjedi. Radi ti se to? Sjedi. Samo sjedi. Sjedenje i koncentracija na dah bez pridavanja pažnje dahu. Vidite kako je teško objasniti? Ja tačno znam na šta mislim, ali vi najvjerovatnije nemate pojma. Oni koji trče na duge staze mogli bi ovu vrstu meditacije poistovjetiti sa trenutkom za vrijeme trke kada istovremeno postojite i ne postojite, kada je vaše tijelo sapleteno u trenutak, a vaš um miran i bistar.

Nemoguće je meditaciju preporučiti ili objasniti nekome. Apsolutno nemam potrebu da kažem da bi se svi trebali baviti istom. Ovo nije new age laprdanje o transcedentalnim stanjima svijesti u kojima u jednom trenutku lale počnu da vam rastu iz dupeta ili ušiju. Ako želite nešto takvo, droga bi mogla biti puno jednostavnije i efektnije rješenje. Nema bogova, nema folklora. Samo bezlični zid ispred vaših očiju i vi. Samo haos u vašem umu koji utihne u jednom trenutku, baš u onom kada odlučite da ga ne kontrolišete. Sit happens, što bi rekli. Ne, nisam zaboravio slovo H. SIT happens – sjedenje se dešava.

Integrisao sam meditaciju u svoj svakodnevni raspored. Meditirao sam od pet do trideset pet minuta, nekad jednom, nekad dvaput dnevno. Radio sam to kad sam htio, ali i kad mi je bilo strahovito mrsko da sjedim i gledam u jednu, neodređenu tačku negdje na rubu zida. Bio je (jeste) to eksperiment kojem sam se prepustio. Nisam mijenjao ništa u svom životu, već sam odlučio da dopustim meditaciji da me nečujno oblikuje.

Evo šta sam primijetio nakon samo trideset dana meditacije.

Bol u leđima je nestala i položaj mog tijela se popravio. Prije nekoliko mjeseci otišao sam na masažu nakon višemjesečnih problema sa leđima i boli koja mi je paralizirala desnu stranu, tačno uz kičmu. Na tom mjestu sam imao tolike nakupine mliječnih kiselina da je maserka pomislila da imam grbu. Razbijanje tih nakupina bio je izuzetno dug i bolan proces. Kada sam počeo meditirati, uspio sam primijetiti kako bol nastaje, slojevito se širi i na samom kraju nestaje. Danas, trideset i treći dan meditacije, ne osjećam nikakvu bol u kičmi dok sjedim uspravno. Prsni koš mi je izbačen naprijed, a ramena su pomaknuta unazad i opuštenija nego ikad.

Bol je podnošljiva. Sva fizička bol koju sam iskusio u posljednjih trideset dana ni u jednom trenutku me nije natjerala da izgubim živce, što je ranije bio slučaj. Mentalno bih u trenucima između meditacije utvrdio odakle mi dolazi bol i osjećao kako preuzima moje tijelo i prolazi. Nijedan trenutak u tom procesu nije bio isti i samim tim, bol nikad nije bila istog intenziteta. Činjenica da sam uspio prihvatiti da je bol nestalna pomogla mi je da se lakše nosim sa istom. Potvrda tog razmišljanja je bol u desnom stopalu koja me obavezno uhvati u posljednjih pola sata svake maratonske trke – nisam je ignorisao, nisam joj pridavao značenje; baš kao i mislima koje mi se vrzmaju po glavi kad krenem meditirati, obznanio sam da sam svjestan postojanja boli i nastavio dalje. Veoma brzo, nestala bi kako se i pojavila.

Postao sam strpljiviji. Shvatio sam značaj i nestalnost trenutka, pogotovo u situacijama koje prolazim u svakodnevnom životu. Koliko je važna prepirka na poslu, mišljenje osobe koja mi je generalno emotivno nevažna ili sređivanje osušenog stabla benjamina? Pranje suđa? Usisavanje? Čišćenje mačjeg toaleta? Iz trenutka u trenutak, iz dana u dan, osjećam se sve manje zarobljen jer sam svjestan da vrijeme zapravo ne postoji. Postojimo samo mi u trenutku. Trenutak u kojem sam napisao prošlu rečenicu već sada, u trenutku pisanja ove, ne postoji. Ako ti neko pili po nervima, nemaš šta da ga trpiš ili odjebaješ – jednostavno ga propustiš.

Smanjio sam unos alkohola. Meditira se čistog, neopterećenog uma. Alkohol teško da može osigurati čist, neopterećen um. Čak i jedna flaša pive koja tupi svijest do ugodne opuštenosti i topline predstavlja problem. Čak je i mamurluk problem u slučaju meditacije, zato sam unos alkohola u posljednjih mjesec dana smanjio na minimum. To definitivno ne znači da sam prestao piti, iako je veoma moguće da ću nekad i to uraditi jer me za alkohol u ovoj trenutnoj fazi života vežu samo navike, a uistinu rijetko i uživanje u konzumiranju istog.

Čini se da sam koncentrisaniji. Ne glumim više ‘hobotnicu’ niti imam nervna rastrojstva zato jer ne mogu stići finalizirati hiljadu i jedan projekt paralelno. Bez da sam sjedio i razmišljao o prioritetima, osjetio sam da mi se u posljednjih mjesec dana lista aktivnosti počela slagati ‘samoinicijativno’ i da mogu sagledati određene ideje sa puno više strana. Slobodnije pristupam određenim aktivnostima, bez želje da ih tupim nekim drugim; kada jedem, jedem, kada gledam film, gledam film. Nema više gledanja serije i tipkanja po mobitelu u isto vrijeme.

Paničim sve manje i manje. Nedavno sam, razilascima na privatnom planu, izgubio i neke poslovne saradnike. Prije bih najvjerovatnije paničio, pa čak i prešao preko stvari sa kojima se generalno ne slažem zbog posla. Čudno je da se jedan od velikih poslovnih gubitaka dogodio baš u periodu ovog eksperimenta jer sam cijeli taj gubitak shvatio kao… prihvatljiv. Dobio na mostu, izgubio na ćupriji, pronašao na jastuku za meditaciju.

Postao sam magnet za dobre stvari. Nikad nisam vjerovao da dobra energija privlači dobru energiju i obrnuto. Ne vjerujem ni sada. I dalje imam osjećaj da svemirom vlada haos, ali je i haos zapravo odlično uređen sistem. Zanimljivo je kako se serija veoma čudnih, možda sitnih, ali ništa manje značajnih dešavanja odigrala baš u trenucima kada sam odlučio osloboditi svoj um okova.

Prag tolerancije mi se povećao. Neki dan sam sjedio u restoranu gdje je živi bend izvodio numeru čiji refren ide “Šeki, Šeki, tako mi Allaha, dovest ću te do prosjačkog štapa”. Ne pitajte me odakle tu, da nisam trebao biti, ne bih ni bio. Važno je da sam kroz seriju meditiranja shvatio da to što slušam nazalno-oralnu dizenteriju mene ne čini lošim. Tu sam. Izazov je postavljen.  Nakon toga Svemir me odlučio nagraditi puno boljim nastavkom noći.

Bolje kontrolišem svoje emocije. Sreću, ljutnju, bijes, uzbuđenost. Nijedna emocija nije isključena, niti sam oslobođen. Ali počinjem da shvatam da je bol nemoguće izbjeći. Međutim, patnja je vlastiti izbor. Čistim se.

Vrijedi napomenuti da cilj nije postignut. Meditacija nema cilja. Sjedenje nema finalnu stanicu. Možda su napisane stavke sasvim slučajno izašle na vidjelo baš tokom ovih mjesec dana (osim ispravnih leđa, to je definitivno meditacija). Poenta priče  je da sam početnik, uvijek ću biti početnik, ali me živo zanima šta će se desiti za pola godine, godinu dana ili u nekom drugom životu.

Eksperiment se nastavlja…