Foto: Evolve PR

Prošlo je, u okvirima digitalne industrije, pet dugih godina otkako sam prvi put čuo za igru koja će postati Riot: Civil Unrest. Te 2015. godine, Steam je još donekle i imao okvire kojima je kontrolisao pojavljivanje igara na svojoj platformi. Taj sistem zvao se Steam Greenlight i ukinut je, iz meni apsolutno nejasnih razloga, još 2017. godine.

Riot: Civil Unrest se pojavila na Greenlightu i privukla me sama ideja simulatora demonstracija gdje ste mogli voditi demonstrante u nasilnom/mirnom ispunjavanju njihovih zahtjeva. 2019. godine igra je konačno objavljena na PC-ju i konzolama, šest godina nakon što su se pojavili prvi materijali iz igre. Testirana verzija je objavljena na Nintendo Switchu.

Foto: Evolve PR

Riot: Civil Unrest je grafički zanimljiv simulator protesta u kojima igrači mogu odabrati vođenje protestanata ili policijskih snaga. Svaka od ovih snaga ima različite vrste taktika koje koristi u suzbijanju aktivnosti protivnika. Kako se na ekranu pojavljuje više stotina protestanata, ne upravljate pojedincima, već grupama, pa ćete tako različitim grupama, u zavisnosti od potreba moći izdavati različite zahtjeve. Neke od ovih akcija imaju cooldown period karakterističan za MOBA naslove, što dodatno usložnjava princip igranja.

Osnova igre je kampanja u kojoj možete izabrati jednu od strana. Svi segmenti kampanje inspirisani su različitim protestima koje smo gledali na našim malim ekranima u posljednjoj deceniji: od Arapskog proljeća do ekonomskih protesta u Grčkoj i Italiji. Novi nivoi se otključavaju tek kada uspješno završite prethodni, ali vrijedi napomenuti da nije sve tako jednostavno. Mišljenje javnog mnijenja uveliko komplikuje stvar, te postoji mogućnost da uprkos završenom nivou ne možete napredovati jer je mišljenje javnosti o vašim akcijama prenisko. Naime, veoma često nenasilne akcije mogu uroditi istim plodom kao i nasilne, pa ukoliko želite napredovati, trebate kombinirati dva različita pristupa igri.

Problem klečanja pred javnim mnijenjem nemate kada igrate mod pojedinačnih misija gdje možete eksperimentisati sa različitim postavkama i rješenjima. Demonstranti mogu koristiti različite metode koje viđamo i u stvarnosti: od pružanja pasivnog otpora do napada iz daljine ili prsa o prsa. Zanimljiva je i ideja korištenja društvenih mreža kako bi se pozvalo još demonstranata.

Foto: Evolve PR

S druge strane, policiji je na raspolaganju marširanje i čista sila, te korištenje podrške, od vodenih topova pa sve do tenka. Policija najčešće batinja, koristi gumene metke, ali ako zagusti, korištenje prave municije je također mogućnost ostavljena igračima i AI-ju kao opcija.

Zanimljivo je na koji je način kreator Riota: Civil Unresta odlučio da se bavi tematikom koju obrađuje. Naime, na samom početku igra vas obavještava da ju je razvijao mali tim koji je pokušao biti potpuno nepristrasan, te vas poziva da o dešavanjima koje Riot: Civil Unrest tematizira više istražite sami. Iako je pohvalno to što razvojni tim ne zauzima strane i ne pokušava provući bilo kakvu vrstu poruke, ovim su nažalost i svi pikselasti likovi u potpunosti svedeni na to – hrpu piksela. Jasno je da je bespotrebno u igri ovakvog tipa imenovati likove i pisati njihove biografije, ali neka vrsta personalizacije dala bi mnogo bolje rezultate jer bi kao igrači preuzimali odgovornost i povezivali se sa likovima. Ovako, povezujemo se samo sa vlastitim idejama koje pokušavamo kanalisati kroz neimenovane nasilnike i pacifiste.

Nažalost, Riot: Civil Unrest pati od nekoliko teških problema, barem kada je Switch verzija u pitanju. Prije svega, igra ne posjeduje nikakvo uputstvo, te vam ni na koji način ne sugeriše šta treba uraditi. Shvatam proces otkrivanja novog, kombiniranje ideja i eksperimentisanje, ali u kombinaciji sa nejasnim grafičkim prikazom, presitnim slovima (i u ručnom i TV modu), jako mnogo dešavanja na ekranu koja se odvijaju u isto vrijeme, učenje postaje frustrirajuće.

Najveći problem ove igre je katastrofalna kontrola jedinica zbog koje se samo igranje doima kao nasumično i nepovezano. Jasno mi je da je ovdje možda osnovna ideja prikazati haos koji nastaje za vrijeme stvarnih protesta, ali bojim se da smo kao igrači u ovom slučaju suočeni sa idejom koja nije implementirana na pravi način. AI individua u vašoj grupi je počesto poglup, pa nikada nećete dobiti ono što zapravo želite, dok je kontrola nespretna i gruba – precizno micanje grupa uz pomoć gljive i nije baš nešto što je hvale vrijedno.

Igra zarađuje dodatne poene zbog lokalnog multiplayera koji vam omogućava da zaigrate protiv prijatelja i provjerite ko kosi, a ko vodu nosi.

Riot: Civil Unrest se ne može nazvati lošom igrom. On spada u onu goru kategoriju – odličan koncept je nažalost doživio poprilično lošu implementaciju, pogotovo na konzoli kakva je Nintendo Switch. Međutim, vrijedi pratiti razvoj PC verzije ovog naslova. Već sada, PC verzija je bogatija za level editor koji omogućava zajednici da kreiraju vlastite pobune i scenarije, pa je sasvim jasno da će upravo PC verzija prednjačiti po broju noviteta, ispravki i sadržaja koji bi mogli već u narednom periodu od Riot: Civil Unresta napraviti igru kojoj smo se zapravo i nadali.