Sanjao sam Radio.

Nije neočekivano, već je kulminacija svega o čemu razmišljam posljednjih nekoliko dana. U tom snu, pred samo buđenje, stojim u režiji ispunjenoj teškim duhanskim dimom. Mliječno svijetlo bije kroz dim u pravcu miksete, a muziku čujem kroz slušalice jer je sklopka prebačena tako da ne roka na monitore.

Za CDJ-ovima stoji Zlaja, mršaviji i mlađi. Kačket mu na glavi, bež boje (ne sjećam se je li zaista imao takav). Miksa, vježba. Donio novi hejbet friško sprženih Princo CD-ova. Dozivam ga, a on podigne glavu i pogleda me, te ne rekavši ništa vraća pogled ka playerima.

Izlazim preko širokog praga na itison hodnika i gazim prema narandžastim vratima. Zaključana. Lupam, čujem samo basove. Ništa. Nastavljam lupati, a onda škljoc u bravi. Otvaraju se vrata, a unutra Preza, Hakija, Šile i Hošo, snimaju novu rep stvar. Nasuprot njima vidim Stefana i Saleta. Sale prebira po crnoj, lakiranoj gitari, ali nije ukopčan u pojačalo. Stefan? Ne znam šta radi Stefan, miksa najvjerovatnije neki novi džingl. Eno i Marka, vidim da se izvija, opet glumi feminiziranog lika. Čuo sam da će uskoro početi sa stand-up nastupima. Ne kontam to, ali hajde de, Marko je uvijek bio poseban.

Provodim tu nekoliko trenutaka, a onda izlazim i prolazim kroz smeđa vrata u suncem osunčanu kancelariju. Jara i Tarik sastavljaju vijesti za 12.30, centralnu informativnu emisiju. Pitaju se međusobno ko je na Centralnom danas. Niko ne zna odgovor. Možda je Bakir. Možda Adi. Njima je svejedno. Ja kontam da bi bilo bolje da je Bakir, Bakir vazda da nešto love da mi mlađi odletimo po pivu, pa zajmimo i mi jednu od njega.

Ado i Juka igraju stolnog tenisa. Kenan, Haris i Mirza sjede za malim stolom i piju kafu. Vrišti Ado, pa ga svi utišavaju uz grdnje.

Otvaraju se vrata redakcije, a ulazi Musa koji mijenja Kiku koji je zamijenio Anesa u smjeni. Ne znam kako, ali sam svjedočio svim izmjenama smjene, iako je to nemoguće jer se smjene mijenjaju u šest, četrnaest i dvadeset dva. Pa tek sam deset minuta ovdje! Vrijeme se lomi, baš kao i likovi i situacije.

Ogladnih iznenada od razmišljanja o tom vremenskom ludilu, pa krenuh putem sneka. Izlazim sa Radija, mahnem tehnici koja je smještena iza staklenog portala. Mahnuše i oni meni. Hladni hodnik Sivog doma me dočeka u zagrljaj. Otvaram teška staklena vrata u čemu mi donekle pomaže i poluispravna hidraulika. Stajem u red i uzimam sendvič sa hrpe naslagane na stakleni izlog. Skontah na kasi da nemam više od marke u džepu, vraćam onaj sendvič sa mesom i uzimam sendvič sa sirom. Taj mi je ionako bio vazda najdraži.

Za najudaljenijim stolom primijetih Hareta, Aleksandra, Aida i Stefana. Prilazim sa sendvičem, nudim ih i napominjem da je bez mesa. Taktika je da naglasim to Stefanu jer je vegetarijanac, a onda da se ponudim njegovim cigarama jer sam frontalni. Svi odbijaju da kidaju sendvič, a ja tražim cigaru, koju mi Stefan daje i javno obznanjuje da mu sutra svi dođemo kutiju Luckyja. Vidim ja, svi su zadužili kafe, ali niko cigara osim Stefana nema. Sliježem ramenima, sutra ću razmišljati o sutra. Danas je tu sendvič, uzeo sam cigaru, pihnut ću malo kafe od nekoga… čekaj, petak je! Moguće da će danas biti honorar, moram trknuti do banke!

Nove opcije se otvaraju – ako je bio honorar, to znači da ću moći uzeti dvije dvoguze i kutiju Drine za emisiju večeras. Kupit ću i kutiju cigara Stefanu ako još uvijek bude tu, ali to nije važno jer mu uvijek mogu dati cigare u ponedjeljak! Pozvat ću i ostale da dođu na dernek, ako mogu, ali tek kad budem siguran da je honorar došao.

Tražim od Aida da ustane na sekundu i govorim mu svoj plan. Definitivno MORAMO zvati Lejlu i Sabinu da dođu večeras. Baš je bilo smiješno ono kad sam ja mislio da imam šanse kod Sabine, a on kod Lejle, pa na kraju završismo obratno, ja sa Lejlom, on sa Sabinom…

Vraćam se do Radija po svoj patch vest. Na stonoteniskom stolu napuhana koverta, Jara govori da je Josip donio poštu za mene. Adresa američka, ime pošiljaoca Mark. Otvaram i ugledam Giallo/Antefatto grupe Impetigo. Njihov gitarista mi poslao CD za radijsko emitovanje… sa posvetom! Buljim u taj CD kao sluđen jer dan ne može biti bolji, a onda mi naglo raspoloženje opade kad skontah da nisam Adija zamolio da mi potpiše dopise za ulazak u zgradu, a ovaj se negdje ispario. Šta je, tu je…

Budim se deset godina kasnije, deblji, svježe nezaposlen, otac jednog djeteta. Aid i Sabina su još uvijek zajedno, vjenčani i sretni. Neki dan smo nakon nekoliko godina popili kafu. Baš sam ih poželio. Lejla je sretno udata majka. U jednom razgovoru godinama kasnije rekla mi je da je tek sad svjesna koliko sam je volio. Meni je to bilo sasvim dovoljno. Saša i ja smo obnovili prijateljstvo nakon nekoliko godina nekomuniciranja. Smijali smo se jedan super period zajedničkog rada svim debilanama iz naše prošlosti. Da nismo bili narogušeni tad, to ne bi bilo to.

Adi je imao priliku da mi bude urednik još dva puta. Uređivao jeste, ali je puno više bio kolega i prijatelj. Adu i Juku nisam vidio ni čuo godinama, nadam se da su živi, zdravi i sretni. Mirza trči, postao je otac, satire kilometre po trailu. Preza je porodični čovjek, živi negdje na Zapadu. Hošo je u Sarajevu, vidimo se nekad i ispozdravljamo. Hakija također. Hakija, ako ovo budeš čitao, dođem ti kafu, samo da prođe ovo sranje. Nisam zaboravio ni smetnuo sa uma, samo mi se vrijeme izvuklo. Snimili su onu rep stvar. Tvrd rep, daleko od današnje neinteligentne njanjavštine.

Zlijay je postao jedan od najboljih bh. DJ-ejeva. Selekcija je perfekcija. Stara škola. I on posta tata nedavno. Kontam da su radosna djeca koja odrastaju u porodicama gdje je muzika na cijeni. Sreo sam i Musu nekoliko puta u posljednjih deset godina, nije se promijenio. Nikad neću zaboraviti šamarčinu koju mi je opalio u režiji nakon što sam skočio da marišem jednog sarajevskog pisca koji je mislio da može provocirati samo tako. Šamar je bio zaslužen, počeo sam jebat mater svima.

A onaj Marko? Dr. Balkan? Eno ga, jedna od najpoznatijih stand-up njuški Balkana. Živi u Crnoj Gori. Satire. I dalje glumi feminiziranog lika i džaba sva politička korektnost, smiješno je vanserijski.

Masha, Amina, Dženita, Selma, Neira, Ozrenka, Mersiha, Amir, Nešo, Bafta, Dženo Haver, Hazim, Hamo Mostarac, Vedran, Miroslav, Dalibor, Mute, Bojan, Darko, Haris, Muzur…

Ima tu sudbina, milion i jedna. Preko šest stotina nas u onom periodu kada sam ja odrastao tamo. Ne sjećam se svih. Film se rola s vremena na vrijeme.

Na današnji dan prije tačno deset godina ugašen je sarajevski Radio 202. Bio sam jedan od posljednja tri glasa u eteru Radija. Radio uvijek velikim slovom.

Nisam prešao preko Radija. Ne prelazim olako preko života, ljubavi, sreće, veselja, učenja, snage. Deset godina kasnije, shvatam da kolektivno nismo ništa naučili. Da vrijeme u Bosni i Hercegovini stoji, tapka u mjestu, u mraku, a sada je i gore nego što je bilo.

Na individualnom nivou, shvatio sam da čisto srce, život, ljubav, sreća, veselje, učenje i snaga, sve ono što je meni 202 značio i čemu me učio – te stvari mogu biti bačene na pod, zgažene u blatu, ostavljene da iskrvare, ali ne umiru nikad. Postulati su ideje, ideje se ne mogu prodati jer nisu roba. Nemaju cijenu, brojčane vrijednosti. Možeš neko vrijeme otaljavati i prikazivati se kao pobornik ideja, ali maske spadaju sa lica.

Naša jedina greška je bilo uljuljkivanje u idealizam i pomisao da postoji pravda u sistemu skrojenom za nepravdu. Ali imati 20 godina i misliti drugačije, to je fantastika i meni krajnje sumnjiva rabota.

“Dobar dan svima, ja sam Sharan, jašete sa mnom na frekvenciji 93,1 fm. Ostanite uz 202. Čujemo se nekad opet. Do slušanja!”

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here