Skupio sam živce i pogledao “Quo Vadis, Aida?”. Ne gledam filmove teške tematike zarad zabave, već unapređenja vlastitog duha i uma, tome i skupljanje živaca. Potrebno je malo pripreme prije nego pristupim činu konzumiranja sadržaja. Svaki takav mi oduzme dio života, ali izlasci iz komfort zone su iznimno važni za mentalni rast individue.

Prije nego nastavimo dalje, hajde da odigramo jednu igru. Zamislite na koje bi vas sve načine mogao uznemiriti film o genocidu. Uzmite dvije-tri minute. Razmislite o žrtvama, krvnicima, posljednjem dahu koji u ljudski organizam uvlači miris krvi i puščanog dima. Zidovima čije krečenje nikada neće sakriti bol i tugu, zemlji koja nikad neće moći upiti krv, zaglušujućoj tišini. Samo nekoliko usmjerenja ukoliko vam nije jasno šta želim od vas.

Kao iznimno osjetljiva osoba, ja mogu zamisliti toliko uznemirujućih ideja da mi se želudac krene okretati samo na misli u glavi, a kamoli da mi se takve ideje prezentuju kroz pokret, sliku, zvuk.

Neki dan mi kolega novinar ispriča priču o tome kako je Rambo Amadeus odbio da dođe na muzički festival Silvertown Shine zbog toga što je smatrao neprikladnim svirati u tom gradu. Svaka čast Rambu, ali ne znam, konzerviranje Srebrenice sa etiketom “grada genocida” mi se ne čini kao najbolji način da ljudima pomognemo da (odluče i) nastave živjeti u tamo. No to nije tema ovog teksta, već samo jedan od egzaktnih primjera kako je Srebrenica vruć krompir kojeg ako se ljudi i dohvate, ne žele ga predugo prebirati po rukama.

Quo Vadis, Aida? je najrecentniji primjer vječnog “nit’ smrdi nit’ miriše” pristupa SVAKOJ temi koju obrađujemo u gro slučajeva u domeni bh. umjetnosti. Mi ovaj pristup praktikujemo tako revnosno da smo potpuno izgubili osjećaj o tome šta bi umjetnost trebala zapravo predstavljati.

Ovo je izuzetno važna priča ispričana na najsterilniji mogući način, lišena patetike, ali i magije. Casting je veoma dobar, a glumac koji igra Mladića genijalno uznemirujući u svojoj ulozi. I tu zapravo staju sve pohvale na račun ovog filma, barem što se mene tiče.

Muzika je nepostojeća, montaža neinventivna i dosadna, televizijska i predvidljiva. Scene u kojima vidimo ljude čija je mračna sudbina neizbrisiva krvava mrlja na savjesti čovječanstva su tako isprazne da sam u jednom trenutku pomislio da gledam kadrove The Walking Deada u kojima statistima još nisu nanijeli šminku. To mi je nekako najteže palo, žrtve su svedene na grupu ljudi.

Ovaj film nije zadoovljio umjetničku glad ni edukacijsku žeđ. Neuobičajeno malo mučnih scena u odnosu na mogućnosti ne dovode do zapaljenja unutar čovjeka i očekivane katarze. Umjetnost treba da pomjera granice i postavlja direktna, teška pitanja, ponekad i pitanja bez odgovora, a nijedan umjetnički akt ih nije pomjerio tapkajući u bari prosječnosti.

Kako tačno da film utemeljen u stvarnosti informiše i edukuje o stvarnosti dok istovremeno razvodnjava stvarnost, a ista se kezi krvavim zubima na snimcima koje možemo pronaći na Youtubeu?

Imao sam isti osjećaj za vrijeme gledanja kao onda kada gledah “Na putu”. Zajedničke su im umjetničke slobode, zadovoljenje prikaza svačije strane, nezauzimanje stava. Eto, umjetnici pričaju priču. Do te mjere ide titranje po žici da se pitam – šta ja zapravo gledam? Dokumentarac? Novinarski prilog? Film? Jer “Quo Vadis, Aida?” ne može da se odluči šta želi biti. Vješto je eskivirano kačenje etikete propagandnog/političkog projekta. To je, ja mislim, bio najveći strah onih koji kritikuju ili promovišu projekat.

Dobili smo još jedno čedo za potencijalnog Oscara, to je valjda važno. Samo što to nije bh. Oscar, gospodo, kao što ni Ničija zemlja nije zaradila Oscara za BiH. Mi možemo dobiti glavu, ruku ili postolje kipića. Ovo je koprodukcija. To nije hejtanje, to je stvarnost, kao što je stvarnost i da bi Jasmila teško ovaj film snimila kao autentičan i čisto bh. proizvod. Ovdje nema države ni mogućnosti, pa je lijepo što je Jasmila pokazala da je zajebana igračica koja ostvaruje svoje ideje kako mogućnosti dopuštaju (koprodukcijom).

Ne znam, možda sam ja pogledao previše sjebanih filmova i pročitao previše traumatičnih knjiga i stripova u životu da me ovo može uznemiriti. Ostaje teoretisanje i isprazno filozofiranje zarad vlastite zabave; pitam se da li bi mi Aidin put bio upečatljiviji da počinje devedesetih u Srebrenici nakon genocida, a da posljednjih petnaest minuta aktuelnog djela u ovom slučaju budu uvertira u film koji nikad neće biti snimljen.

U takvom filmu ne bih imao šta zamjeriti Žbanić i njenoj viziji, štaviše mislim da bi psihologija odnosa žrtava i krvnika koji su žrtve vlastitog bezumlja mogla biti savršen poligon za pokretanje mnogih pitanja.

Sad znamo gdje Aida ide. Ona ode na dodjelu Oscara. Nekome je to dovoljno. Jebi ga, meni nije.

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here