Neki ljudi gube ključeve, drugi gube novčanike i dokumente, a ja gubim mobitele. To spada pod domenu izgubljeno u najviše mojih slučajeva. No dobro, nije da sam ih dosad samo gubio. Kao klincu su mi jedan ili dva i oteli razbojnici (Dobrinja4Life), a dosta njih sam i razbio. Kad malo bolje skontam, od trenutka kad sam dobio prvi mobitel, ogromnu Boschevu macolu za ubit čovjeka (iz zajebancije sam u srednjoj isprintao i oružani list za taj mobitel – najbolji dodatak bila je antena koja se izvlačila petnaestak centimetara), mora da sam mijenjao mobitele najmanje dva ili tri puta godišnje.

Nikad ne kupujem super moderan i skup mobitel. Jedini takav koji sam kupio bila je neka super Nokia neke serije koja se rasklapala, imala je nenormalno dobru kameru i bila je zaista sjajna… dok je nisam izgubio dvije sedmice nakon kupovine.

Posljednji mobitel u mojoj kolekciji i na putu u propast je omaleni Sonyijev Xperia X8 koji mi se svidio zbog cijene, ali i zbog činjenice da ga goni Android. I zaista sam ga čuvao. Kad ne lezi vraže, crkla baterija. ’elem… u servisu mi kažu da su to skontali po nekom indikatoru za vodu (?!?) i u cijelom Sarajevu, kukala ti majka (čak ni u oficijelnim Sonyijevim radnjama) nema baterije za Xperiu X8. Sad sam ja tu bateriju naručio i strpljivo je čekam već sedam dana. I isčuđavam se. Da rudu iz zemlje kopaju da bateriju naprave, dosad bi je napravili.

U kuhinji mi mjesto stola stoji limeni monstrum od kutije, napravljen u svrhu čuvanja i transporta vinila. Nemam pojma odakle mi ta kutija, stara je donijela odnekle i tu je najmanje šest-sedam godina. Jednog dana kad budem imao dovoljno vinila, idu u tu kutiju. Sad zasad, u kutiji se nalazi milion stvari: kablovi, stari piratski CD-ovi sa igrama dok je pijaca Otoka bila aktuelna, pokvareni gamepadovi, posteri i uspomene sa turneja, stripovi iz osamdesetih… nema šta nema. Danas mi kolega sa posla donio nekog svog starog Samsunga, ali mi je i naložio da nađem punjač. I sad, ako išta imam, imam punjače za mobitele (koliko pogubljenih mobitela, toliko i punjača). Prekopala je moja cura cijelu limenu kutiju i pronašla punjače za sve serije Nokia telefona, od starih debelih do onih sa mikro USB portovima, za Sony Ericssone, LG-jeve, Siemense… ali ne i za Samsung.

Međutim, pronađe jedan mali, slatki bucmasti Sony Ericsson koji sam koristio nekad jako, jako davno, pa čak pronađe i odgovarajući punjač i reče mi da bih mogao njega probati.

Koliko me sjećanje služilo, taj telefon je odjednom otkazao poslušnost i baterija se nije punila. Sve ostalo je ferceralo. Naravno, naći bateriju za tu tipu telefona je nemoguće, osim na nekom otpadu ili auto-pijaci nedjeljom na Stupu. Ipak, kad sam došao kući, izvadih mobitel, provjerih konektore na bateriji i mobitelu (da nisu zahrđali? A i da jesu, kako da ih ja očistim kad ni šaraf u zid ušarafit ne znam kako treba) i stavih mobitel na punjenje. Ništa se ne dešava. Jebi ga, nisam se ni nadao. Provjerih ipak kabl na punjaču za svaki slučaj, cimnuh ga lijevo i desno. Ništa. Jebi ga opet. Čekat ću bateriju. Odem u sobu sa dragom da namještamo sobu za dijete, a kad se vratih iznenađenje i to veoma ugodno; zaboravio sam isključiti punjač iz zida i mobitel skinuti sa punjača. Svijetli crvena lampica na vrhu mobitela, bacih pogled na display kad ono mobitel se puni. Onda mi sa dna mozga ispliva informacija koju sam nekad davno pročitao, a ta je da kad je baterija u potpunosti prazna, treba malo sačekati prvo punjenje nakon dugo vremena da se baterija generiše.

Sačekao samn nekih sat vremena, a onda izvadih bateriju i umetnuh SIM karticu u ležište, vratih bateriju, upalih bucka i shvatih da sam pokrenuo vremeplov koji me vratio dvanaest godina unazad, u srednju školu.

Prije Boscha kojeg sam dobio tek negdje u trećem ili četvrtom razredu srednje nisam imao mobitel. Ostali u mojoj generaciji jesu. Nije mi to zadavalo mnogo muke niti sam se osjećao manje važnim, ali je bilo muka komunicirati sa cijelom generacijom koja tada nije imala Facebook, već je sama suština komunikacije bila SMS poruka. Bucko je bio vlasništvo mog daidže, izašao je 2000. godine i bio je posljednji krik tehnike, mogli ste sa njim štelovati vrijeme u svim vremenskim zonama, kopčati se na mobilni internet putem WAP-a, imao je četiri igrice (najzarazniji Tetris IKAD!), a uz malo sreće i potrage po internetu, pronalazili ste mobilne note, te ste mogli isprogramirati svoje vlastite monofone melodije. Daidža je bio na pretplati, pa sam ja koristio svaki slobodan trenutak (a bilo ih je, tad nisam imao ni interneta) da spavam kod njega u stanu. Uzimao sam mobitel navečer, zavlačio se u krevet. Sa linije bih pustio CD Rolling Stonesa, Aerosmitha ili ZZ Topa, prikopčao se na rock’n’roll slušalicama i dopisivao se sa kokama do jutra. Sedam ili osam puta bih tokom noći praznio inbox, a noć bi se završavala negdje oko šest ujutro. Sa suncem koje izlazi odašiljao sam poruke da se u nastavku ne piše na taj broj jer nije moj. Ko zna, možda je nekad neka poruka i zalutala. Daidža mi ništa nije rekao.

Facinantna u cijeloj priči je činjenica da jedna mala elektronska sprava, zaostala i bijedna u odnosu na današnje svijetleće igračke koje u sebi nose igraće konzole, fotoaparate, muzičke playere, radijske prijemnike, procesore jačine kompjutera koji su možda dvije, ma šta dvije, jednu generaciju iza onih kojima se danas divimo, jedna takva sprava u sebi krije toliko duše i toliko mojih uspomena. Monofone melodije, Smoke On The Water u okrljaštenoj, visokotonskoj izvedbi koji me budio kada bih spavao kod daidže čini me mlađim dvanaest punih godina.

Po svemu sudeći, čini se da ću sačekati sa kupovinom baterije, makar desetak dana, a onda ću se vratiti ovom kriku tehnike iz 2010. godine. Šta ću ja sad kad ima veći adresar…