Overkill’s The Walking Dead – sasvim prosječna postapokalipsa

Overkillov The Walking Dead nije naišao na oduševljenje na koje su razvojni tim i izdavač računali. Odrazilo se to na brojke prodaje koje je izdavač Starbreeze ocijenio kao ‘razočaravajuće’, za šta možemo donekle okriviti i činjenicu da je trenutno u opticaju samo PC verzija igre, dok verzija za konzole stiže na tržište u februaru 2019. godine.

Overkill’s The Walking Dead je dugo najavljivani naslov koji je trebao pokoriti domenu kooperativnih multiplayer naslova, smjestivši četveročlane timove u svijet Roberta Kirkmana koji ima tu nesreću da se ili transformiše predivno (Telltaleov The Walking Dead serijal) ili očajno (primjera je mnogo, izdvaja se televizijska serija). Ideja je zanimljiva: igrači bi kroz seriju misija obavljali različite zadatke koji su međusobno povezani pričom. Tako svaka misija predstavlja dio većeg narativnog iskustva, nalik na epizode serije unutar televizijskih sezona (čak se i koristi ta terminologija), a likovi koje vodite više nisu samo bezimena stvorenja u borbi protiv mrtvih, već junaci koji bi trebali da zauzmu svoje mjesto u panteonu The Walking Deada. Pretpostavka je da se to ipak neće desiti, jer Overkill’s The Walking Dead ni na koji način nije igrao na ulogu unikatnih likova, već su se zadovoljile sve norme po pitanju rasnog i spolnog omjera. Neloše i podržavam, ali daleko od toga da je pamtljivo. Čak štaviše, jedan od likova, Grant, idejno i izgledom toliko podsjeća na Billa iz Left 4 Dead serijala da mi je trebalo neko vrijeme da shvatim da se ne radi o istom liku koji je skočio iz franšize u franšizu.

Mehanički, igra predstavlja kombinaciju igara Payday 2 i No More Room In Hell. Timovi u svakoj od misija linearno obavljaju zadatke kakvi su odbrana kampa i povrat ranije oduzetog filtera za vodu, gdje se svaka misija sastoji od nekoliko koraka. Atmosferom, Overkillov The Walking Dead upravo podsjeća na indie hit No More Room In Hell koji je sukobio igrače sa navalom zombija, ali im je, za razliku od adrenalinskih bombi kakva je Left 4 Dead, dao jako malo municije, krhko zdravlje i nemogućnost da efikasno neutraliziraju metu ukoliko ne ciljaju, tradicionalno, u glavu. Problem je, doduše, kada igra odluči da pogodak u glavu nije pogodak u glavu, pa neprijatelj poklekne, ali se onda digne i nastavi pucati (ovo je slučaj sa živim protivnicima).

Epizode u igri otključavaju se igranjem, a skupljanje resursa za vrijeme odigravanja misija pomaže vam u nadogradnji likova i njihovih sposobnosti, na sličan način na koji to možete uraditi u drugom dijelu Payday serijala. Nadogradnja likova i izbor glavnih i sporednih misija (sporedne su najčešće varijacija na temu) dešava se u vašem kampu koji je prazan prostor lišen bilo kakvog šarma i generalno potpuno bespotreban faktor igre. Niti se tu mogu sresti zanimljivi NPC likovi niti kamp možete modificirati na bilo kakav način.

Deset misija koliko je dostupno u prvoj sezoni ne šalje vas na deset različitih lokacija, već se nivoi ponavljaju, tako da se ubrzo javlja dosada kada shvatite da igra, unatoč haosu koji uzrokuju igrači sami sebi nesmotrenim potezima, ipak ima ključne tačke na mapama gdje se situacija pogorša.

Prikrivena osobina The Walking Deada je njena stealth priroda. Očigledno je da se u dijelu misija može proći puno bolje ukoliko se šunjate i koristite hladna oružja, s tim što se naslov trudi da pokvari tu atmosferu gdje god mu se pruži prilika. Tako vas nerijetko sukobljava sa ljudskim protivnicima koji pucaju na prvu kada vas ugledaju ili vam nudi kombinaciju nasumično generisanih pozicija neprijatelja i predmeta koji jednostavno ne dopuštaju stealth pristup rješavanju problema. Pozdravite se sa uspješnim solo PVE tihim igranjem ukoliko računate na isto. Po pitanju atmosfere, The Walking Dead dobro simulira zombi apokalipsu – samo jedan ispaljeni metak može biti početak bezizlaznog užasa.

Modeli zombija, njihovo komadanje i opasnost koju predstavljaju horde su dobre karakteristike ovog naslova. Zombiji su u borbama jedan-na-jedan više-manje bezopasni. Ukoliko vas zombi dohvati, pokrenut će se mini-igra kako bi se oslobodili nemrtve nemani, što je zanimljivo tek u prvih nekoliko sati igranja, ali slične animacije zabijanja oštrih predmeta u lobanju to iskustvo čine smrtno dosadnim nakon nekoliko partija. S druge strane, AI-jem vođeni ljudski protivnici nisu se mnogo odmaknuli od policajaca u Paydayu 2 – i dalje koriste predvidljive zaklone, predvidljvo pogađaju, ali i fulaju i generalno su neuvjerljivi kao ljudski protivnici.

Rukovanje hladnim i vatrenim oružjem je nažalost rudimentarno – ne postoje prevelike razlike u vrsti naoružanja, jedino je važno da ciljate u glavu, šta god da koristite. Kada se uzme u obzir da igra bazira veliki dio svog dizajna na korištenju hladnog oružja, mehanika mahanja istim je razočaravajuća jer se ne svodi ni na šta drugo osim na korak naprijed – nazad dva taktiku, uz zamahe lijevim klikom nakon svakog pomicanja.

Razlog zbog kojeg Overkill’s The Walking Dead nije zadobio pažnju igrača nazire se već u ranoj fazi igranja – sve misije su u svojoj suštini bezrazložno klanje. Nekim igrama se to može oprostiti – uživamo u tome kada igramo Left 4 Dead II. No problem počinje kada isti recept upotrijebite uz ime franšize koja je postala sinonim za likove koji se odmiču (ili barem pokušavaju, kako godine prolaze) od klasične dvodimenzionalnosti. Popularnost The Walking Deada zapravo leži u priči, ne u hordama zombija – zombiji su alat, a mi pronalazimo sebe kroz likove, bili oni Rick, Lee ili Clementine.

Igru nažalost prožimaju i različiti tehnički problemi, od problema sa konekcijom, dugih problema sa pronalaženjem saigrača, do još dužih učitavanja, sve ovo i dalje kvari iskustvo, ali kako živimo u dobu kada je razvojnom timu moguće ispraviti sve ove greške čak i nekoliko sati nakon izlaska igre, veoma je moguće da će sadržaj ovog paragrafa zastariti već nakon objavljivanja.

Jučerašnji novi update donio je i Starter Edition igre koji košta 50 KM umjesto nerazumnih 100 KM koliko se naplaćuje standardna verzija. Starter verzija ne sadrži nikakva ograničenja po pitanju napretka likova, a umjesto dvije sezone sadrži jednu, odnosno deset misija koje možete igrati. Ukoliko zagrizete, kupovina novih epizoda/sezona može se pokazati kao finansijski neisplativa, ali evo zašto ne trebate razmišljati u tom smjeru ukoliko ste rekreativac i ne planirate ovoj igri podariti svoju pažnju na nekoliko stotina sati.

Objavljena je tek prva epizoda druge sezone The Walking Deada, tako da igrači suštinski ne propuštaju ništa, a uvijek ćete moći igrati misije koje ne posjedujete, ukoliko su vaši saigrači oni koji kreiraju sesije. Istu vrstu dozvola koriste i drugi različiti multiplayer naslovi, između ostalog i Overkillov Payday 2.

Overkill’s The Walking Dead je jedna od onih igara koje se doimaju previše poznato, imaju odličnu marketinšku kampanju, ali su već nakon nekoliko sati pljesniva roba. Suštinski, ne radi se o lošoj igri, već prosječnoj, što je možda i najgora vrsta osude digitalnog naslova. Niti smrdi niti miriše, nije ni No More Room In Hell, ni Dead Island ni Left 4 Dead II, a ni priča na razini Telltaleovih avantura.

Ukoliko su ispravke očitih problema i planirane, protiv tima radi vrijeme – igrači današnjice veoma često izgube fokus već nakon nekoliko mjeseci, pa čak i sedmica, a onda će se popravke zarad šačice entuzijasta pokazati kao neisplativa investicija, klasični slučaj pite skuplje od tepsije.