Manifest očaravajuće istine koja nastaje sagorijavanjem prijateljstava isteklog roka trajanja

Onajkojikuca.com sadrži mnogo manji broj objava lične prirode u odnosu na ranije adrese na kojima sam se istresao.

Zato je poprilično simptomatično kada odlučim iskoristiti ovaj prostor za tekst koji slijedi, onaj koji će nastati u narednih nekoliko sati. Negdje sam pročitao da je meditacija zapravo puno više utjelovljena u ideji nečinjenja nego činjenja. Činjenje je proces koji nam se dešava kada tijelo i um reaguju neadekvatno ili adekvatno na određeni vanjski faktor. Nečinjenje je sam čin meditacije – otpuštanje svih emocija i akcija dok se svijet kreće oko nas. Iako bi nepisanje bio čin meditacije, ponekad sve što mogu i trebam uraditi je pisanje, nauštrb sna, razuma i snage.

Proces kojim ljudsko biće uočava uzorke i smisao u gomili nepovezanih podataka naziva se apofenija. Nisam siguran koji je razlog tog zajedničkog rituala svih ljudskih bića, ali pomišljam da je to zapravo način da racionaliziramo i predvidimo, tako što ćemo donijeti zaključak i ponašati se u skladu sa istim.

Jedan od primjera apofenije je, dopustite mi slobodan prijevod, izreka “loše stvari dolaze u pakiranjima od tri”. Po toj teoriji, ako su se desile dvije loše (ili čak dobre, postoji i ta varijanta) situacije, neminovnost je da će doći i do treće.

Strukturu moje posljednje velike trice čine razilasci sa ljudima koji su u setu trenutaka svojih života zauzimali važne pozicije i u mom. Nisu bili samo prijatelji, već i neka vrsta korektivnih organa; rasli smo zajedno još od tinejdžerskih dana. Vidjeli su moje najgore i najbolje, zajedno smo vršcima prstiju dohvatili vrhove i petama pravili roše na dnu. Takvi odnosi su snažni, ali sajla života veoma često ne može da izdrži tu vrstu pritiska.

PRVA

Prva trica je svoju iznimno ranjivu unutrašnjost skrivala iza grube, donekle i agresivne fasade. Život su joj karakterisale serije zdravstvenih problema, urušenih odnosa i loših odluka. Zahvaljujući sreći, intelektu i konstantnoj potrazi, svoju sreću je uspjela pronaći u odnosu koji ponajviše podsjeća na klanjanje mnogobožaca zlatnom teletu. Taj idolopoklonički odnos dao je svrhu trici, kao i samom teletu koje nije ništa drugo nego običan kip.

Baš kao i u svakoj religiji, problem je nastao u trenutku kada je osoba koja se klanja  zaključila da bi svi mi trebali pasti ničice pred upravo tim zlatnim teletom. Malo-pomalo, prijateljski savjeti pretvoreni su u seriju pravila. Uz pravila su redovno bila servirana popovanja, a u određenim situacijama i otvorena vrijeđanja i osuđivanja onih koji se ne vode ponuđenim predloškom.

U jednom od najvećih trenutaka emotivne slabosti, mentalno iscrpljen, utučen, deprimiran, obratio sam se ovoj trici za pomoć. Nisam tražio razrješenje, već iskren savjet inteligentne osobe, nadajući se da ću dobiti određenu ideju koja će služiti kao pokretačko gorivo za daljnja istraživanja. Tu sam primijetio koliki je zapravo jaz između trice i mene. Umjesto razumijevanja ili dobronamjerne kritike koju bih sažvakao serviranu sa argumentima, dobio sam samouvjereno serviranje promišljanja zasnovanih na bukvalno ničemu, uz samohvalisanje i naklone neutemeljenoj savršenosti vlastitog života.

Imam kodeks po kojem zabranjujem sebi da dajem savjete o stvarima koje nisam lično  iskusio. Put koji predlažem je put kojim sam kročio, i nikad se ne radi o ekstremizmu, već nečem zasnovanom na poštovanju vlastitog bića, ali i drugih.

Izreka kaže da je u zemlji slijepih jednooki kralj. Ja sam se našao u situaciji da mi slijepi objašnjava kako su mi oči bespotreban organ. Nije se radilo o sitnicama, već o krupnim, životnim stvarima – radilo se o mojoj ulozi u životima meni najbližih. Najtruliji dio tog propovijedačkog besmisla bio je trenutak kad sam počeo biti upoređivan sa ljudima protiv čijih sam se ideala i principa borio cijeli svoj život, i to radim nevjerovatno dobro, ako smijem zaključiti na osnovu rezultata dosadašnjih zalaganja. Ručnu sam povukao kada me osoba koja nije roditelj počela uvjeravati šta znači biti roditeljem, imati djecu i osjećaje ka djeci. Vidite, ne mislim da je moje roditeljstvo nedodirljivo ni da je moja kćerka svetica, što je titula kojom mnogo roditelja voli okarakterisati svoju djecu kada pokažu sasvim prirodnu, ali jednako iritantnu debilnu stranu, Međutim, koliko god svako imao pravo da se jasno izrazi (pogotovo jer sam ja tražio mišljenje i pomoć), ipak ne dopuštam da me u  situaciji kad sam na podu još dodatno šutira u bubrege.

Moje odbijanje da klimnem glavom i prihvatim neosnovanu “pamet” rezultiralo je periodom tišine, odnosno cool downom koji me valjda trebao naučiti da je jedini prihvatljiv modalitet funkcionisanja onaj u kojem ja klečim. Prijateljstvo nije postalo neprijateljstvo, već je potpuno nestalo, a ponovnu vatru sam potpalio, kao i mnogo puta ranije, ja.

Ponovno uspostavljanje kontakta dalo mi je do znanja da je moja trica ogrezla u svoje ideje još žešće nego ranije, te su razgovori postali bolno propovijedački, sa gotovo uvijek jednakim zaključkom – “ja sam u pravu, svi ostali treba da umru ako vjeruju u suprotno”.

Možete li onda zamisliti mog iznenađenja, kada sam u prohladno januarsko jutro dobio niz poruka koje me blatantno optužuju za ignorisanje i iskorištavanje našeg prijateljstva, samo zato što nisam uradio nešto što se očekivalo, iako NIJEDNIM JEDINIM potezom ni gestom nije naznačeno da se od mene očekuje bilo šta?

Kriv pod nebeskim svodom ispadoh jer sam u potpunosti gledao samo i isključivo svoja posla, poštujući apsolutno sve tuđe izbore. Moja konfuzija i molbe da mi se pojasni šta sam uradio pogrešno, pa čak i izvinjenja u koja nisam ni sam vjerovao (jer nisam bio svjestan zašto se trebam izvinjavati za nešto što nisam uradio), naišla su na potpuni prekid komunikacije uz poneku uvredu, pa i suptilnu prijetnju, što nikad nije ugodan osjećaj. Ja lično nikad ne bih koristio takve metode u komunikaciji, zato mi se sve i doima mnogo stravičnije.

Moja posljednja poruka je bila rođendanska čestitka uz još jedan pokušaj iniciranja kontakta kako bi prijateljstvo zauzelo bolju poziciju u odnosu na nejasnoće i neosnovane konflikte.

Moja spremnost sahranjena je u hladnom, mračnom sanduku ignorisanja.

DRUGA

Stariji kažu da ti bude žao i kamena koji izgubiš ako ga dugo nosiš u džepu. Tako bi se najadekvatnije mogao opisati i odnos sa drugom tricom, onom sa kojom sam i dalje u kontaktu, ali samo zbog činjenice da nikad nisam bio toliko emotivno involviran. Vremenom sam se naučio na suživot, uvijek sam bazirao svoj odnos na uvažavanju, pa je tu bilo i trenutaka koji su mogli biti okarakterisani kao odnos koji podsjeća na prijateljstvo. Definitivno nije jahanje u suton, ali nije ni interešdžijski.

Barem sam ja tako mislio do prije nekoliko dana, kada sam kozmičkom slučajnošću nenošenja slušalica u trenucima kada to inače radim doznao da živim neinformisan i da postoji cijeli jedan kordon mojih prijatelja i prijateljica kojima sam često tema razgovora – kad nisam u prostoriji.

U tim trenucima, moji vrli prijatelji i prijateljice izražavaju, u najboljem maniru Valentina Inzka, potpunu zabrinutost mojim životnim odlukama i podacima od kojih su neki istina, drugi potpuni besmisao, a treći labava i poprilično opasna konstrukcija.

Zabrinuti za moje zdravlje, fizičko i mentalno, iščuđavaju se mojim navikama, sude me po sadržajima Facebook statusa i Twitter cvrkuta. To mi i nije toliko zasmetalo koliko dvije titule koje su mi dodijeljene.

Prva je titula bolikurca, gdje se divlje pretpostavlja da živim lagodan život anarhiste/ sociopate. Istina je da sam ja poprilično “uzmi ili ostavi” tip osobe. Ne postoji sedam vrsta Sharana – ono što recimo vidite na društvenim mrežama je poprilično vjerno onome što ćete vidjeti na ulici ili u poslu.

Srce na rukavu nosim iz nekoliko razloga; shvatio sam da mi je na duge staze iskrenost najisplativija opcija i da ljudi, ma koliko u određenim trenucima bježali od istine, svojim srcima obično na kraju streme ka njoj jer ona donosi pomirenje. Ljudi žele mirno spavati, ma koliko voljeli partijati.

Drugi razlog je činjenica da ne volim izmišljati uloge ukoliko nisu tu iz kreativnih razloga. Ljude sa kojima stupam u interakciju, pogotovo one koje smatram prijateljima, cijenim dovoljno da se trudim da im pružim istinu i iskrenost, ma kako oboje bilo poprilično nepoželjno u današnje vrijeme.

Treći razlog su sitne pobjede kada ljudi shvate da je pretpostavka babo svakog zajeba – na prvu, procijene me sasvim krivo, a kada uvide da nemam maliciozne stavove ni namjere, nerijetko se desi da prihvate svoju grešku, a onda i mene. Neki od kvalitetnih odnosa koje gajim u životu trenutno započeti su tako što su ljudi imali odbojnost ka meni, zahvaljujući vlastitoj pretpostavci koju je pobijedio argument, što je rezultiralo obostranom pobjedom. Živim za te dane, iako moj ego bez njih može već dugi niz godina.

Problem sa titulom bolikurca je u tome što nijedna od tih osoba nije sa mnom imala nijedan ozbiljan, sadržajan i konstruktivan razgovor u najmanje godinu dana. Nažalost, mnogo je onih koji odlučuju da druženje baziraju isključivo na zajedničkim interesnim sferama, što  duboke razgovore u potpunosti onemogućuje jer ljudi nemaju mogućnost povezivanja. To nije problem, i ja sam pristao na tu opciju ukoliko druga strana tako želi, s tim što ja ne sjedim na minderu nazivajući ljude nečim što nisu.

Jer ono što većina ljudi ne zna je da sam u posljednjih godinu dana ja povukao neke od najdrastičnijih poteza u svom životu, vlastitom odlukom jer sam vjerovao da je promjena jedini put naprijed. Svi ti potezi su zauvijek izmijenili moj životni put, transformisali me kao osobu i bili uzrok mnogih besanih noći kada između mene i potpunog ludila nije stajalo ništa osim moje posvete ideji nježnijeg tretiranja sebe, davanja šanse, predanosti ideji definisanja postojanja proaktivnošću i asertivnom komunikacijom, a ne reaktivnošću. Želim tražiti rješenje, ne mutavo piljiti u problem i mahati prstom u njegovom smjeru.

I dok su sasvim nove, neočekivane sile u mom životu počele da mi ukazuju da sam zanemario sebe vjerom u tuđe viđenje mene, Odjel za moralisanje Drugarskog OHR-a je o meni u posljednjih godinu dana odlučio da se informiše putem vlastitih pretpostavki – spavam li dovoljno, jedem li kako treba, kakav odnos imam sa djetetom i trebam li stručnu psihijatrijsku pomoć. Odjednom je Poison Heart Ramonesa postala himna mog postojanja, ali uprkos tugaljivoj melodiji i sjetnom refrenu, mnogi su zaboravili da ta pjesma ima i onaj stih This one still survives.

Ljudi obično bježe od ideje glasova u glavi. Nisu strašni glasovi, već sadržaj ili praznina riječi koje izgovaraju. Svako od nas ima priliku da odluči koje će glasove slušati. Ja slušam one koji mi govore da stvaram, baš kao što vjerno pratim filozofiju onog koji kaže da ne lažiram dok stažiram. I don't fake it til I make it kao što to rade mnogi (uključujući i moje prijatelje) iz prostog razloga što poraz i propast ne kitim negativnim konotacijama, pogotovo kada dolaze kao rezultat vlastitog truda. Humor prezira prema vlastitim navikama ili pronalazak vrijednosti i u potpunom porazu mogu biti problematični samo onima koji su neiskreni prema sebi ili žele život lišen supstancijalnosti.

Druga titula koja mi je na Vijeću neinformisanih staraca dodijeljenja je titula osobe koja nije uspješna u realizaciji svojih ideja. Ta mi je, uslovno rečeno, uvredljiva jer je rezultat sumanutih očekivanja, potpune neinformiranosti i bojaznosti da je nekome stalo više do samog procesa stvaranja nego do finalnog rezultata. Potpuna je istina da započinjem mnogo više projekata nego što ih, realno gledano, jedna osoba može podnijeti, ali sve moje projekte krase dvije univerzalne karakteristike.

Prva je da nigdje nisam definisao uvjete pod kojima radim, kao ni svoja očekivanja, već su ljudi odlučili da procijene šta je tačno potrebno meni da ja dostignem nivo koji se smatra uspjehom po mišljenju nekoga ko predlaže.

Treba ti video u podcastu, bit ćeš Joe Rogan. Treba ti bolji dizajn naslovnice, bit ćeš prodavaniji. Samo da si imao malo sabura, danas bi bio urednik tu i tu. Trebaš popustiti rock'n'roll, u rapu bi ubio samo da se potrudiš.

Istina, barem u vezi mog bavljenja kreativnim poslom (suludo mi je da ga nazovem umjetnošću) je ono što većina kolegica i kolega ne može podnijeti, činjenica da ja nikad nisam žrtvovao rad i ideale tuđim promišljanjima ni finansijskim potrebama. Postoji razlog zašto sam odlučio da jedem od “sigurice” (pod ogromnim navodnicima), odnosno posla, a ne od onoga što volim. Iako bi neki mogli pomisliti da se radi o promišljenom koračanju utabanom stazom, zapravo se radi o odbijanju da nešto tako sveto kao što je muzika ili riječ podredim tuđim klasifikacijama, očekivanjima, trendovima ili potrebi da jedem.

Upravo takav stav, prihvatanje tempa koji namećem sam sebi, uz posljedice koje ga prate,  mi daje komoditet da radim kako želim ili mogu u određenim trenucima. Nisam dužan rješavati kreativnu blokadu u skladu sa tuđim pulsiranjem penisa ili dostaviti materijal u obliku i tempu koji se očekuje. Moje kreacije su moj život i nikad neće biti uvjetovane tuđim htijenjima. Ipak, po svemu sudeći, komentarisanje neću moći izbjeći tako lako.

TREĆA

Moja posljednja trica je osoba čije me postojanje trenutno čini uznemirujuće bijesnim. Radi se o osobi koja je uživala moje veliko povjerenje i enormnu količinu pomoći kroz period od skoro dvije decenije, od potpuno nevažne, one finansijske (jer pare su sredstvo, a ne cilj) do one najvažnije, moje potpune i kontinuirane posvećenosti u svrhu pomoći, bilo kroz slušanje ili osmišljavanje najrealnijih i najdobronamjernijih savjeta.

Ta trica je u evidentno uzaludnom procesu traženja posvetila mnogo više pažnje manirima nego principima, slaganju boja nego harmonizaciji osjećaja i neprestanom uzimanju uz veoma rijetka poklanjanja. Vašar taštine i njegove šatre tako otužno svjetlucaju u pustinji gdje je vlastito “ja” ubijeno prije sjećanja čovjeka, a tek tu i tamo bjelina kosti zasvjetluca pod naslagama težine pijeska vlastitog ega.

Možda ne vlastitom krivicom, ali definitivno vlastitom odlukom, ovaj mentalni vampir je isisao svaku moguću priliku koja mu je data, ostavivši samo gorčinu iza sebe. I dok smo koncentrisani na to da budimo uvijek jedan korak ispred Kosača, tako često zaboravimo da je Život mnogo opasniji suparnik.

Krv koju je vampir sisao iz svakog odnosa koji je uzurpirao počela je tako formirati uzorke koji su postali očigledni svakome ko je bacio pogled na krvave mrlje.

U jednom trenutku, ne samo ja, već i mnogo drugih zajednički poznanika uvidjelo je i počelo bez greške prognozirati kad će vampir doći, kada pobjeći i kako će se ponašati u određenim situacijama. Činjenica da je u osvit svakog svog poraza komentarisao da su svi drugi ludi osim njega bio je još jedan dokaz iluzije koju je živio, a koja je nažalost, odmicanjem godina, sve više podsjećala na predumišljaj umjesto na nesretan slučaj.

Moja tolerancija je kopnila kako sam se ja sve više mirio sa uzorkom ponašanja koji je jasno definisao sve uloge u proizvodnom lancu mizerije.

I onda se desio trenutak u kojem vampir, treća trica, sjedi preko puta mene, pali cigaretu, povlači dim i maše prstom uz riječi “Šariću, imaš ti potencijala…”, aludirajući da bih mogao biti dobar u poslu da se ne zajebajem.

To nije bio prijateljski savjet ni iskrena analiza osobe kojoj je stalo do mene, čak ni vrijedan savjet profesionalca, već mentalna Viagra za uštrojeni ego osobe koja upire da ne bude oduvana mojom samom pojavom u prostoriji. Dok on pokušava sijati kao zvijezda, ja savršeno igram ulogu crne rupe, virusa, proteinske nakupine koja jednostavno postoji i ne bira koga će potkačiti, što u svijetu ambicioznih i netolerantnih predstavlja ozbiljan problem.

I dok je tijelo mog prijatelja-vampira upakovano u nešto što bi određeni broj žena mogao okarakterisati kao potencijalno privlačan izgled, njegov ego u susretu sa mnom postaje Dijabola iz Rana. Ja sam problem jer ga znam previše, a vrijeđam ga činjenicom da mi razračunavanje sa njim nije interesantno. Time je komentar upućen ka meni, samo jedan od milion nipodaštavajućih sve ove godine, zapravo sladoledni štapić uz pomoć kojeg bi Dijabola možda mogao konačno da penetrira u vaginu kurve zvane Život.

U maniru Smrti iz sjajne “Partija sa smrću”, gdje Smrt odluči vratiti svog protivnika u život koji nije želio, ja sam napravio izbor i servirao žilet hladnu istinu čovjeku koji svoj cijeli život bježi od nje.

Dodatno nahajcan njegovim nestrpljivim karakterom i egomanijakalnim, bolesnim izazivanjem pažnje, otvoreno sam se obratio i objasnio zašto ga smatram mentalno brickovanim manipulatorom, osobom koja besciljno luta od drame do drame i koristi svaku osobu dobre volje da zadovolji svoje prohtjeve.

Ti ne želiš rješenja, već zadovoljavaš formu maltretiranja sebe i drugih – kada se ispune određeni uvjeti, završi jedna faza i kreće druga. Pojaviš se uz obavezno izvinjenje zbog svog ignorisanja kada ti nismo potrebni, a onda igraš na kartu bazične ljudske empatije. Kad se napiješ dovoljno krvi, nestaješ u noći. Mi, tvoji prijatelji, smo ništa drugo doli interaktivna publika u teatru apsurda.

Neću reći da sam najugodniji sagovornik, ali istina je rijetko kad ugodna. Nažalost, osoba koja je izabrala da mu osnove ljudske komunikacije budu košulje i kravate umjesto riječi i emocija teško može razumjeti govor koji nije upakovan u svileni obrub na kakav je navikao.

Rekoh da smara i iskorištava ljude kao štake kraj dvije zdrave noge, da mora sjesti, iz promišljanja izvesti zaključke i početi djelovati, da je nezahvalan i da nije u potrazi za rješenjem već dramom. Nakon skoro dvije decenije sisanja krvi i životne energije, tirada koje niko nije slušao, onih o težini života nafilovanih glorificiranjem vlastite žrtve ocijenjene kroz prizmu mesijanskog kompleksa , uz titulu “potencijala” dobio sam i onu “neosjetljive” osobe koju je “on ipak prihvatio”.

I u samom finalu, kada je sasvim jasno da se nalazimo na kraju puta, vampir pokušava humanizirati svoje postojanje. Ipak, po reakciji drugih ljudi koji poznaju ovu tricu, bojim se da je ovaj out zaista kasno i da je veliki broj zajedničkih prijatelja bolno svjestan neosnovanog bezobrazluka i iskorištavanja dobrih namjera.

Od metastaziranja na tuđim živcima niko se nije najeo hljeba.

NEĆU.

Ovaj tekst nije pisan i posvećen svima, već onima koji se smatraju mojim prijateljima ili  osobama sa kojima sam pokušavao i pokušavam graditi odnose bazirane na zajedničkom poštovanju. Ako me ne znate, možda ćete moći izvući neki zaključak o meni, sebi i svijetu oko nas. Ako me znate, ovo je veoma konkretno uputstvo.

Ukoliko niste razumjeli veoma bitnu stavku – umjesto zamjeranja ljudima, jasno postavljam granice i definišem šta prolazi, a šta ne. Nezamjeranje ne proizilazi iz ideje superiornosti, već zbog dubokog uvjerenja da bijes može naškoditi samo i isključivo meni, ne vama.

Ja jesam emotivac i nagao, ali nisam glupan i moralni bijednik.

Ako želite najbolju verziju mene, spremite se da apdejtujete svoj sistem. To ne uključuje samo instaliranje apdejta, već flash cijelog BIOS-a. Ukoliko je zaista previše da očekujem da se o meni ne zaključuje na osnovu maštovitosti, da mi se ukaže na eventualne greške ili da me se ne uzima zdravo za gotovo, možda je najbolje da sretno nastavimo svako svojim putem.

Za razliku od većine ljudi koje znam, uz nesreću zdravstvenih problema kojim se nisam nadao serviran mi je i blagoslov saznanja da je život iznimno kratak i da se mnogo bolje osjećam kao osoba koja hoda na svoje dvije noge umjesto da letim na oblaku besmisla. Nisam bolji ni gori, veći, jači, manji ili slabiji: samo sam ono što jesam – what you see is what you get.

Ako se pitate zašto nisam komunicirao sa ljudima umjesto pisanja ovog teksta, zarad eventualno spašavanja prijateljstva…

Život nije slijepa ulica. Ne želim spašavati nešto što nisam uspio spasiti u najmanje deset godina unazad kada sam bio posvećen. Treba znati i dostojanstveno sagoriti. Sve ranije poruke koje sam razmijenio sa svojim tricama bile su jasan znak želje, ne za kompromisom koji neće zadovoljiti, već potrebe za istinskom srećom i komunikacijom.

Shvatio sam da napad na mene nije ništa više od autogola napadača. I zato sam odlučio napisati ovaj tekst. Za sebe.

Ako sam vas izabrao ili ste vi izabrali mene, imate moje poštovanje, ali ne dopuštajte si da moju ljubaznost protumačite kao infantilnu slabost umobolnika. Moja prava snaga ne leži u činjenici da danas otvoreno nosim srce na rukavu, već da nemam nikakvog straha ni interesa u takvoj poziciji i na račun jasno naznačene ranjivosti.

Možda je čudno da u svijetu onih koji žele umrijeti i ostati zapamćeni kao veliki, voljeni ili obožavani neko sanja o životu u kojem će ostvariti sve da ga se pamti po iskrenosti. Male hiljade glasova će reći svoje naizgled beznačajne priče i istina će postojati. Onakva kakvom je nijedno ignorisanje ili odbijanje prihvatanja iste ne mogu anulirati.

Zbog svih onih koji su evidentno bili maliciozni bijednici prema meni, primite moje iskreno izvinjenje ukoliko ste u međuvremenu odlučili da mene navedete kao razlog vašeg nezadovoljstva i ako sam istinski učinio nešto što vam nije bilo po volji.

Također, kategorički odbijam da gutam cinizam i živim ranjen, ranjiv, uz promišljanje o tome kako su svi oko mene šupci. Ako i jesu, onda je vrijeme da budu zamijenjeni boljim ljudima.

Odbijam gledati preko ramena.

Odbijam šaptati polovične ideje u strahu, hranit se šumovima u komunikaciji.

Odbijam nametnute laži i nevjerodostojna naklapanja o mojim kapacitetima i vještinama jer posljednjih nekoliko mjeseci iznova otkrivam koliko ljubavi mogu pružiti kada mi se ljubav pruži.

Odbacujem danas, baš kao što sam i jučer, vaše propovijedi u kojima me “učite” da je pakao u životu normalna stvar i kako, ako se ne mučim, ja jednostavno ne shvatam šta je zapravo život.

Odbijam limbo prosječnosti.

Odbijam biti vi jer je i više nego evidentno da vlastiti identitet odbijate i vi sami.

Sharan, 19.4.2021.

PODIJELI
TEGOVI

PODRŽI ME NA PATREONU!

Hvala ti!

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here