Nemam pojma kojim smo se redom budili, ali kad sam ja napokon otvorio oči, i Lili i Muni su odavno bile u pogonu, spremne za nove avanture i možda ljepši dan na plaži. Moj mobitel je pokazivao osam sati, a to je značilo da smo na samoj sredini ture za doručak koji se servirao od sedam do devet. Još sam se malo valjao po krevetu razmišljajući o malim pakovanjima džema, putera, kuhanim jajima i finim pecivima koje ću zdrobiti u hrpicu i progutati na doručku.
Pred naš podrumski restoran stigli smo petnaest minuta do devet sati. Ne znam iz kojeg razloga, ali ja sam kasnio za Muni i Lili koje su ušle prije mene. Kad sam došao do vrata, dočekala me Ubica Kamenog Lica od jučer koja me tonom koji inače koriste hirurzi da kažu da je pacijent podlegao ili doktori da kažu da je karcinom metastazirao obavijestila da se ne može sada silaziti na doručak i da ubuduće pripazimo kada dolazimo, te da je obavijestila o tome i moju suprugu. Pogledao sam je blijedo i rekao joj da ima još deset minuta do kraja serviranja doručka, te da ne vidim u čemu je problem, na šta me je ova ošinula pogledom i rekla da to tako ne ide jer do devet sala mora biti prazna. Ja nisam uspio da reagujem na pravi način, te sam joj se samo nasmijao u lice i nastavio dalje.
Ušao sam u salu u kojoj je klima počastila tek probuđene goste jednim predivnim ledenim dobom. Muni i Lili su bile za švedskim stolom i birale šta će papati, dok sam ja krenuo da sjednem za isti stol za kojim smo jučer ručali i večerali. No ispred mene se ispriječi gospođa čiji je zadatak bio da kupi prljavo suđe i escajg, te progovori glasom koji mogu samo smjestiti u katakombu i razgovor o balzamiranju: “Sjedi ovdje, ne mogu ja čistiti dvaput.” Rukom mi je pokazivala da sjednem za stol za četvero gdje su dva mjesta već bila iskorištena, a na tom dijelu stola je već bilo mnogo mrva i mrlji. Očigledno je problem bio što sam htio sjesti za stol za četvero za kojim niko do tog trenutka nije sjedio.
Podsjetit ćemo zarad svih koji možda žele ljetovati u Crnoj Gori, hotel u kojem vas upozoravaju kad da dođete na doručak i gdje da sjednete zove se Lighthouse, a mjesto je Igalo.
Trebale su mi pune četiri sekunde da mi krv udari u glavu, a onda sam brzinom svjetlosti počeo analizirati ono što mi je rečeno. Prvo me je šokirala očigledna nekultura i neprofesionalnost uposlenice hotela koja gosta ne persira, valjda po osnovi ja sam starija, ti imaš dugu kosu i mlađi si. Nikad nemam problem sa persiranjem, ne masturbiram na takve gluposti, ali ovo mi je strašno, abnormalno zasmetalo. Drugo, ono još gore i devijantnije, bilo je ponašanje uposlenice hotela Lighthouse koja je otvoreno urgirala da sjednem za prljav stol jer se njoj jadnoj nije dalo promjeniti još jedan stoljnjak.
Reagovao sam na meni najčudniji način, onako kako inače ne bih: pogledao sam ženu u oči i glasno se nasmijao. Nije stigla reagovati ni na koji način jer su u tom trenutku prišle Lili i Muni i sjele za naše staro mjesto, te se nepristojna babuskara udaljila veoma, veoma brzo. Nisam ništa spominjao Muni, već sam se samo pokupio i krenuo za švedski stol.
Od peciva iz mojih snova nije bilo ništa, najobičnije kriške narezanog hljeba. Jaja mi nisu u tom trenutku bila zanimljiva, uzeo sam jedan mali puter i jedan mali džem i to je bilo to. Naravno, krenuo sam po kafu za mene i Muni, to sam pokupio (neki aparat za kafu, Muni kaže da je grozna, meni je bila ni tamo ni ‘vamo, ionako sam znao da ću popiti još jednu čim izađemo vani, a prije odlaska na plažu), a neugodno iznenađenje došlo je u obliku soka od narandže. Aparat na kojem su bile tipke za đus, čaj, vodu stajao je kraj aparata za kafu. Muni je naknadno otišla po vodu, ali je pokušala nasuti sebi i sok od narandže. Sve što je dobila je bila VODA sa tragovima soka. Okus? Recimo, napravite sebi Cedevitu, popijete čašu, onda naspete u tu čašu vode i popijete. Osjetite Cedevitu? Da, u tragovima. Nekad je bila tu. Tako je i ova voda mirisala. Pitanje se samo postavilo: da li je aparat koji je služio za sipanje vode uopće bio dobro očišćen? Očigledno ne.
Nema soka od narandže? Doručak u hotelu? Loše, Lighthouse, loše…
Doručak je predstavljao razočarenje koje sam donekle ispravio odličnom ledenom kafom u bašti restorana. Dopustit ćete mi da od ovog trenutka ubrzam radnju uz samo nekoliko napomena.
Prva je da ponovo nismo mogli pronaći odgovarajuće mjesto na plaži, te da smo se na kraju uspjeli kao potpuni izopćenici od ljetnih radosti sklupčati na pokvarenoj ležaljci koji smo dobili besplatno uz iznajmljivanje suncobrana. Lili to nije smetalo, naprotiv, vodom smo napunili čamčić i veselo igranje je otpočelo. Kraj nas su se nalazili i tuševi koje su koristili gosti sa plaže, a ispod platforme na kojoj su stajali turisti dok su se tuširali tekla je neka vrsta otpadne vode koja je sa vremena na vrijeme donesila miomiris sumpora koji se širio plažom, a najviše i najjače smo ga osjetili mi. Ta voda je oticala u plićak gdje su se djeca veselo brčkala. Kad skontam da sam ja mislio kako bi najvjerovatnije najgora ekološka katastrofa bila da se Lili pokaki u plićaku… e, ludi Sharane! Nažalost, za dosta ovih situacija ja nemam dokaze u obliku slika. Iskreno, htio sam to sve uslikati jedan dan, ali ono što nisam znao je da će već večeras naš odmor turbulentno krenuti ka dnu, te slika jednostavno nema. No ako nekoga zanima da vidi lično, mogu mu nacrtati mapu, pa nek se snalazi…
Lili se malo igrala, malo je spavala, mi smo popili kaficu ili dvije i malo prošetali. Ono što je veoma važno i što se mora eksplicitno navesti u ovom tekstu je da Lili i Muni nisu jele NIŠTA izvan hotela, dok sam ja pojeo samo jednu porciju girica i pomfrita. Zašto? Vidjet ćete.
U kasno poslijepodne, a malo prije devetnaest sati odlučili smo prošetati Igalom do večere. Išli smo istim smjerom kojim smo išli kada smo šetali prvo jutro, prije nego što smo i ušli u našu sobu. Gomila ljudi već se kretala u svim smjerovima, nafrakane djevojčice tražile su mjesto za zabavu, iz obližnjih salona zabave čulo se roštiljanje stolnih fudbalera i osmobitni zvuci koji su označavali pogodak kada ubacite loptu u koš. Zrak je mirisao na sve osim na more: gumene lopte, kreme za sunčanje, maslinovo ulje, orahovo ulje, parfeme, šampone, hranu… U ovoj dugoj šetnji otkrili smo i način kako da iskoristimo moju kosu u pozitivne svrhe, što možete vidjeti iz priložene slike:
Kosom za se vežem ljubav od Muni i čamac od Lili 🙂
Povratak u hotelsku sobu, brzo presvlačenje, borba sa Lili, njenom klaustrofobijom i sobom, i krenuli smo na večeru. Na ulazu u restoran nas nije dočekala Kamena, već neka druga cura koja nam je i uputila neku vrstu osmijeha. Od koga je, dobro je, pomislio sam i ušao za Muni i Lili u hladnjaču. Prvo sam pogledom preletio cijelu prostoriju. U tom trenutku moj pogled ušao je u ring sa pogledom babe koja me danas htjela veoma nepristojno smjestiti za prljav stol. Nasmiješio sam joj se. Nijedan od sedamnaest facijalnih mišića potrebnih za osmijeh na njenom licu se nije ni pomakao. Dok sam je gledao, sjetio sam se baba u crnini koje su obilježile moje izbjegličke dane, one babe što su sjedile na kamenu i smrdile godinama, sve dok ih ne proguta zemlja; te crne babe nikad nisu skidale crninu, skraćivale rukave, zasukale ih na bilo koji način. Vječno u crnom, vječno ozbiljne. Nasmiješio sam se opet babi i krenuo birati hranu.
Muni je birala hranu za sebe i Lili. Meni se opet ništa nije pretjerano svidjelo izgledom, a nije ni pomogla činjenica da jednostavno, kao što sam već i ranije naveo, gubim apetit ako ne znam šta jedem.
Muni se okrenu prema meni i reče: “Hej, ovo je teletina u sosu nekom, uzmi ovoga, ovo voliš.”
Pogledao sam meso u smeđem sosu i podigao nekoliko komadića ka nosu kutljačom. Ispred mene je stajao moj tanjir. Da stavim jednu kašiku? Hajde, ako i ne budeš volio, nije propast svijeta.
Ne.
Ipak ne.
Vratio sam kutljaču unutra i nastavio dalje, dodavši na tanjir restovani krompir, rižu i salatu.
Muni me pogleda.
“Daj, ne budi dijete, možeš ovo jesti”, govorila je, “Što si takva peka? Nema žlipa, najobičnije meso. Baš si izbirljiv.”
“Popusti me, majke ti, jedi ti ako hoćeš, nek je teletina deset puta, ne volim kad ne piše šta je. Dobro mi je ovo.”, odbrusio sam. Iskreno, zabalio sam na meso, ali osjećaj unutar sebe nisam mogao pobjediti.
“I da znaš da hoću.”, reče mi Muni, “I Džudžanka će da hapi fino teletine.”
“Ma jedite slobodno.”, rekao sam joj.
Kad smo sjeli na stol, dok je Muni odvajala meso u male zalogajiće za Lili, odjedanput se namrštila i pogledala me. Znao sam šta taj pogled znači.
“Uhvatit će me žgaravica.”
Kad sam ulovio Muni, u paketu sam dobio i njenu žgaravicu koja nam je često znala uzrokovati besane noći. Muni je godinama naučila dobru kombinaciju Gastala i Controloca, te je uz moje maltretiranje da se zalihe lijekova moraju imati u kući (kad već nije uspjelo maltretiranje da prestane jesti kasno i teško po želudac) uspjela da je koliko-toliko drži na lancu.
“Ništa, jedi pa popij Controloc.”
Pogledala me.
“Nisi ponijela Controloc?”, upitao sam je.
“Nisam.”
“Dobro, sigurno ima ovdje negdje apoteka.”
Nakon večere, krenuli smo glavnom ulicom Igala koja je u turističkom smislu ipak sporedna, te smo tu uz pomoć jednog ljubaznog taksiste otkrili apoteku u kojoj se prodavao Controloc. Kupili smo veći (40 mg), Muni je popila tableticu, te smo krenuli u šetnju. Nakon nekog vremena umorili smo se od izbjegavanja mase, te sjeli da popijemo piće. Meni se strašno pilo pivo, no bojao sam se da će me omamiti, te da ću u slučaju pobune Lili biti nesposoban da je ninam, tješim i uspavljujem. Ipak, zadovoljio sam se Somersbyijem. No naše sjedenje u bašti kafanice koja je imala jazz u nazivu, a u kojoj se jazz nije puštao ni za lijeka nije dugo potrajalo; Lili je postala nervozna i pokušavala je izaći iz kolica, a Muni se počela kriviti opet i govoriti da će umrijeti od žgaravice. Kako sam i ja bio slomljen, predložio sam joj da krenemo prema sobi jer je već bilo skoro dvadeset i dva sata, što je ona objeručke prihvatila.
Teškom smo se mukom probijali kroz gužvu; Muni je jedva hodala držeći se za prsa i otpuhujući, komunicirajući sa mnom gestikulacijom jer je bila nesposobna za priču, a ja sam gurao kolica, izbjegavajući turiste i rupe na cesti. Primjetio sam da je Lili spremna za spavanje, te sam Muni objasnio da je plan akcije sljedeći: kako ne bi došlo do ludila u našoj verziji sobe iz “Shininga”, rekao sam Muni da mi čim dođemo na sprat izbaci pilates loptu na hodnik, ja ću uspavati Lili dok ona unese kolica u našu sobu, pa ćemo se onda svi smjestiti. Tako je i bilo i Lili se nije bunila; zaspala je odmah.
Spustio sam je taman u trenutku kada se glas grlate Jane prolomio Igalom. Tu količinu audio bljuvotine ni na koji način do trenutka razlaganja u mojim ušima nisam mogao prihvatiti kao nešto što postoji u mojoj dimenziji, no cijelom problemu soničnog maltretiranja pristupio sam pametnije nego jučer, dobro zatvorivši prozore kako slučajno višak zvuka ne bi ulazio u sobu.
Ako zanemarimo Janu, u našem špajzu od sobe je vladala tišina koju su remetili bolni uzdisaji Muni koja je sada već smorena sjedila uspravno na krevetu i otpuhivala. Lili je čvrsto spavala. Ove napade žgaravice kod Muni sam jako dobro poznavao; ako bih joj se obratio, ona bi dobila fras, zato sam joj rekao da me zove ako joj išta treba i okrenuo se na drugu stranu, upalio Kindle i počeo čitati ko zna koju knjigu iz serijala “Dexter”. U jednom trenutku, Muni me potapšala po ramenu i upitala me smije li popiti još jedan Controloc. Bilo mi je to čudno jer je inače samo jedan bio dovoljan da joj smiri problematičnu zonu, tako da nisam znao odgovor na njeno pitanje, već sam se kao dobri dečko protegnuo preko kreveta, dohvatio kutiju, izvukao uputstvo, pronašao željenu informaciju, dodao joj još jednu tabletu i čašu vode. Progutala je tabletu i uzdahnula. Poljubio sam je i vratio se knjizi.
Ni sam ne znam koliko je vremena prošlo kada sam se okrenuo da vidim kako je Muni. Prizor koji me dočekao nije bio nimalo ugodan: Muni je bila blijeda, gledala je kroz zid, i mrdala nogama gore-dolje, teško uzdišući i tiho govoreći joj, joj, joj, joj… Samo je ponavljala jojkanje i držala se čas za vrat, čas za prsa, čas za stomak. Pogledao sam je. Uzvratila mi je pogled kojim je dominirala bespomoćnost i nada da joj nekako mogu pomoći. Nisam znao kako da joj pomognem. Nisam ni mogao, da se razumijemo.
“Moram u WC…”, procijedila je Muni kroz zube, ustala i nestala u WC-u. Zvuk koji je došao do mene iz pravca toaleta sledio mi je krv u žilama.
Čuo sam grgljanje, jako, konstantno, neprekidno. Pojačavalo se i miješalo sa jecanjem. Onda sam čuo zvukove napinjanja i uzdisaja. Došao sam do vrata i pokucao što sam tiše mogao, da ne probudim Lili. Govno se u meni smrzlo.
“Muni, jesi dobro? Muni, ljubavi, odgovori mi…”
Umjesto odgovora u obliku riječi i rečenica čuo sam nešto što bi se moglo na papiru predstaviti kao URGHGHHH, nakon čega je uslijedilo BLEAURGHHHH.
Uhvatio sam za šteku i otvorio škripava vrata.
Široki , ali plitki lavabo bio je prepunjen povraćotinom, bljuvotinom sastavljenom od neprocesiranih komada hrane, kao i želučane kiseline.Miris kiseline brzo mi je ispunio nosnice i natjerao me da se povučem unazad.
Na WC šolji je sjedila Muni, krvavih podbuhlih očiju i blijeda lica. Na jedvite jade je uspjela podići pogled i moje oči su susrele njene. Znao sam da ovo nije njena standardna žgaravica.
“Zovi mi hitnu, molim te…”
NASTAVLJA SE…