Postoji više razloga zašto želim na virtuelnom papiru ostaviti sjećanja na svoj prvi pravi godišnji odmor (dakle, onaj gdje pitate šefa da idete na godišnji, pa vam on kaže da možete, pa se onda dogovorite koliko dana, pa to prolazi kroz knjige, i tako to…), te ujedno i svoje prvo ljetovanje sa kćerkom Lili, te drugo ljetovanje sa djevojkom Muni.
No ne želim gnjaviti sa razlozima, već ću samo spomenuti onaj najvažniji: ovaj tekst koji ću objaviti u više dijelova služit će mi kao opomena da mi se više nikad ne ponovi pakao koji smo prošli nas troje.
Istini za volju, nisam imao pojma da ćemo i imati mogućnost otići na godišnji. Bio je tu prvo problem vremenske prirode, fiksni kolektivni godišnji moje drage i moj nesigurni. Drugi problem je bio onaj veći i mnogo opasniji, a to je naravno problem finansijske prirode. Iskreno, nisam bio za mogućnost odlaska na godišnji odmor ukoliko ćemo nakon povratka sa istog naredna tri mjeseca vraćati dugove. Bio je tu naravno i problem komoditeta jer dobro znamo da je zlatno pravilo da broj šuški uzrokuje i količinu muzike; nisam imao predstavu šta želim, ali znao sam šta ne želim. Nisam želio da se gužvam na plaži na kojoj nema mjesta, da nemam hlada, nisam želio da spavam u sobi u kojoj nema klime. Ne zbog mene, naravno – u svojoj karijeri ”muzičara” spavao sam u svakakvim govnima i to bukvalno – u jednom skvotu nam je ispod kreveta proticao mokri čvor, ali ovaj put ipak sam bio odgovorni roditelj te sam morao pronaći mjesto koje će biti ugodno i mojoj kćerci.
Moja cura Muni se nije dala zbuniti, obmanuti ni razuvjeriti: godišnji na moru je bio pod moranje i nešto što je trebalo uraditi za sve nas, a pogotovo za Lili. Tako je i nabasala na stranicu hotela Lighthouse u Igalu, malom mjestu četiri kilometra udaljenom od Herceg Novog u Crnoj Gori. Crna Gora, baš kao i Herceg Novi bio je potpuno neistražena lokacija za nas. Muni je sve prihvatila kao veoma dobru priliku, vodeći se web prezentacijom hotela Lighthouse na koju sam i ja finalno bacio pogled: 3D virtualna tura po hotelu otkrila nam je odista slatko uređen hotel u bivšoj zgradi hotela Metalurg. Koliko smo skontali, Igalo je poznato lječilište, kao i odmaralište penzionera i radnika iz Titine države. Jedan od tih hotela, nekadašnji Metalurg, renoviran je i pretvoren u Lighthouse.
Sobu smo rezervisali poprilično brzo, a ponuda je bila i više nego odlična: za neuobičajeno malu cijenu od 33 eura po osobi imali smo puni pansion (dakle, nema kuhanja i zezanja, Lili jede sada (skoro) sve, morali smo samo ponijeti Čokolino i Medolino da imamo ujutro), a dva dana smo trebali provesti u standardnoj sobi da bi nas druga tri dana izmjestili u Superior sobe hotela po istoj cijeni jer smo im upali u neki raspored.
Malo pomalo, topila se i moja nevoljkost: hej, sve će ispasti okej, zar ne?
Prvo (jedno od rijetkih) lijepo iznenađenje desilo nam se kad smo kupili karte za bus: gospođa koja nam je prodala karte na autobuskoj stanici na Dobrinji dala nam je jedno mjesto viška kada je čula da putujemo sa malom djevojčicom. Suštinski, uštedila nam je 70 maraka i zbog toga joj mnogo hvala jer da zna koliko nam je pomogla, sama bi sebi krunu na glavu stavila. No lijepa gesta nije došla besplatno: iako smo u više navrata inzistirali da dobijemo karte za ŠTO BRŽE i ŠTO KRAĆE PUTOVANJE (navedeno milion puta), dobili smo nešto sasvim drugo…
Premotavamo do trenutka odlaska. 20.00 je časova, sunce je malo popustilo, a porodica Sijarić-Šarić stiže na stanicu. U tom trenutku stiže i naš bus – Božur, Podgorica. Kada bih rekao da je firma Krstić jebeni avion za Božur iz Podgorice, bio bih jebeno nepravedan prema firmi Krstić. Božur je izvana loš, a iznutra… iznutra je potpuno drugačija priča. Iznutra je još gori. Lili se u tom trenutku budi iz sna u koji je upala zahvaljujući činjenici da smo je maltretirali cijeli dan kako bi preskočila popodnevno kunjanje, te kako bi spavala u busu cijelu noć. Smjestili smo svoje stvari u trbuh autobusa, te se penjemo u bus. Pogled na unutrašnjost: čovjek na čovjeku. Muni mi govori sa nevjericom: “Sve je puno, nema slobodnog mjesta”. Ja bacam pogled na karte, vidim da je današnji datum naveden, vidim peron, vidim vrijeme i najvažnije vidim brojeve naših sjedišta. Okrenem se prema njoj i lijepo joj kažem da nema šanse da ćemo stajati do Herceg Novog, tj. narednih osam sati.
Jedva uočivši ispisane brojeve sjedišta, prilazim gospođi koja je svojom guzicom zauzela sjedište 23, a svojom torbom sjedište 24, te uz ljubazni osmijeh joj objašnjavam da je sjela na naša mjesta. Gospođa me pogleda i reče:
“Sine, ovdje niko ne gleda brojeve.”
Ja joj se ljubazno nasmiješim na to i kažem:
“Lili gleda.”
Ona me pogleda sa upitnikom u očima i iznad glave.
“Ko?”
– “Lili, moja kćerka. Ona gleda. Mi putujemo do Herceg Novog i imamo ove brojeve sjedišta, tako da ću vas zamoliti da ustanete.”
Gospođi nije pravo. Gospođa počinje da lagano otpuhuje huju. Vadi svoje karte pokušavajući da mi pojasni nešto što je samo njoj legitimno, no vidjevši da na njenoj karti piše sve kao i na mojoj osim da njena guzica i torba ne pripadaju na mjesta 23 i 24, lagano ustaje i odlazi do svog sjedišta, odnosno sjedišta koje je ispisano na njenoj karti.
Tu zapravo dolazi do lančane reakcije: naše dizanje Gospođe Guzicotorbe dovodi to toga da Guzicotorba hoće svoja mjesta, onda neko drugi ide tražiti svoja, te se veoma brzo bus pretvara u gomilu psovki, uzdisanja, optužbi, kletvi, jebanja majki vozaču i neprofesionalnosti. Da su svi sjeli na svoja mjesta odmah, ne bi deset minuta vladala atmosfera iz najnižih jaruga pakla. Jedan od najboljih momenata su dvije gospođe ispred mene i njihova skoro pa tuča koja je počela time što je jedna sjela na nečije rezervisano mjesto, a ova druga sva nafrakana se diže da provodi pravdu uz prijetnje šamarima, udarcima i povike: “Šta naričeš?!?”
Nakon što je narikanje prestalo, Božur iz Podgorice je krenuo. U busu nije bilo vruće, upravo zahvaljujući klimi koja je hladila i hladila i hladila i hladila… nije se mogla ugasiti ni regulisati na bilo koji način.
Lili je odlučila pokazati svim putnicima kako je najbolja cura na svijetu. Čim smo ušli u bus, legla je i zaspala. Probudila se u Foči na stanici, malo otabanala i nastavila spavati. Moram priznati da mi je bilo veoma sumnjivo što smo stajali u Foči u busu koji ide NAJBRŽIM i NAJKRAĆIM putem, ali dotad još uvijek nisam znao u šta smo se uvalili. Vrijeme koje je bila budna, Lili je provodila igrajući se sama sa sobom, sjedeći na svom mjestu, gledajući u mrak kroz prozor. Nije što je moja, ali je zaista zlatna i divna curica. Muni ju je nahranila negdje pred granicu, oko ponoći… kada je opet zaspala.
Prošli smo obje granice. Svjetla u busu su prigušena, a ja ne mogu da spavam, što je veoma neuobičajeno – inače spavam bez problema u busevima. Neuobičajeno je jer imam strašne stomačne tegobe, tj. mučnina me hvata. Ne sjećam se kad sam zadnji put imao takve probleme, možda nekad davno kad sam bio mali. No put kojim se truckamo je zavojit kao brazde na muškim testisima, sve je krivina do krivine i zaista je teško zadržati sadržaj želuca u želucu. Puštam sebi novi albuma Jasona Newsteda i pjevam u sebi, pokušavajući se skoncentrisati na muziku, a ne na krivine.
Drma me ženska koja je sjedila do mene, ja skidam slušalice i čujem Lili koja cvili. Muni je pokušava smiriti, no Lili nastavlja cviliti. To njeno cviljenje je obično znak da se probudila i da se ljuti na sve oko nje što ne spava, te je dovoljno da je uspavamo tako što ćemo je češkiti, otpjevati joj pjesmu ili je zaninati. Međutim, sve što Muni radi ne igra nikakvu ulogu; Lili je već nogama na stolici, stoji i cvili. I pravi facu kao da je u boli.
To njeno ponašanje sa vremenom postaje sve radikalnije; ona postaje glasnija, te je čak ni Muni ni ja u kompletu ne možemo smiriti. Uzimam je u naručje i spuštam na pod busa, mislim, ako malo prohoda između stolica, sve će biti u redu. No ni to joj ne odgovara. Cviljenje se pretvara u veoma čudno glasanje, nešto između bolnih udisaja, plača bez suza i tihih vriskova. Malo pomalo, ljudi se bude jer decibelaža kojoj Lili obznanjuje da mrzi sve u ovom trenutku postaje nepodnošljiva. Inače ne osjećam nikakav stid kada se dešava da moje dijete ometa sve ljude u nekom prostoru iz jednog prostog razloga: ukoliko smijem primijetiti, Lili je super pristojno i razumno dijete, nije kenjkava, zahtijeva minimum brige, te ako se ovoliko glasa na jako čudan način, očigledno je da nešto nije u redu. Pogledi osude šaraju po meni i Muni; mene iskreno zaboli čundara, ali dođe mi da se okrenem i pitam ljude šta zaista gledaju i misle li da ne činimo sve što možemo učiniti da se dijete smiri; ne zbog njih, ne zbog nas, već zbog nje. Uz poglede stižu i klasična stupidna pitanja i ako se ikad nađete sa druge strane, NEMOJTE IH NIKADA POSTAVITI RODITELJU – dakle, NIKAD ZA NIKAD nemojte roditelju sugestirati sljedeće: možda je gladan/na, možda je žedan/na, možda treba promjenu pelene. To su prve i OSNOVNE stvari koje se nauče i ako to spomene, vrijeđate inteligenciju najmanje 99% roditelja. Zaista. Nemojte. Bolje šutite.
Vrištanje postaje uistinu nepodnošljivo, krici koji nemaju smisla i isprekidani su grcanjem i plačem. U tom trenutku ustaje nafrakana djevojka koja oštro dolazi do nas i moli od nas jastuk i dopuštenje da uspava ona Lili. Muni i ja se gledamo i nekako signaliziramo jedno drugome da joj damo dopuštenje iako duboko u sebi ja znam da je to sasvim uzaludno, ali ako će joj duša biti na mjestu, to je sasvim u redu.
Muni misli da je cura fina i da se nudi jer nam želi pomoći. Ja ne diskreditiram tu teoriju, no držanjem tijela te djevojke više mislim da je drma nervoza i da je došla da nam pokaže kako se to radi jer smo toliko nesposobni da ne znamo smiriti ni vlastito dijete.
Djevojka uzima Lili u ruke i stavlja joj jastuk pod glavu, te je pokušava ninati… Lili se otima i plače sve jače i jače. Djevojka, očigledno sa težinom prihvatajući da neće ići ono što je naumila, diže Lili u zrak i gleda je u oči dok govori: “Šta joj je?”
Lili koja je plakala do tog trenutka i grcala naglo ušuti, a onda se začu zvuk negdje iz dubine njeno stomačića…
Pod prigušenim plavim neonskim svjetlima busa, scena je izgledala kao izrezani materijal iz Friedkinovog “Exorcista”. Nakon što je Lili prestala plakati, uslijedio je prvi mlaz tamne, guste povraćotine koja je pod svjetlom busa mogla bez problema izgledati kao krv. Mlaz je štrcnuo nekih pola metra, cijelom dužinom ruke i svom jačinom nagomilane agonije djeteta koje nije naviklo na abnormalno truckanje kojem smo svi bili izloženi. Prvi mlaz je završio na prsima naše spasiteljice, te se počeo slijevati niz njene noge. Ona je u panici odlučila da ne ispusti dijete, već da ga okrene od sebe, što je bila nova greška.
Nova dva mlaza, jedan jači, a drugi slabiji, zalili su putnike, sjedišta i pod. Lili je grcala u suzama, ja sam stajao ukopan, a Muni je naglo poletila da je uzme. Busom se širio slatkasto-gorki miris. Kasnije sam saznao od Muni da je jedna od mojih najgorih noćnih mora bila ispred mojih očiju, ali ja nisam (srećom!) spustio pogled: neka ženska je, pedikerski sređenih nogu, završila ispovraćana; između njožnih prstića cijedila se povraćotina. Želudac mi se diže na samu pomisao na ljudska stopala, a kamoli ispovraćana.
Stali smo na proširenje gdje su svi putnici napustili bus. Članovi pilotske posade Božura iz Podgorice odbili su moju pomoć u čišćenju poda i sjedišta i sami odlučili sve srediti. Ispred smo pokušali Lili skinuti haljinicu u kojoj je putovala i koja je bila predivno ukrašena ostacima iz njenog stomaka. No Lili je odlučila revnosno da rže i da se bori za svoje pravo da putuje u ispovraćanoj haljinici, te je Muni na sebe uzela herojsku ulogu da je uspava na svojim prsima. Značilo je to da će putovati ostatak putovanja slijepljene, spojene majčinsko-dječijom ljubavlju i njemačkom dohranom Humana 3 uz predivne ukrase u vidu želučane kiseline.
U nastavku putovanja najviše sam se pribojavao da ću opet čuti Lili kao uzdiše i cvili. Cijeli bus je smrdio na slatkasto-gorki miris povraćotine, a većina putnika držala je mirisne maramice uredno smotane i instalirane u nozdrve. Jedna fina baka prišla je Lili dok je ova neutješno plakala u maminom naručju kad smo nastavili putovanje i uspavala je češkanjem iza uha. Onda je meni rekla: “Ništa sine da se brinete. Ko ne razumije, ne razumije. Ko razumije, razumije. Razumijem posebno ja koja imam unuke. Znam da je najteže njoj, pa onda vama kao roditeljima što ne možete pomoći, pa onda zadnji na red dolaze ostali putnici. Nisu oni ni važni. Ovaj put je užasan. Ne znam ko vam dade karte za ovaj autobus.” Baka je bila baš lijep dodatak priči, pomogla je održati atmosferu na nivou.
Ostatak noći sam proveo čitajući natpise mjesta u Crnoj Gori. Bilo ih je mnogo smiješnih, ali ništa nisam zapamtio. Nenaštimani sat u busu sam u svojoj glavni naštimao na ispravno vrijeme i odbrojavao: još pet sati, još četiri sata i trideset minuta, još četiri sata… Shvatio sam da mi očaj neće pomoći, već sam posmatrao vrijeme ovako: nije bilo joj, još četiri sata, već je bilo super, četiri sata i više nikad četiri sata opet, sad sve manje i manje. Takav stav mi je pomogao da ostanem pri sebi, pogotovo kad sam saznao da naš bus ne ide osam sati koliko nam je rečeno, već punih DESET do Herceg Novog; dobili smo karte za bus koji kruži po Crnoj Gori. Kako? NE ZNAM. Zašto? NE ZNAM! Tražili smo karte za NAJBRŽE i NAJKRAĆE PUTOVANJE i dobili smo NAJSPORIJE i NAJDUŽE! Možda sam trebao poznavati geografiju Crne Gore da se uspijem pobuniti na vrijeme, ali nisam – zato i služi osoblje autobuske stanice da pomogne putniku-namjerniku. Sad valjda shvatate kako nam je pomoglo ono sjedište viška. Da ga nije bilo, da Lili naslonimo na njega ispovraćanu, poludili bi (Muni najviše). U Herceg Novi smo ušli u deset minuta do šest, dakle putovali smo od 20.00 do 5.50. Devet sati i pedeset minuta. Kad smo izašli iz busa, istovarili stvari, izmrcvareni, ispovraćani i nikakvi, prvo što je Muni rekla bilo je: “OVIM BUSOM SE NE VRAĆAMO, NAĆI ĆEMO PRIJEVOZ KAKAV GOD, ALI OVIM BUSOM SE NE VRAĆAMO!”
Lili u Herceg Novom na stanici, ukrašena mrljicama: “Šta je meni ovo trebalo…”
I kad smo pokušali da zamijenimo karte, stanica naravno nije radila. Sjeli smo na kafu. I sjedili tako sve do sedam sati kada je stanica trebala proraditi, no… stanica nije otvorena. Izmrcvareni, uhvatili smo taksi do Igala koji nas je dovezao ispred hotela. Hotel Lighthouse izvana izgleda kao nešto što se može bez problema staviti na Alipašino Polje i da vam ne izgleda čudno. Iznutra donekle i liči na hotel. U svakom slučaju, ni slično onome što smo vidjeli na web prezentaciji, ali to me nije obeshrabril… nakon ovakvog puta, pitao sam se, zar može biti gore?
Na dolasku oko sedam i kusur minuta dočekale su nas dvije recepcionarke koje su bile sve samo ne ljubazne; da ne griješim dušu, nisu bile ni neljubazne, ali koji osmijeh ka putnicima-namjernicima im ne bi falio. Bile su, u najmanju ruku, suzdržane i veoma oficijelne, kao da ne rade u branši koja se zove UGOSTITELJSTVO. UGOSTITI. GOSTI.
Saznali smo da u svoju sobu nećemo moći ući najkasnije do podne dokad gosti imaju priliku da ostanu u njoj. Nismo imali druge nego da smislimo šta da radimo od sedam do podne. Pet sati. Pokupili smo samo dokumente i lovu, ostavili sve ostale stvari u garderober, Lili stavili u kolica i krenuli u istraživanje Igala.
ŠTA SE DESILO NAKON ŠTO SE LILI IZIGRALA U SLUČAJNO OTKRIVENOM PARKU U IGALU? SAZNAJTE U DRUGOM DIJELU!
