Kada sam doznao da je Muni u bolnici, nisam tačno znao šta da osjećam ; kroz tijelo mi je kolala mješavina straha i očaja. Bio sam zabrinut za njeno fizičko stanje, ali s druge strane, djevojčica u mojim rukama je bila daleko od zdrave.
Doktorica me prenula iz razmišljanja. Srećom, spriječila je suze koje su počele navirati. Suze očaja.
“Djevojčica izgleda u redu. Šta se tačno desilo?”, upitala me.
Objasnio sam joj sve i napomenuo da su njih dvije jele meso koje ja nisam jeo i da su imale iste simptome. Medicinska radnica mi je postavila još nekoliko pitanja, a onda zaključila da je veoma moguće da se radi o trovanju, iako se bez dodatnih nalaza ništa ne može pouzdano reći.
“Pa šta sad da radim sa djetetom?”, upitao sam, preznojen.
Žena je otišla do druge sobe i donijela mi staklenu bocu.
“Ovo je infuzija, probijte nožem i neka pije pomalo, a često. Dajite joj to cijelu noć. Ako nastavi povraćati, a ne bude uzimala infuziju, morate u sedam ujutro pod hitno na pedijatriju. To je sve što mogu uraditi za vas.”, rekla je doktorica.
Pogledao sam je i očaj se vratio. Gdje sada? U hotel? Ne znam hoće li Lili uopće htjeti preko praga hotela. Kako da joj dam da pije infuziju? Kako da platim taksistu koji čeka već neko vrijeme? Bio sam sam sa bolesnim djetetom koje se gubilo, iscrpljen i umoran, bez dokumenata i novca. Okrenuo sam se i krenuo prema izlazu.
“I gospodine…”, doktorica me okrenu za stotinu i osamdeset stepeni.
“Da?”
“Savjetujem vam da oka ne sklopite. Kod nasilnog povraćanja, djeca se znaju ispovraćati sebi u usta i tako dođe do tragedije.”, upozorila me i nestala u drugoj prostoriji.
Izašao sam na zrak, progutao knedlu i poljubio Lili. Govorio sam joj da će sve biti u redu, da ćemo uskoro ići kod mame i kući u naš krevet da spavamo i da ćemo gledati Baby TV… a onda sam se rasplakao kao majka. Vidio sam da me taksista gleda, ali nisam mario. Lili je osjetila moj očaj i još jače se uhvatila za mene, uglavivši glavicu ispod mog vrata. Uzdisala je tiho. Srce joj je luđački lupalo.
Ušao sam u taksi.
“Šta je bilo?”, upitao me taksista, Dragan.
Ispričao sam mu sve od A do Ž. Zamolio ga da me vrati u hotel i zatražio broj telefona. Objasnio sam mu kroz suze da nemam novca da mu platim i da mi povjeruje kad mu kažem da ću mu već sutra donijeti novac.
Dragan me pogledao i rekao da nije nikakav problem.
“Meni mater radi na Meljinama na porodilištu. Daj ti meni broj supruge i ime i prezime, pa ću reći da je malo obiđe i pripazi”, rekao mi je.
Nisam mogao doći sebi od iznenađenja. Dragan je bio jedini zrak sunca u apsolutnoj tami, crnilu bez dna.Dao sam mu sve potrebne podatke i zahvalio mu se petnaest puta minimum dok me ostavljao ispred hotela. Čvrsto sam stegnuo Lili u zagrljaju, vizit karticu sa Draganovim imenom i brojem telefona, te infuziju.Ušao sam na recepciju. Recepcioner je sjedio i gledao me kao… pa mislim da najbolji izraz za tu vrstu pogleda je tele u šarena vrata. Lupnuo sam infuzijom od stol.
“Nađi nož i otvori ovo.”, progovorila je smrt iz mene.
Pogledao me.
“Šta ti nije jasno? Nađi nož, skini čep, raspori gumu. Odmah.”
Ustao je i razletio se, a kad nije uspio pronaći nož, vratio se sa dugim makazama.
“Može li ovim?”
“Može nakon što opereš”, rekao sam mu. Otišao je do toaleta i oprao makaze.
“Prije nego što kreneš otvarati”, rekao sam mu, “okreni mi jedan broj.”
Pogledao me tupo opet. Da nisam imao Lili u rukama, bio sam spreman da rekreiram najbolje scene iz akcijskih filmova, tj. da ga povučem preko recepcije i ubijedim da se ne treba opirati željama očajnika.
“Gospodine, mi ne smijemo na recepciji…”
“Ne interesuje me šta smijete ili ne smijete. Znam samo da mi kćerka treba piti infuziju i da sam veoma umoran, a da ne smijem zaspati jer bi se mogla ugušiti. Znam da mi nisi htio zvati hitnu za djevojku koja sada leži na Meljinama. Znam da mi je ovo trebao biti godišnji odmor. Također znam da su mi kćerka i djevojka jele istu hranu u restoranu VAŠEG HOTELA koju JA NISAM JEO i da ja sad STOJIM, a da one LEŽE. Zato… digni slušalicu ODMAH.”
Divio sam se vlastitoj suptilnoj prijetnji. Inače nisam takav. Ovo je očaj. Recepcioner je podigao slušalicu.
“003876…”, diktirao sam broj. Nakon što je otkucao, pružio mi je slušalicu i nastavio probijati debelu gumu-čep na flaši infuzije.
Svako zvonjenje i signal koji se vraćao u moje uho trajali su vječno. Lili je postajala zaista teška i to sam tek u tom trenutku otkrio. Znao sam daje poprilično kasno, te sam se strpio. Garant spava. Mora se probuditi, mora, mora se javi…
“Halo?”, čuo sam poznati glas. Osjetio sam kako mi se trenutak mentalne snage vraća. Sa njim je došao i jecaj u grlu. Morao sam ostati priseban i ispričati cijelu priču.
“Mama? Ja sam, Arnel je. Slušaj, izvini što te zovem, nešto se desilo, sve je u redu, samo nemam koga nazvati…”
Osjetio sam da se osoba sa druge strane nakostriješila.
“Šta se desilo, Arnele? Je li Lili u redu?
“Jeste, mama, sve je u redu, ali Muni je završila u bolnici na Meljinama, ne znam šta je, na hirurgiji je. Lili i ona su jele istu hranu u hotelu, ja nisam. I Lili povraća, bio sam kod doktorice, dala mi je infuziju… izvini što te zovem… izvini, ali… ti moraš doći po nas, mi se sutra vraćamo. Ako ti ne dođeš, ja ne znam kako, uzet ćemo taksi ili šta god, ali mi se sutra vraćamo!”, govorio sam.
Zbog kontinuiteta u čitanju, nisam stavljao previše trostrukih tačaka u gore navedenoj rečenici. Uzmite u obzir da sam nakon svake druge rečenice jecao.
“U redu, doći ću. Pazi na Lili. Sve je u redu. Ništa ne brini. Samo joj daji što si dobio i sve je u redu”, govorila mi je mama. Osjetio sam da je u potpunosti budna.
Kad sam završio razgovor, vratio sam se u sobu. Moja sreća je bila što je Lili zakunjala na recepciji, tako da sam je nekako ubacio u sobu, u potpunosti raskomotio i ostavio samo u peleni. Kako sam se bojao da je neću čuti ili da ću zaspati, položio sam je na dupli krevet kraj sebe. Napunio sam bočicu infuzijom i dao joj. Halapljivo je počela piti i imao sam ogroman problem da je zaustavim. Uspio sam. Nisam je čak ni trebao uspavljivati, toliko je bila iscrpljena da joj je glava sama padala.
Noć je bila živi pakao. Preveliko podsjećanje mi ne treba, tako da ću skratiti što je više moguće. Ja sam se šamarao, pio puno vode i sjedio cijelu noć, sve do osam ujutro. Svako malo bi mi glava pala – nisam spavao, nisam bio budan, bio sam u apsolutnom besmislenom stanju u kojem nisam mogao ništa. Spavati, čitati knjigu, slušati muziku. Bio sam ni na nebu ni na zemlji. Pjevao sam pjesmice Lili. Ona je povratila još nekoliko puta – po krevetu, ili u sobi na putu do toaleta, zavisi koliko brzo sam uspio reagovati. Vrtila se sve vrijeme, a kako nisam imao načina da je ogradim, nekoliko puta sam je jedva povukao sa ruba da ne padne sa kreveta. Noć je bila, pa možda i moja najgora u životu, ali tješila me činjenica da je skoro gotovo… mama će krenuti ujutro, Muni će izaći iz bolnice i idemo kući… idemo kući.
Fotografija koju sam tek neki dan otkrio na mobitelu. Ne znam kako je nastala i u kakvom ludilu, ali ovo je fotografija iz noći kada nisam smio oka sklopiti.
Nekad ujutro, povraćanje je stalo, ali je Lili počela prditi. A sa vjetrovima su stigli i proljevi koji su bili nešto najgore što je moj nos upoznao u svom životu. Nisu bili obilni, ali su smradom i odvratnošću izgleda kompenzirali na svaki mogući način. Lili je kakila po mlaz neprerađene hrane koja je bila umočena u neku vrstu zeleno-žuto-smeđe ljigavštine koja je bila neopisivo gadna. Koliko neopisivo? Oni koji me ne znaju, ne znaju da ja recimo imam nagon za povraćanjem kad golim rukama diram masno suđe, te i dan-danas moram prvo mlazevima vode saprati suđe da bih ga mogao oprati. Ali Lili i njen izmet mi se nikad nije gadio, pa sam ja zadužen za pranje guze nakon što kaki. Dakle,diranje hrane rukama – ne; diranje govana rukama – nikakav problem. No ovo nisu bila govna, ovo je bila BOLEST i UŽAS. Jedva sam uspijevao obrisati Lili. Do pranja nismo uspjeli doći jer je bila neutješna i uplakana stalno.
Jutro nije donijelo preveliko olakšanje, pogotovo nakon što sam se čuo sa mamom oko devet ujutro putem prijatelja (ja nisam imao kredita, pa sam uhvatio WI-FI, njemu slao poruke na Facebooku, pa je onda on kontaktirao na mobitel). Još uvijek nije krenula, bila je to veoma loša vijest, ali činjenica da se sprema uveliko je pomagala.
Trebalo je iznaći načina da se sastanem sa Muni. Presvukao sam Lili, spakovao njenu bočicu, maramice, kremu, pelene, obukao sam joj najlakšu odjeću koju sam mogao pronaći i krenuo prema recepciji. Nisam imao plan; znao sam samo da ću na recepciji pitati gdje se bolnica nalazi, a onda dalje kontati šta i kako.
Na repeciji su me dočekale mlade dame koje su nas dočekale prvi dan, bez osmijeha, čak i bez pozdrava. Da ne varam dušu, jedna od recepcionarki je bila dovoljno ljubazna da se nasmiješi i upita me šta trebam. Nakon što sam objasnio šta mi se desilo i da trebam otići do Meljina, umjesto bilo kakve pomoći, djevojka je počela objašnjavati da nema šanse da se trovanje desilo kod njih, nego da se moralo desiti negdje drugo. Nisam bio siguran želim li se posvađati, ali mi se ponovo u glavi odigrala fantazija u kojoj recepcionarku prevlačim preko recepcije i ubjeđujem je na veoma opipljiv način da nisam za raspravu. A ja sam protivnik nasilja, naročito nasilja muškaraca prema ženama. Umjesto nasilja, rekao sam da mi treba pomoć i da ako mi se ne može pomoći, da me prestanu smarati. Dok sam stajao na recepciji, dodao sam da mi je bolničarka rekla kad je vidjela Lili da je veoma vjerovatno trovanje u pitanju i da su dvije osobe od kojih je jedna hospitalizirana jele meso, te da ćemo dobro morati popričati o povratu novca kao NAJMANJOJ kompenzaciji za sav užas koji prolazimo Čim sam spomenuo novac, iz male sobice koja lični na špajz izašao je omanji momak kratke kose, predstavio se kao Jovan, funkcija šef recepcije. Uvidjevši da imam posla sa nekim ko bi možda uz malo truda mogao pomoći, objašnjavam mu situaciju, na šta Jovan počinje lupati nekakve gluposti, ja gubim živce i bez persiranja ga šaljem nazad u ćošak.
U tom slučaju čujem zvuk poruke. Palim mobitel i vidim poruku. Mama
Odvedi Lili na pedijatriju kako god i neka ti daju papir da može putovati. Sve je u redu. VTM
Sinulo mi je.
“Želim da mi hotel nađe automobil koji će me odvesti do pedijatrije jer su mi jučer u hitnoj posumnjali na trovanje. Odmah, jer nemam ni novca ni želje da novac koji već nemam bacam na taksi”, rekao sam recepcionarkama.
“Ali…”
I prije nego što sam im odgovorio, osjetih da me neko tapša po ramenu. Okrenuo sam se i suočio sa čovjekom manjim od mene, plave/smeđe kratke kose i sitnim očima koje su piljile u mene.
“Je li vi pričate o trovanju nekom?”
“A ko ste vi?”, upitao sam Sitnookog.
Umjesto imena i prezimena, Sitnooki se predstavi kao Šef ugostiteljstva i doda kako je on već četrdeset godina u poslu, kako odgovara za svaki lonac i kako je on po Zapadu hodao i zna svoj posao i da ovdje nikad trovanja nema.
Znate, postoje ljudi sa kojima možete pričati ili ih možete slušati. Postoje oni koji sa kojima se možete posvađati. A postoje i oni sa sitnim očima koji pilje u vas dok im bore na čelu formiraju riječ ”ŠUPČINA”.
“Tako da, slušajte…”
“NE!”, prekinuo sam ga i pritisnuo prstom po prsima, “SLUŠAJTE VI MENE. Nemate POJMA s kim se zajebajete i na koga ste naletili. Ja VAM (namjerno sam pazio da ga persiram sve vrijeme) nisam jedna od budala koja će trpiti gluposti. Hoćete problem, imat ćete ga jer sam novinar koji će vam svaliti mnogo problema na leđa zbog trovanja moje djevojke i kćerke, što je potvrdila i gospođa koja je radila noćnu smjenu u hitnoj. Dakle, ODMAH da ste mi našli vozilo, stvorili ga ili vozili sami, ona mora na pedijatriju, a taksijem NEĆEMO.”, završio sam svoj monolog i zaledio vrijeme; u mene su piljile recepcionarke, Jovan Šef Recepcije, Sitnooki Šef Ugostiteljstva i dva gosta koji su se zatekli na recepciji.
“Jeste dobro? Dobro jutro. Nas su malo otrovali, pazite šta jedete u ovom hotelu”, rekao sam gostima koji su razgoračili oči u čudu.
Jovan je nestao u špajzu, recepcionerke su se pravile da me ne čuju, a Sitnooki je napustio mjesto zločina uz prijetnju da će on provjeriti koja to doktorica laže protiv njegovog hotela.
Naučio sam da u određenim situacijama novinarski posao može biti jako koristan, no u drugima je titula još važnija. Nisam jednom zaustavio idiote mašući im akreditacijom u lice. Tako je bilo i ovaj put – kada ljudima kažeš da si novinar, rijetko koja osoba će se pitati da li razgovara sa novinarom iz školske sekcije osnovne škole, radijskim novinarom ili vrhunskim televizijskim urednikom najgledanije informativne emisije – novinar je ono što plaši. Još gore se prepadnu oni koji još uvijek vjeruju u to da svaki novinar govori istinu i samo istinu. Ovdje blefa nije bilo: ja jesam novinar, ali nedovoljno jak da pokrenem nešto više – no da sam bio spreman govoriti istinu… osim istine nisam imao ništa drugo.
Nisam proveo ni dvije minute nakon odlaska Sitnookog, kada mi priđe stariji gospodin i progovori sa bosanskim naglaskom: “Arnele, gdje vas treba voziti?”
NASTAVLJA SE… (IAKO NISAM HTIO, ALI DOSTA JE PET STRANICA ZA VEČERAS)