“Jesi li sigurna da trebam zvati hitnu? Možda će ti biti bolje sada…”, rekao sam Muni. Ona bi možda i rekla da ne trebam, ali bljuvotina iz njenog želuca je vrištala na mene: “ZOVI! ZOVI!”
Rekao sam Muni da se spremi i da se vraćam za minutu.
Ušao sam u lift i sišao u prizemlje na recepciju hotela Lighthouse. Nigdje nikoga. Gledam lijevo, gledam desno. Potpuno sam sam. Šta sad? Prije nego što sam se pomjerio ili uradio bilo šta, u hotel uleti momak u bijeloj košulji, recepcioner. Valjda mu mrsko da bude na radnom mjestu, pa sjedi ispred u bašti.
“Izvolite.”, reče recepcioner.
“Ja sam u sobi 402 sa djevojkom i kćerkom. Djevojka mi se nikako ne osjeća dobro, molim Vas da zovnete hitnu.”
Recepcioner me pogleda i reče: “A neće vam hitna doć’, ne dolaze oni.”
“MOLIM?!?”, moj šok ne poznaje granice jer nikad dosad mi se nije desilo ništa slično. Ono što je još šokantnije je činjenica da čovjek koji bi trebao meni biti na usluzi jer mu je za to plaćeno suptilno odbija da mi pozove hitnu. Nisam naručio pizzu, nisam naručio piće, nisam se zajebavao, tražio sam HITNU POMOĆ.
“Neće hitna doći, hitna ovdje ne dolazi. Idite taksijem.”
Pokušavao sam skupiti krhotine razuma u bilo kakvu cjelinu. Uspio sam to posljednjim atomima snage.
“Slušate, ne interesuje me je li inače hitna dolazi ili ne dolazi, ono što me interesuje je da imam djevojku koja je povratila dvije kofe vaše hrane u lavabo i koja ne može stati na noge, plus što mi je dijete od godinu i četiri mjeseca u toj istoj sobi, pardon, špajzu u koji smo smješteni. Zato mi odmah nazovite jebenu hitnu.”, počinjem lagano siktati. Tako ja kad me uhvati nervoza.
Recepcioner se ne da zbuniti.
“Hitna ovdje dolazi samo ako je težak slučaj, smrtni slučaj. Je l’ može hodati gospođa?”
Ja ne mogu da vjerujem da vodim ovaj razgovor.
“Slušajte, nazovite mi jebenu hitnu ODMAH.”, ton mi je lagano prešao iz pristojnog u neugodni.
Recepcioner podiže slušalicu i okrenu broj.
“Halo, zovem iz hotela [nije rekao kojeg, op.a.]”, reče recepcioner osobi sa druge strane, “Evo imam ovdje jedan slučaj, pa mi traže hitnu… [mala pauza i klimanje glavom] Da, da, to sam im i ja rekao, pa da. Ma da, da nećete doći, da uzmu taksi, ma u redu je, izvini što ometam.”
Spustio je slušalicu, okrenuo se prema meni i rekao da hitna neće da izađe na lice mjesta.
“Jebala vas takva hitna, opravdavate svaki jebeni vic i glupi stereotip o Crnogorcima. Nazovi mi taksi ODMAH, neka me čeka za minutu.”, rekao sam i ne sačekavši odgovor počeo se penjati nazad u sobu.
Muni je i dalje sjedila na WC šolji kada sam ušao, ali je sadržaj njenog stomaka nestao; lavabo je bio čist kao da se ništa nije desilo.
“Muni, uzmi novčanik i dokumente svoje sa recepcije. Neće hitna da dođe, čeka te taksi.”, rekao sam joj i sklonio se kako bi mogla ući u sobu.
Lili je spavala poprilično čvrsto. Vani je Jana čas prijetila, čas patila, bodrena povicima muške osobe čija bi funkcija na koncertu, ako je sudeći po izgovorenim riječima, neka vrsta moralne podrške publici. Muški glas je iznova i iznova vikao idemo, ‘ajmo!, tako, tako!, služeći valjda kao mentalna linija amfetamina razularenoj Janinoj publici.
Muni je obukla neku majičicu, šorc, pokupila novčanik i poljubila me.
“Samo lagano, sve je to okej, vratit ćeš se brzo i idemo spavati, valja sutra plivati.”, bodrio sam je, doduše, podosta zabrinut. Ono povraćanje me zabrinjavalo.
Muni je napustila sobu, a ja sam ostao sam sa uspavanom Lili i napaćenom Janom.
Smjestio sam se na krevet i upalio Kindle opet. Čitajući knjigu, pitao sam se šta se dešava u slučaju jakog napada žgaravice. Sjećam se kad sam jednom Lili digao bez kontrole tek nakon buđenja. Rezultat te egzibicije bio je ukliješten vrat i kičmeni stub, te sam u hitnoj pomoći primio neki koktel u vidu injekcije koji me odjednom otkočio. Interesovalo me da li postoji nešto takvo u slučaju jakih žgaravica.
I dok sam razmišljao o medicini i čudima medicinskih tehnologija, sobom se prolomi glas koji bi i bez razglasa Janu pomeo sa štikli – Lili se probudila i čim je skontala da je u sobi, počela je tako nekontrolisano da vrišti da mi je trebalo dobrih petnaest sekundi da dođem sebi koliko sam se prepao od tih krikova.
Podigao sam Lili veoma nježno, tepajući joj i pjevajući i sjeo na pilates loptu. No Lili se baš i nije siožila sa mojim planom. Vrištanje je bivalo intenzivnije i pretvorilo se u grcanje, potpuno ludilo. Podigao sam Lili ispred sebe i pokušavao je smiriti nježnom pričom, iako mi to nekad jednostavno ne ide baš kako treba. Valjda istraumiran dosadašnjim negativnim iskustvima i plakanjem koje je postajalo sve strašnije i strašnije, sve što sam uspio učiniti je uzeti Lili i istrčati iz sobe: bos, u šorcu, gol od pasa.
Kako sam trčao niz stepenic sa Lili, ona je bivala sve tiša i tiša, te kad sam izašao napolje, izvan hotela, ona se u potpunosti stišala i samo tiho jecala.
Dijete je istraumirano, jebem im mater i sobu, pomislio sam, a Lili me, baš kao u znak podrške mom mentalnom procesu zagrlila i spustila glavu na moje rame. Počeo sam hodati sa njom prvo ispred hotelskog ulaza, a onda uz ulicu i niz ulicu. Pjevušio sam joj na uho i shvatio sam da je ona umorna pravo. No svaki put kad bi krenuli u hotel i prošli vrata, Lili bi se počela meškoljiti. Kada bi skontala da je vraćam u sobu, počelo bi vrištanje, te sam morao izaći nazad vani. Stajao sam ispred hotela i hodao ukrug, bos, gol od pasa i držeći dijete. Kičma mi je pucala na komade. Pitao sam se odakle mi snaga i kakav je ovo godišnji odmor.
Prošlo je sat vremena. Nisam imao mobitel da provjerim koliko je sati, ali sam bio i više nego siguran da je prošlo više od sat vremena otkako je Muni otišla. Nije se vratila. Ja više nisam imao snage i skontao sam plan: čim se Lili opusti na ramenu, počet ću trčati uz stepenice, nemam šta čekati lift. Ako se ona ne smiri u sobi, izvući ću kolica iz sobe, tene, mobitel i majicu. Krenuh.
Već sam pisao o tome kako je soba 402 Lili zadavala noćne more. I moja mašta je podivljala kada sam došao do vrata sobe u tom trenutku. Onaj suludi dio mene koji mi omogućava da pišem ovako dobro (skromnost je za neiskrene) upalio se kad sam stao ispred krvavo crvenih vrata sobe i počeo prtljati ključem po bravi. Možda Lili vidi što Muni i ja ne možemo. Možda je neko umro u toj sobi. U našem krevetu. U njenom krevetu… možda se neko objesio u sobi i sada posmatra Lili. I Lili posmatra tu osobu. Da, takve su mi ideje padale na pamet. Na svu sreću, Lili mi nije dala da se dugo zadržim u sobi. Nesreća u toj sreći je bila što sam uspio zgrabiti mobitel, kolica i samo jedan čaršaf, tako da sam nakon silaska bio miran što se tiče kičme, Lili je bila u kolicima, pokrivena čaršafom, ali ja sam i dalje bio bos i polugol.
Na recepciji mi recepcioner uputi pogled dok sam vezao Lili u kolicima i prtljao po kaiševima pokušavajući oboriti kolica: “Vidi, nje još nema. Ovo mora da je nešto ozbiljno.”
“Ma nemoj mi reći.”, odgovorih kratko i napustih hotel gurajući kolica ispred sebe.
Lili je zaspala nakon pedesetog kruga po ulici, a kad su moje noge finalno počele da otkazuju, skinuh čaršaf sa Lili, bacih ga preko kolica da ubijem svako svjetlo koji bi joj moglo smetati i krenuh prema hotelu.
Nakon dva sata hodanja, bosonogog tabananja, bilo mi je više muka i od života i od odmora. Vratio sam se nazad u hotel, prošao recepciju i sjeo na jedan od kauča u aperitiv baru (koji nije radio, srećom). Bio mi je plan da tu zaspem, Lili može spavati u kolicima jer je naslon u potpunosti oboren, pa kad Muni dođe, neka me probudi.
Uhvatio sam wireless mrežu u holu hotela i ugledah na Facebooku prijatelja Aleksandra. Javih mu se uz molbu da mi što prije organizuje nekakav prijevoz ujutro nazad za Sarajevo. Nisam pitao Muni šta ona misli o tome, ali po mojim ličnim idejama, ovaj odmor se pretvorio u umor još od prvog dana: hodanje po hitnoj, odvratna soba, neljubazno osoblje, loša plaža, prljavo more – ako sam ikako mogao uštediti nešto love, nije loše. A i da svu tu lovu dam na prijevoz nazad, ne bih žalio. Tako su mi stvari bile postavljene.
Uz jedvito, umorno tipkanje na Facebooku, mozak mi proradi: Lili spava, sad imam trenutak da se vratim u sobu i uzmem sve što mi treba. Recepcioneru sam rekao da mi treba minuta, da Lili ostavljam njemu i da je pronina gore-dolje ako se ona javi. Za minutu sam se zaista i popeo i spustio, nabacio košulju na sebe i papuče na noge.
Taman upitah Aleksandra ima li Viber instaliran kada se začu drmusanje unutar kolica, a onda i nervozni krici. Dok smo Aleksandar i ja instalirali/povezivali Viber, Lili se derala sve jače i jače. Uspostavio sam vezu sa Aleksandrom i uz šuštanje ga počeo preklinjati da nam skonta prijevoz nazad. Lili mi nije dala pričati, a ni slušati; njeni vrisci postali su sve učestaliji i jači.
No sve riječi koje je Aleksandar uputio sa druge strane pale su u vodu i postale nerazumljive kada je Lili u mom naručju utihnula na moment, a onda, uz dobro poznato nemilo grgljanje, povratila u moje naručje, razmrljavši svoju večeru po mojim prsima.
“Povraća Lili, jebem ti majku, nazvat ću te!”, nisam ni spustio kada me Lili okupa još jednim mlazom. Pogledao sam svoja prsa, ista vrsta povraćotine kao kod Muni.
Recepcioner me pogledao, a onda skrenuo pogled. Njegov problem je bio što sam ja uhvatio taj pogled kukavice. Prišao sam recepciji, no prije toga sam prebacio Lili u drugu ruku, otišao do WC-a kraj recepcije i rukom skinuo povraćotinu sa sebe. Bio sam slika i neprilika nevolje za mnoge: ispovraćan, umoran i ljut.
Prestao sam persirati.
“Hoćeš mi objasniti kako je moguće da moja kćerka i djevojka koju nisam vidio dva jebena sata povraćaju isto?”, upitao sam.
“Ja… ja ne znam”, odgovori ovaj.
“Zovi mi jebeni taksi ODMAH.” Nisam bio najdivnija osoba u tom momentu. Da se razumijemo, niko nije ni zaslužio da budem.
Kako je recepcioner spustio slušalicu, tako sam se ja sjetio jedne otežavajuće okolnosti: ja sam bio u hotelu BEZ IJEDNOG EURA. Muni je odnijela novčanik sa svim našim novcem, čak i mojim dokumentima (ličnom kartom, a moj pasoš mi ne bi dali sa recepcije jer je Muni već odnijela svoj). Imao sam ispovraćano dijete koje se gubilo i vrištalo, nisam imao snage da stojim na nogama i nisam imao marke u džepu. Ljutnju je zamijenio očaj, a očaj je došao u kombinaciji sa dobrim starim drugarom, strahom.
“Ova vožnja je na račun hotela, slobodno to zapiši negdje.”, rekao sam recepcioneru.
Moj taksi me čekao. Ušao sam u vozilo koje je vozio momak od nekih dvadeset i pet do trideset godina. Poželio mi je dobru večer (kakva crna večer…), a ja sam prije polaska samo izustio: “Brate, nemam eura u džepu, klinka mi nije dobro, cura mi je već u hitnoj, vozi me tamo, tamo ću ti platiti.”
On je klimnuo glavom, rekao da se ne brinem i počeo voziti. Vozili smo se izvan Igala i put Herceg Novog gdje se nalazila hitna pomoć. Rekao sam mu da sumnjam da su mala i cura pokupile trovanje hranom jer imaju iste simptome i isto su jele, dok sam ja sasvim u redu, a nisam jeo to su i one. On je samo klimao glavom i rekao da je sve moguće.
Kad ugledah svjetla hitne pomoći, bez obzira što je objekt namjene koje jeste, osjetio sam ogromno olakšanje; vidjet ću Muni, Lili će biti pregledana, vratit ćemo se normalno u hotel. Moguće da će Aleksandar i naći neki prijevoz za nas. Bit će sve u redu. Mora biti.
Izašao sam iz automobila i prošao kroz velika dvokrilna vrata. našao sam se u malom hodniku sa velikim stubom po sredini. Oko mene vrata koja su vodila u kancelariju, sobu za pregled i sobu za ležanje. U sobi za ležanje neko dijete je primalo infuziju.
Prišla mi je doktorica ili medicinska sestra, starija, plave kratke (mislim da je kratka, tako je barem izgledala) kose.
“Izvolite?”
“Dobro veče, ja sam turist u hotelu Lighthouse u Igalu, večeras je ovdje primljena moja djevojka… prepoznatljiva je, polu-Korejka, Sijarić se preziva… Treba mi ona i ovo je naša kćerka, ona je sada povratila dvaput jako smrdljivu povraćotinu, ja sumnjam da je trovanje, isti su im simptomi i isto su jeli…”, biflao sam ja.
Medicinska radnica me pogleda.
“Dovedite dijete ovdje. Što se tiče vaše supruge, ona nije ovdje.”, odgovori mi.
“Nije ovdje? Gdje je?”, upitah preplašeno.
“Na hirurgiji na Meljinama… tamo će prenoćiti.”
Ako ćemo pričati o smrznutim stolicama unutar crijeva… moj abdomen je bio zamrzivač.
NASTAVLJA SE…