“Na pedijatriju u Herceg Novom”, rekao sam čovjeku koji me upitao da me vozi.
Izašli smo izvan hotela i on je rekao da sačekam. Otišao je po automobil i dovezao se nekoliko minuta kasnije. Ušao sam i zavalio Lili u krilo. Čim smo krenuli, ona je zaspala. Bila je iscrpljena i slomljena. Pipao sam joj čelo. Činilo mi se da ima blagu temperaturu.
A ja? Ja sam bio umoran, slomljen, osjećao sam se prljavo. Preskočio sam doručak i iako mi to inače nije problem, sada me glad morila. Buljio sam u prazno dok se automobil probijao kroz rijeku turista koji su hodali po sredini ulice.
“Arnele, ja sam Meho.”, reče mi moj vozač.
Koliko sam uspio shvatiti, Meho je iz Srednje Bosne i radi na održavanju hotela “Lighthouse”. Stariji čovjek, pedesetak i nešto godina, sijed, ali krupan i dobrostojeći.
Moje rečenicu su bile nepovezane zahvaljujući mom umoru, ali sam ipak uspio objasniti Mehi na brzinu da je Muni u bolnici na Meljinama, te sam ga zamolio da prvo odemo do Meljina da provjerim je li sve sa njom u redu, pa da onda idemo do pedijatrije. Meho je skrenuo i krenuli smo putem Meljina.
Dok smo se vozili kroz uske uličice, malo iznad mora, i dok nas je vjetrić koji je pirkao kroz otvorene prozore osvježavao, na trenutke je sve bilo u redu. Toliko sam bio opušten i umoran da me truckanje uspavalo, a probudio sam se kada je Meho poviknuo portiru da otvori kapiju da prođemo u kompleks Privatne zdravstvene ustanove opšte bolnice Meljine (da, privatna opšta bolnica).
Kompleks bolnice Meljine je bio ogroman i možda najljepši dio Crne Gore koji sam vidio. Ispod bolnice, niz liticu plavilo se more. Kad smo parkirali automobil ispred hirurgije, ugledao sam pročelje zgrade i troje bolesnika koji su sjedili ispred u pidžamama i pušili cigarete. Instant mi se u mozak uvukla scenografija “Variole Vere”, a osjećaj je bio dodatno pojačan kada sam zakoračio unutar zgrade; jedne stepenice, jezive, hladne i kamene vodile su u podrum; druge su vodile na prvi sprat. Ispred mene trpezarija, desno dugi hodnici, lijevo dugi hodnici. Mnogo veliki dvokrilnih vrata. Čekam Radeta Šerbedžiju da se pojavi ili barem nekoga u gas-masci. Slučaj velikih boginja? Nikakav problem, to je pičkin dim za ono što smo prošli. No umjesto Radeta, priđe mi sestra u zelenoj uniformi.
“Od svih onih koji su se borili protiv zaborava u nekadašnjoj opštoj bolnici Meljine, jedini sam ja ostao živ: kućni red, ali živ.”
“Izvolite, gospodine?”
Objasnio sam joj ko sam i koga trebam, te mi ona (kakvo olakšanje!) reče da je Muni tu. No reče mi i da nije vrijeme za posjete. Nakon što sam joj dodatno objasnio u kakvoj sam situaciji, te da nisam baš najmobilniji primjerak ljudskog bića u Crnoj Gori trenutno i da sam bez ijednog eura u džepu, sestra se sažali i propusti me, napomenuvši mi da imamo pet minuta.
Išao sam sve do dna hodnika i skrenuo desno u sobu. Sa lijeve strane tri kreveta, dva popunjena, sa desne strane dva kreveta, oba popunjena. Na najdaljem desno, okrenuta leđima, ležala je Muni, obučena u bolničku spavaćicu roze boje koja je visila na njoj kao da je obukla vreću.
“Ću-ću!”, zatepao sam ja, a ona se okrenula i u tom trenutku, nekontrolisano i haotično smo oboje počeli plakati. Nije to bio plač očaja, straha, ničega, bio je to plač FINALNOG OLAKŠANJA, nje koja nas nije vidjela cijelu noć i mene koji sam trebao vidjeti nju jer sam se u određenim trenucima kroz noć osjećao kao da ću poluditi. Kad smo izdahtali svoje, što nije dugo trajalo, iskoristio sam priliku da prepričam Muni sve što se desilo. Nije mogla vjerovati.
“A zašto si ti zadržana na hirurgiji?”, upitao sam je.
Pogledala me tužno, bolešnjivo.
“Pronašli su mi kamen promjera jedan centimetar u žuči. Ono jučer nije bila žgaravica, bio je napad žuči. Pored trovanja i to. Moram na hitnu operaciju. Neću ovdje, hoću kući.”, rekla mi je.
Spustio sam Lili na mamin krevet i sjeo na sami rub. Bolnički krevet je škripao podamnom. Muni je gledala samo u Lili, grlila je i tepala joj. Ova nije bila svjesna ni gdje je ni šta radi.
“Moja mama je na putu ovamo. Sredi da te danas otpuste ako možeš putovati i idemo nazad. Ja idem do pedijatrije da uzmem neku vrstu dokaza da Lili može putovati i spremit ću sve naše stvari, te ćemo krenuti.”
“Ko je Dragan?”, Muni me upitala.
“Dragan taksista? To se fakat javio?”, upitao sam u čudu.
“Da, sinoć mi je poslao poruku i rekao da mu javim ako bilo šta bude trebalo, pa sam skontala da si ti nekako povezan sa svim tim.”
Ispričao sam joj sve o Draganu. I nije prošlo više od pet minuta, kad na vratima sobe se pojavi niko drugi doli – Dragan. Ušao je i pozdravio se sa nama, te smo malo popričali. Uzeo sam novac od Muni i platio mu i sad mi je pravo krivo što mu nisam bakšiš ostavio, ali kad se on vratio i tutnuo mi kusur u džep, ja nisam razmišljao, mozak je bio off, samo sam strpao pare u džep i zahvalio mu se najmanje desetak puta.
“Muni, gledaj. Moja mama dolazi. Ti sredi doktora, ja ću srediti sve ostalo. Nalazi za današnji dan će ti biti oko jedan ili dva poslijepodne, to znam iz vremena kad sam ja ležao u bolnici.”, objašnjavao sam Muni plan akcije, “Ja ću zamoliti Mehu, ovog čovjeka što me dovezao da obavezno dođe oko jedan ili dva da te pokupi. Ako ja ne dođem sa njim, to znači da je Lili zaspala i čekat ćemo te u sobi. Kada ti dođeš, iznijet ćemo stvari i sačekati moju mamu. Dakle, ostaje nam samo još nekoliko sati čekanja. I to je to. Volim te.”
Poljubio sam je i zagrlio. U tom trenutku u sobu je ušao doktor koji je potvrdio sve ono što sam ja rekao; rekao je da je Muni odbila da ostane hospitalizirana, te da će nalazi biti gotovi oko jedan sat, te da možemo doći po nju oko pola dva.
Sljedeća stanica bila je pedijatrija. Nisam htio da me Meho čeka. Uzeo sam nešto novca od Muni, te napustio hirurgiju, držeći Lili u ruci. Čim bih je podigao, naslonila bi se na moje rame i opustila. Ušao sam u Mehino auto i rekao da idemo na pedijatriju u Herceg Novom.
Tek kada me Meho dovezao pred Dom zdravlja u Herceg Novom, shvatio sam da je on puno veći nego što mi se sinoć činilo; sa druge strane nalazila se pedijatrija i ko zna koliko još odjela. Nekoliko puta sam držeći Lili kružio po zgradi dok nisam pronašao pravo mjesto. Predao sam podatke Lili i rečeno mi je da sačekam ispred sobe dvadeset i nešto, nisam siguran. Oko mene u odjelu za školsku djecu sjedilo je najmanje desetak djece sa raširenim kesama ispod nogu. Bila su blijeda, nikakva. Povraćala su. Zrakom se širio smrad želučane kiseline.
Tek što smo stigli pred ordinaciju, doktorica je morala izletiti jer je imala hitan slučaj, te je uslijedilo dvadesetominutno čekanje koje se u mojoj situaciji činilo kao stominutno. Lili nije htjela sjediti mirno. Ako bih je spustio, ona bi obavezno izašla iz našeg odjela i krenula prema školskoj djeci koja su rigala na sve strane. Svaki put bih je vraćao nazad, a ona bi bivala sve nervoznija. Nije meni problem bilo njeno hodanje, problem je bila činjenica da ni hodati nije mogla koliko je bila slomljena, svako malo je zapinjala i padala, te se dizala sa još većom mukom.
Tu sam si zapravo postavio pitanje, odnosno sumirao svoje iskustvo u ulozi oca: kako zapravo čovjek ojača kao persona kada postane roditelj nikad neće biti jasno nikome ko nije roditelj. Stajao sam na nogama nakon paklene noći, nakon svih užaa, bio sam prljav i gladan, i gledaj me, i dalje sam tu, stojim na nogama. Činjenica je da kada znaš da stvari ovise o tebi i kada to nije samo tvoje umišljanje, već zaista, stvari ovise o tebi – energiju počinješ crpiti iz tih roditeljskih rezervi koje si dobio sa ulogom.
Doktorica koja me primila bila je veoma ljubazna. Pregledala je Lili koja se nije čak ni opirala pipkanju i štipkanju, tek je malo zaplakala kada se hladni stetoskop spustio na njene grudi i leđa. Doktorica me tačno pitala koliko je puta Lili povraćala i kakila, a ja sam joj objasnio sve od A do Ž, uključujući i brojeve, te specijalne oznake.
“Ja mislim da je to trovanje hranom, treba mi vaš savjet.”
Doktorica me pogledala.
“Veoma moguće, ako je sve tako kako kažete da jeste, veoma je moguće. Postoje razlike između trovanja hranom i recimo stomačne gripe. No bez nalaza ne možemo biti stopostotno sigurni.”
Pogledao sam je.
“Ja nisam u stanju da sad ganjam nalaze, ovo je loše samo po sebi i ne osjećam se dobro.” Objasnio sam joj da nemam automobil.
“Sad ću ja vama napisati dijagnozu i lijekove.”
Doktorica je okrenula uputnicu koju sam donio sa sobom i našvrljala nešto na latinskom. Jebat ću vam sad majku, to je to, sad imam i napismeno, pomislio sam.
Nakon što je ispisala nekoliko redova, pružila mi je papir i objasnila koje lijekove moram uzeti i kako ih dozirati. Najvažnija od svega je bila dozvola doktorice da već isti dan putujemo nazad za Sarajevo. Uslijedila je zahvala, te još jedna tura obilaženja oko zgrade kako bih platio račun od četiri i pol eura. Kad sam se vratio, bio sam neizmjerno zahvalan Mehi koji me čekao.
“Šta je bilo, Arnele?”, upitao me.
“I ova doktorica kaže da je moguće trovanje, po opisima simptoma koje sam dao. Sad imam i napismeno.”, mahnuo sam komadom papira.
Meho uzdahnu. “Bože sačuvaj, svašta.”, rekao mi je.
“Nije svašta, nego bezobrazluk i govnarija, eto šta je.”, odgovorio sam mu.
Čim smo krenuli nazad prema hotelu, Lili je ponovo zaspala, ali sad se bila i ukakila, te je nesnosni smrad dopirao kroz pelenu, direktno meni u nozdrve. Otvorili smo prozore, čak upalili i klimu, ali smrad bolesti nismo mogli izbaciti iz auta. Zamolio sam Mehu da mi učini još jednu uslugu, te da mi pomogne da dovezem Muni nazad do hotela. On je pristao i rekao da je to nikakav problem.
Da vjerujem u anđele, vjerovao bih da sam upoznao dva: Mehu i Dragana.
Bilo je vrijeme ručka, možda pola sata iza podne kada sam se sa Lili vratio u sobu. Na recepciji sam bio zaustavljen od strane recepcionarki koje su me obavijestile da moramo izaći iz sobe jer su novi gosti u sobi, te da je naša nova, superior soba spremna za nas. Klimnuo sam im glavom i rekao da će se to desiti kada se desi, a da oni svojim gostima podrobno objasne zašto ne mogu ući u svoju sobu. Djevojke su slegle ramenima i vratile se svom poslu.
Shvatio sam da Lili mora jesti, te sam sa njom krenuo prema restoranu. Na vratima restorana me dočekala stara poznanica, Brkata Kamena. Rekao sam joj da sam u sobi 402 i da trebam preskočiti hotelska pravila u ovom trenutku, te uzeti jedan tanjir riže i graška za Lili. Nisam imao izbora, ništa drugo joj nisam mogao skuhati, te sam se morao vratiti u restoran gdje je otrovana.
No, pogodite šta? Kobra Brkatog Lica mi nije dala da uđem u restoran jer njoj na papiru piše da je naš zadnji obrok danas bio doručak, te da mi više nismo u hotelu! Tražila je od mene dokaz, novi papir na kojem piše da smo u novoj sobi.
Bio sam na rubu ludila. Lili je počela cmizdriti.
“A kako bi bilo da umjesto papira sačekam da mi dijete kroz guzicu izbaci govna koja nazivate hranom, pa da vam dam umjesto potvrde jednu toksičnu pelenu? TRAŽITE MI JEBENI PAPIR ZBOG TANJIRA RIŽE? KAKVI STE VI LJUDI? OVDJE STE NAS OTROVALI JUČER!”, bivao sam sve glasniji i glasniji.
Kamena nije odustajala. No, u tom trenutku mi je prišla gospođa sa dvoje blijede, kao smrt mršave djece koja su piljila kroz mene u neku paralelnu dimenziju.
“Kažete da ste se otrovali ovdje, gospodine?”, upitala me gospođa. Naglasak joj je, sasvim sam siguran, bio bosanski.
Njena djeca su me gledala.
“Gospođo, molim vas da ga ne slušate, to su laži”, Kamena je pokušala prekinuti konverzaciju.
“Začepite, molit ću vas lijepo”, ošinuo sam pogledom administratorku hotelskog restorana i okrenuo se nazad ka djeci i majci, “Da, ovdje mi je otrovana djevojka koja leži na hirurgiji na Meljinama trenutno, te djevojčica. One su jele meso, ja nisam. Cijelu noć su povraćale i sad ona ima proljev. Jele su neku navodno teletinu iako đavo sami zna šta je u tom loncu bilo, kad im nikakve oznake ne stoje na stolu”
Žena me pogledala i rekla: “I oni su jeli neko meso u sosu.”
U tom trenutku osjetio sam kao da sam nadomak rješenja neke zagonetke koja će mi omogućiti uvid u sve tajne života. Osjećao sam se kao neko ko je na kraju dobio sve odgovore i sad treba samo da slijedi put do finalnog rezultata.
“Pa šta čekate, gospođo, hajdemo sad zajedno na recepciju i recimo im to sve!”, bio sam uzbuđen. Kobra za stolicom se vrpoljila i napeto gledala čas mene, čas majku dvoje blijede djece.
A onda progovori GLUPI BOŠNJO iz gospođe: “Ko će sa tim sad deverat, na odmoru smo…”
Da je bilo koji drugi moment, imao bih spreman odgovor na takvu glupost jedne žene koja veoma otvoreno odbija da pomogne vlastitoj djeci, te joj je sasvim normalno da joj odmor prođe u povraćanju, umjesto da se argumentirano najebe majke nekome i da zaštiti ne samo sebe, već ko zna koliko buduće djece.
“Ne znam šta se isčuđavate onda, sjedite i trujte se.”, odgovorio sam i ušao u restoran.
Hljadnjača od restorana je bila poluprazna, čuo sam lupkanje escajga i nekoliko djece koja su negodovala zbog ko zna čega. Prišao sam stolu, uzeo tanjir i bacio pogled na hranu. Izvadio sam jednu krišku hljeba, malo graška i malo riže. Kako sam krenuo prema niže, još jedna stara poznanica mi stade na put; ona babuskara što mi je rekla da sjednem za prljav stol. Dajte mašti na volju i pogodite koja joj je prva rečenica bila.
“Niste se vi ovdje otrovali, gospodine.”
Moj odgovor je bio poprilično munjevit.
“Za hotel u kojem se ljudi ne truju previše me svi u hotelu ubjeđujete da se nisam ovdje otrovao.”
Izašao sam sa tanjirom u jednoj ruci, držeći viljušku u drugoj, sa Lili u naramku. Popeo sam se nazad u sobu i po prvi put Lili je bila TOLIKO slomljena da nije doživjela svoj standardni napad klaustrofobije. Pokušao sam je nahraniti i pojela je možda dva ili tri zalogaja, a dalje nije htjela. Nervozno je sišla sa kreveta i počela se valjati po podu. Primjetio sam da je na podu smirenija, te sam je tu pokušao nastaviti hraniti, ali nije htjela uzeti ništa osim malo hljeba. Na kraju mi je otela pola kriške i napravila ogroman nered na podu što je bio dodatni posao za sobarice, ali trenutak smiraja za mene da spakujemo dosta stvari.
Vrlo brzo je došlo pola dva, pa sam sa Lili sišao na recepciju i tražio Mehu. Meho je došao po nas, ali ovaj put kombijem. Da ne dužim, otišli smo po Muni, ona je otpuštena sa pozdravima i računom od stotinjak eura za CT, nalaze, rendgene, lijekove, krevet itd. Kad smo i to platili, zaputili smo se nazad, ali prije toga smo Meho, Muni, Lili i ja sjeli u jednu kafanicu kako bi Mehi platili barem jednu kafu koju je zaslužio. Ja sam zviznuo konzervu Red Bulla koja nije nimalo pomogla, a kad smo naručili čašu vode da prespemo Lili u flašicu, Meho nas pogleda i reče: “Gdje ćete tu vodu djetetu davati?”
Pogledali smo ga zbunjeno.
“Ovdje niko ne pije vodu iz česme. Dajte uzmite vodu flaširanu”.
Ispostavilo se, što će biti nastavak priče da nas ljubazno osoblje hotela nije obavijestilo da voda u Igalu NIJE ZA PIĆE. Ne znam za vas, ali ja sam bio na nekoliko mjesta gdje voda nije za piće i to je prva stvar na koju vas inače ljubazno osoblje hotela upozori. Ovdje nam niko ništa nije rekao. Ukoliko će se među vama čitateljima naći “promućurna” osoba spremna da slavodobitno uzvikne “A-ha, vi ste se vodom otrovali!”, upozorit ću vas da to nismo čuli jednom.
Da, neki od razloga što smo se otrovali bili su: voda iz česme (pili svo troje, a ja u najvećim količinama), prljavo more (nije im problem reći da im je more prljavo, samo da ljagu skinu sa sebe – Muni i Lili nisu umakale glavu u vodu niti je pili, ja sam ronio otvorenih očiju i nekoliko puta se dobro napio vode) i hrana na plaži (koju nismo jeli, barem nisu njih dvije, ja sam pojeo girice). Dakle, ja sam radio sve što one nisu i one su uradile jednu stvar koju ja nisam i one su se potrovale, ja nisam. Slučajnost? Ne mislim. Bolja otpornost organizma? Ma dajte. Previše je tu slučajnosti za toliki broj povraćanja. Pa i ona blijeda, usukana dječija lica pod vodstvom one gospođe koja ne želi sebi uništiti odmor govore dovoljno sama za sebe.
Kako smo se vraćali u hotel, pozdravili smo se čestito sa Mehom, čovjekom koji nam je pomogao jako, jako mnogo. Ja sam mu dao svoj broj telefona i rekao da se obavezno javi ako bude negdje u Sarajevu da popijemo kafu. Meho je pitao da li se vraćamo odmah u Sarajevo, ja sam odgovorio potvrdno, no da prije toga idemo u sobu 408 jer moramo osloboditi 402.
“Možda malo i odspavamo.”
Meho je odmahnuo glavom.
“Boga mi, nećete, ne znam ko vam dade tu sobu.”
Pogledao sam ga.
“Zašto?”
“Zato što se u 407 izvode radovi neki, bit će dosta bušenja i buke. Bože sačuvaj, ko vam tu sobu dade…”
Zbogom, sobo 402. Ustvari ne, ZBOGOM CIJELOM HOTELU i MJESTU i DRŽAVI!
Nakon što smo uselili u sobu 408 koja je po osoblju hotela Lighthouse u Igalu njihova superior soba, mi smo zapravo ušli u normalnu hotelsku sobu u kojoj imate malo više prostora, imate zakačke ne ometaj i pospremite sobu, u toj sobi je namještaj noviji, normalniji i soba je čistija i svjetlija. Napokon smo MOOOOŽDA dogurali do tri spomenute zvijezdice.
Muni se bacila u akciju spremanja naših stvari jer sam ja bio poprilično nikakav, slomljen i smožden, te i ono što sam spremio nije ličilo ni na šta. Bio sam gladan i uništen, ali bilo je predivno biti ponovo na okupu. Uprkos lupanju iz sobe 407 koje je uključivalo jake udarce čekićem i burgijanje bušilice sa nesumnjivo OGROMNIM borerom, san me poslijepodne progutao na sat vremena, a onda sam se probudio znojem okupan. Muni je presvlačila Lili koja je i dalje bila mali zombi koji bi tu i tamo iz guze pružio trag smrdljive sluzi koja bi uništila naše čulo njuha.
Ni sam nisam siguran kako ni u kojem trenutku, ali sišao sam ispred hotela i tu ugledao najdivniji prizor u svom životu – Muni i Lili su me ostavile u sobi, ali su ispred hotela srele moju mamu i njenog životnog partnera Samira (suprug joj nije, a prestar je za momka, hahaha). Kad sam ih ugledao, htio sam kriknuti iz sveg glasa, ali nisam, samo sam prišao i zagrlio ih oboje.
Dok smo planirali šta i kako dalje, ponovo nam je prišao Sitnooki koji me upozorio da ne trebamo zvati inspekciju jer su oni svu hranu poslali inspekciji danas. Ja sam ga pogledao i rekao da me ne interesuje ni on ni njegov hotel ni inspekcija i da nema razloga da nastavljamo dalji razgovor. Krenuo sam nazad prema sobi da se spremim da prohodam sa spasilačkom ekipom iz Sarajeva. Kasnije mi je mama rekla da je i njih pokušao ubijediti da lažemo i da smo jeli negdje na plaži i da nema šanse da nismo jeli negdje uz more. Da, takva je osoba naš Sitnooki Šef Ugostiteljstva Hotela Lighthouse u Igalu. Šupak i nečovjek.
Ostatak vremena provedenog u paklu zvanom Igalo prolazilo je u mentalnom miru mene samog prema sebi. Dogovorili smo se da krenemo već večeras jer smo spremni da putujemo i da nema razloga da plaćamo išta više. Usput smo sjeli da jedemo UZ PLAŽU (a-ha! Možda smo se otrovali u budućnosti, pa otišli u prošlost… ne, nismo. Samir, mama i ja smo bili okej. Muni i Lili su nastavile imati proljeve), zviznuli smo lignje, ja girice po dobrom, starom običaju. Mama je najbolje komentarisala Lili: “Kako se vidi da je bolesna, mi jedemo, ona ništa ne gleda u nas i hranu…”
Nakon jela, Samir i mama su otišli na kupanje, a Muni, Lili i ja smo se vratili nazad u hotelsku sobu da finalno pregledamo i spakujemo sve stvari. Najveći problem smo imali sa našom ispovraćanom odjećom koje je bilo najviše, tako da smo to potrpali u posebne kese i izvan torbe.
Na izlazu iz hotela Lighthouse prišli smo recepciji i tražili nazad naše dokumente, te sam ih ja upitao šta su odlučili. Ono što nisam spomenuo je da smo u povratku u hotelsku sobu stali na recepciju i zamolili da razgovaramo sa Jovanom Šefom Recepcije ili Neznanim Šefom Prodaje kako bi dogovorili jedinu pravednu stvar, a to je da ne plaćamo ovaj pakleni ostanak. Kakvo čudo, BAŠ TAJ DAN Jovan je izašao tri sata ranije sa posla i ugasio mobitel, a ni Neznani Šef Prodaje nije bio dostupan. Rekao sam ih da ih nastave zvati.
“I, gospodo, jesmo li šta dogovorili?”, sa širokim, olimpijskim osmijehom obratio sam se recepcionarkama.
“Gospodine, mi smo dobili šefa prodaje i on…”, počela je nelagodno recepcionerka.
“I on šta?…”
“On je rekao da ne ostvarujete pravo na popust.”, rekla je recepcionerka i spustila glavu poraženo. Poraženo pred izmučenim ocem jednoipogodišnje otrovane djevojčice koja je prošla UŽAS i pred momkom djevojke koja je umjesto na plaži završila na hirurgiji. Spustila je glavu pred prizorom jednog godišnjeg odmora. Mog prvog godišnjeg odmora.
“U redu”, nastavio sam sa osmijehom, “Muni, molim te da platiš dvije noći za nas dvoje. To će biti 136 eura, zar ne?”
Djevojka je bila spremna da izusti da nismo izašli danas do podne iz sobe, te da smo dužni još šezdeset i šest, ali nije. Ne znam kako nije jer je pričati o moralu ovdje bespredmetno.
“136, zar ne?”
“Da… 136.”
Platili smo i preuzeli naše pasoše i račun.
“Doviđenja. Nama je žao…”, govorila nam je recepcionarka dok smo izlazili.
Okrenuo sam se.
“Ne, nije vam žao. Nije vama sekunde žao.”, okrenuo sam glavu nazad i izašao iz pakla zvanog Lighthouse.
Kupili smo dodatne kese u slučaju povraćanja i sjeli u Samirovo auto. Samir je inače ispao čovjek kakvog samo mogu poželiti veličini kakva je moja mama. Nije je pustio da sama vozi do Crne Gore, već je ponudio i sebe i automobil, širi i veći. Ispao je čovjek. Nije morao, ali jeste. Jednostavno, takve stvari se ne zaboravljaju.
Put nazad bio je kraći dobrih pet sati, krivudav jednako i uz jedno povraćanje Lili koja je izbacila dvije litre vode iz sebe u tri mlaza, te onda zaspala, sve je proteklo više-manje kakko treba. Ulazak na Dobrinju iz pravca Butmira nikad nije bio veličanstveniji; Dobrinja nikad nije bila ljepša. U jednom trenutku sam se našalio: “Zamisli sad, moja mama se okrene (Samir je vozio, ona je bila suvozačica) sa nenormalnim pogledom u očima i kaže Idite na odmor, djecooo, idite na odmor… i skrenemo udesno, i natjeraju nas ponovo na bus i ponovo sve ispočetka”. Ja sam se nasmijao. Niko drugi nije. Dobro, razumijem ih.
Kad smo došli pred zgradu, Muni me zamolila da ona ponese Lili i male stvari, a ja ove krupne, kao što su kolica i torba. Napomenula mi je da će ona uspavati Lili samo da ja prostrem da i mi legnemo. Krenula je iz nekog razloga prije mene i kad sam ja izašao iz lifta, ona je morala opet do automobila koji je bio ispred zgrade. Silazila je niz stepenice dok sam izlazio iz lifta i smijala se od uha do uha, uzbuđeno mi govoreći: “PROSTRTO JE! GORE JE KREVET RAŠIREN! PROSTRTO JE!”
Ispostavilo se da je moja mama javila Jadranki, anđelu čuvaru naše Lili da se vraćamo večeras. Jadranka se spakovala i došla, raširila nam krevet i rasčistila stan kako bi nas dočekalo što manje posla. Ta žena je SVETINJA. 1/1. To je sve što mogu reći.
Koje sam pouke izvukao iz ove priče? Moj godišnji odmor je posljedica neznanja, nemanja iskustva i loših odluka, ujedinjenih pod šatru loše logistike kakva je odlazak na godišnji bez automobila. I da je sve bilo kako treba, hotel Lighthouse je i dalje veoma neugodna lokacija sa veoma nepristojnim osobljem, Igalo je i dalje grad bez plaže, sa lošom ponudom, abnormalnim stadionskim razglasima narodnjaka, grad kiča i šunda neprimjeren za jednu porodicu koja po prvi but barata sa djetetom. U Crnu Goru više nikad, možda negdje i nekad kad budem u sposobnosti da kontrolišem najmanje 99% situacija oko sebe.
Tu noć, treći dan mog prvog godišnjeg odmora, umjesto da spavamo u našoj hotelskoj sobi i radujemo se hotelskom doručku, Lili je spavala u svom krevecu kraj plazme koja će sutra veselo pričati priče Baby TV-ja, a Muni i ja smo sjedili u kuhinji, toliko umorni da nismo bili u stanju ni da legnemo.
“Jebo te, ima da napišem priču o ovome na blogu, neće mi niko povjerovati”, rekao sam joj i nasmijao se.
KRAJ?
Lili jutro poslije povratka u Sarajevo. Nakon što sam joj dao vode i neuspješno je pokušao nahraniti, popila je pola bočice i zaspala na jastucima na podu. Pustio sam je da spava tu gdje jeste. Ako je iko zaslužio, ona je.