Igalo, kao i sva ostala primorska mjestašca na Jadranu ne nudi ništa novo i posebno – osnovu mjesta u čijoj sredini se nalazi naš hotel čine dvije ulice: gornja koja je suštinski i glavna, ali je sporedna u turističkom smislu, te donja, ona koja se proteže (skoro) uz more, kuda šetaju svi turisti, a sa svake strane nabacano je milion stolova, kafana, grilova, roštilja, kafanskih bašti, štandova sa sladoledima, suvenirima, lutkicama, plažnim programom i sličnim nebulozama na koje novac mogu trošiti samo glupi turisti.

Kad smo već kod suvenira, veoma je zanimljiv suvenirski prioritet.  Crnogorci drugačije redaju lokalizovane suvenire, tj. one koji su vezani za Igalo, Herceg Novi i Crnu Goru. Dok je recimo u hrvatskom primorju apsolutno nemoguće ne biti silovan u oči i mozak šaharama, pleterom, te svim mogućim i nemogućim suvenirima koji imaju veze sa mjestom u kojem se nalazite, u Crnoj Gori su sve vrste takvih crnogorsko-nacionalnih suvenira nekako stavljene u stranu, dok su u prvom redu majice sa natpisima “Srbin sam u duši, stalno mi se pije, stalno mi se puši”, “Hvala Bogu što sam Srbin”, šalovi Partizana i Crvene Zvezde, peškiri sa uzorkom zastave Republike Srbije, kao i ikone pravoslavnih svetaca u grotesknim veličinama. Kad se već dotičem ove teme, upitao sam jednu ženu ima li slučajno peškir sa uzorkom crnogorske zastave na što je ova odmahnula glavom i rekla: “A što će mi?” Razlog tome leži u činjenici da domaći ugostitelji ciljaju da u potpunosti zadovolje potrebe po njima (a možda  i statistici) najbrojnije dvije turističke sile u Igalu: Srbe i Ruse.

Vratimo se na junake naše priče, Lili, Muni i mene. Sedam je i kusur, izašli smo iz hotela, sišli na donju, turističku ulicu i počeli hodati u lijevom smjeru. Tu smo zapravo ugledali klasičnu igalsku plažu koja mi je odmah ostavila veoma ružan  osjećaj u želucu: klasične plaže nije bilo, već je betonska podloga navučena haman skroz do mora, a na njoj su nabacane stotine i stotine ležaljki i suncobrana. Kako smo išli dalje, shvatili smo da je SVAKA PLAŽA u Igalu takva: betonska, uz veoma malo šljunkastog dijela, prekrivena ležaljkama i suncobranima, bez trunke prirodnog hlada (neka mi strastveni poznavatelji Igala ne zamjere ako postoji neka skrivena uvala udaljena pet kilometara, zaista nisam bio sposoban da tabanam sa djetetom koje je imalo paklenu noć i da istražujem vrleti igalske odakle su se crnogorske junačine bacale u okršaje sa sudbama kletim, kakve god one bile).

No nisu Crnogorci ni ludi, da se razumijemo: u Igalu su ljudi shvatili da od prirodnog hlada neće biti ništa, od divne šljunkovite plaže nema ni traga ni glasa, pa su se domaćini veoma brzo dosjetili da na cementirane dijelove nabacaju ležaljke koje će iznajmljivati po uobičajenoj cijeni od dva eura za ležaljku dnevno i euro i po za suncobran dnevno. Gosti i gošće su objeručke prihvatili takav način turizma i ubrzo smo shvatili da su ležaljke zapravo jedini legitiman način ležanja na plaži – domaćin te tjera da iznajmiš jednu, niko tebi suštinski ne brani da baciš peškir na kam… pardon, cement, ali to možeš uraditi samo negdje sa strane (kao što smo mi uradili prvi dan, vidjet ćete u nastavku teksta), nikako se centrirati blizu vode ili po sredini plaže. No ako naivni čitatelj odista misli da se u vrijeme najveće ljetne žege jednim suncobranom može napraviti sjena za dvoje ljudi na ležaljkama i dijete u kolicima, dobro se vara. Dobro, pa šta, pa problem se riješi tako što se iznajmi još jedan suncobran, zar ne? Pa, bilo bi dobro da je sve tako lako, ne bih ja bio cicija, dao bih još euro i po. Ali problem počiva u tome što ako i uspiješ iznajmiti suncobran u gradu u kojem vlada deficit suncobrana (i to smo kasnije saznali, pa se obično daje po jedan za dvije ležaljke), nemaš ga gdje zabosti jer su domaćini nabacali toliko suncobrana i toliko ležaljki da i kad iznajmiš ležaljku bivaš opasno prostorno ugrožen.

Do trenutka ulaska u sobu, Muni je uspjela presvući Lili što je bio potpuni zgoditak, kupili smo joj kroksice, a popili smo još jednu kafu i limunadu u bircuzu “Beograd” koji nam je sasvim slučajno postao redovna kvota za popodnevne kafe. Vrijeme kao da je išlo unazad, a ne unaprijed, živi smo se smorili, a kad smo pogledali na sat, bilo je tek devet i kusur. Odlučismo da krenemo nazad prema hotelu i da istražimo prostor oko istog, te tu otkrismo mali park za djecu sa nekoliko ljuljački, klackalica i toboganom, te kamenitom podlogom. Park je već vrvio djecom. Lili je kao i obično ignorisala krike razdragane omladine, te se u potpunosti posvetila istraživanju kamenčića, te pokojeg opuška i štapića od sladoleda kojeg je pronašla za vrijeme svog igranja. Mi smo sjeli na klupu do nje i brojali vrijeme. Nekad oko deset sati meni pade na pamet da odem do hotela i da upitam da li nam je soba oslobođena. Tako i uradih, kad ne lezi vraže, soba je bila useljiva. Bio je to zaista trenutak olakšanja, mislim da bih si prosvirao mozak pastirskom frulom da smo morali čekati do dvanaest, a onda još najmanje pola sata da sobarice obave svoj posao.

Ono što dosad nisam priznao ni Muni, kao ni sebi u potpunosti izložit ću u narednih nekoliko rečenica. Kad smo izašli iz lifta bez senzora za zaustavljanje vrata (pa me taj isti nagnječio u više navrata) na četvrti sprat, te skrenuli u sporedni hodničić dužine dva metra, te se pronašli pred crvenim vratima na kojima je pisalo 402, meni je podsvjesno u glavi zatitrao užas nečega što sam već imao priliku upoznati. Tada, nisam znao šta ni kako. Tek kasnije, noć kasnije, shvatio sam šta: pred vratima sobe 402 koja su se otključavala ključem i to sa teškom mukom, nikako karticom i lagano što je danas postao standard u svakoj jebenoj rupi bilo gdje, osjećao sam se kao mali Danny u “Isijavanju”, samo što je ispred njega bila zabranjena soba 237. Bio je to taj jezivi osjećaj koji se penjao i spuštao niz kičmu koji mi se tek kasnije fino oblikovao u glavi, čak do te mjere da me noć kasnije i plašio, zahvaljujući neuobičajenom ponašanju moje kćerke.

Kad smo napokon otvorili vrata naše sobe, upali smo u istu navrat-nanos. Našli smo se u sobi koja je bila odveć mala i za dvoje ljudi sa prosječnom količinom stvari za pet dana ostanka, a ne za dvoje ljudi i dijete koji su veoma skromno potrpali sve svoje stvari u jednu putnu torbu – dva spojena kreveta, te jedan pomoćni zauzimali su najveći dio sobe. Pomoćni je bio i više nego nepotreban, te ga i uz kasnije upite nismo uspjeli izbaciti iz sobe, ne zato što je to nemoguće nego zato jer je jedna od recepcionarki bukvalno gledala kroz Muni dok joj je ova objašnjavala da nam krevet ne treba. Nakon te seanse apsolutne gluposti, Muni je odustala i povukla se. Najveći dio sobe zauzimali su kreveti, a uski put ka balkonu zauzeo je rasklopivi krevetac za dijete koje nam je osoblje hotela ostavilo u amanet. Imate li otprilike pojma kako nam je soba izgledala? Recimo da nismo mogli ni naprijed ni nazad u istoj – normalno kretanje po podu bilo je onemogućeno, a da bi došli od jednog do drugog dijela sobe, morali smo preskakati preko kreveta. Normalno prići krevecu u kojem je Lili trebala spavati, bilo je sasvim nemoguće, prilazak je morao biti ili sa strane glave ili sa strane nogu, nikako dugom, bočnom stranom. I dalje ne razumijete kako nam je soba izgledala? Pogledajte:

image

Dopustite da kažem da je ovo slikano sa jednom nogom na stolici, a drugom na rubu kreveta. Nemojte sebi dopustiti da pomislite da je prolaz između dječijeg krevetića i naših kreveta dovoljno širok za prolazak; svaki put bih se zveknuo u cjevanicu dok prolazim, tj. guram svoje potkoljenice u taj prostor, a svi koji imaju dijete ili su imali priliku da manevrišu sa djetetom, pogotovo sa uspavanim djetetom dobro znaju da je potrebna određena širina kako bi se bilo kakav manevar izvršio kako treba.

Ova gore navedena slika je veoma dobra kako bih objasnio i čudno ponašanje Lili koje je kasnije bilo i poprilično jezivo. Čudno je to jer nije dosad nikad ispoljeno, ali inače je reakcija sasvim na mjestu. Pogledajte Lili u gornjem lijevom ćošku slike. Stoji naslonjena rukom na štok vrata toaleta i zabrinuto gleda u unutrašnjost sobe.

Ono što nije uslikano je da je ona sekundu nakon ovoga počelo panično da plače i da se kreće unazad ka izlazu iz sobe. Za vrijeme dva dana ostanka u sobi 402 Lili je doživljavala napade klaustrofobije koji su se ispoljavali ili njenim vrištanjem ukoliko je unutar sobe ili apsolutnim odbijanjem da uđe u sobu čim vidi vrata sobe 402. I nama, logičnim i odraslim, bilo je klaustrofobično i teško u sobi 402, ali Lili je zaista teško podnijela takvu količinu zbijenosti.

Kako se bližilo podne i imali smo pravo da odemo na ručak, odlučio sam se na brzinu istuširati i osvježiti. Moje osvježavanje dešavalo se u toaletu u kojem nema nikakve tuš kabine ni kade, voda se slijeva iz zida na pod,a onda nestaje u odvodu. Sve bi to bilo dobro da su ljudi koji su gradili toalete uračunali određenu kosinu na podu, no nisu, pa je moje tuširanje rezultiralo izljevanjem vode na hodnik sobe. Kada sam kasnije upozorio sobaricu na problem, rekla mi je da bacim peškir iza vrata da kupi. I ja umjesto da je prijavim za nemogućnost obavljanja posla i vrijeđanje moje inteligencije , ja zaista poslušah ženu i bacih peškir iza vrata. Dobro je kupio.


Odlazak na prvi ručak također je avantura sama za sebe. Nakon što izađete iz lifta, imate jedne stepenice (nekih osam komada), pa onda druge (nekih dvadesetak komada) koje su i zavojite, kako bi se spustili do podruma gdje se nalazi restoran. Osobama sa invaliditetom, kao ni roditeljima sa kolicima dolazak do restorana nije olakšan ni na koji način, već se moraš snalaziti i to me počelo jebeno nervirati već na prvom silasku jer nisam došao na odmor da nosam kolica sa djetetom uzbrdo i nizbrdo, to već radim kući stalno jer MORAM, na odmoru ne moram. Ne želim ni razmišljati kako je ljudima koji su nepokretni. Sramota.

Na vratima nas je dočekala ozbiljna žena kamenog lica koja je skoro zagrabila tridesetu. Evidentno je bilo da brije brkove, a i sam njen glas, kao i vojno držanje otkrivali su višak testosterona u krvi. Nikakav problem nemam sa muževnijim djevojkama, samo je ova bila toliko muževna i službena da sam se zapitao da li sam došao u menzu hotela ili kasarne JNA. Kad smo prošli checkpoint (čudo nije bilo rektalnog pretraživanja), uđosmo u salu restorana i prva greška i to ne razumijem kako iko sebi može istu dopustiti u dvadeset i prvom vijeku: na švedskom stolu bila su poredana jela bez ikakvih naziva i objašnjenja.

Koliko vrsta ljudi ugrožavaš time što u restoranu ne staviš nazive i vrste jela? Ugrožavaš ljude koji imaju alergije, dakle, možeš smrtno ugroziti osobu takvim ponašanjem. Ugrožavaš ljude koji su uživaoci određenih nutricionističkih kodova i praksi kakve su vegetarijanstvo i veganstvo. Ugrožavaš religiozne ljude koji zbog svojih vjerovanja ne jedu ovo ili ono. Na kraju krajeva, ugrožavaš mene koji sam krenuo u tanjir staviti JEZIK misleći da je nešto sasvim drugo. Ne možeš poimati da svi ljudi znaju šta je šta. 

Vidjevši čitav taj užas i nered, izgubih apetit, te si izvadih samo rižu i salatu, te se nekako neslužbeno zakleh sam sebi da ću jesti samo vegetarijansku hranu u narednih pet dana.

Nakon ručka koji i nije bio toliko loš, zaputismo se na plažu. Mjesta za kolica i nas dvoje nije bilo apsolutno NIGDJE, te smo na kraju iznajmili jedan suncobran i sjeli ispred pedalina, na samom prolazu jedne plaže.

Evo kakav je bio naš pogled:

image

No čim smo napuhali mali čamčić i ispunili ga vodom, shvatili smo da smo na tragu jako dobrog otkrića – Lili nam je malo pomalo, u početku stidljivo, a onda sve otvorenije pokazivala da će biti dobra drugarica sa slanom vodom, te da joj more nimalo ne smeta!

Prvo smo se sjajno zabavljali u čamcu ispod suncobrana:

image

image

No tek kad smo prešli u plićak, shvatili smo da Lili voli sve što je more: voli valove, voli slanu vodu, voli kamenčiće, voli prskanje, voli sunce, pa je čak u jednom trenutku, ustala i krenula u dubinu sasvim samostalno, te sam je morao zaustaviti na šta je ona burno negodovala opalivši mi jednu šljagu preko usta. No nećemo o agresivnostima, evo jedne lijepe slike:

image

Taj dan uočio sam i da je priča o tome da je crnogorsko primorje čišće i ljepše od hrvatskog notorna laž i šupljikat, barem što se tiče Igala. More u Igalu je GROZNO. Kao prvo, prljavo je, što od mulja i pijeska koji se diže konstantno i muti vodu jer je more veoma plitko u Igalu (odeš 500 metara od obale, voda ti do koljena), što od čovjeka na čovjeku, motornih čamaca, jahti, glisera, neobzirnih turista koji bacaju konzerve u vodu sa pedalina i ostalih užasa. U jednom trenutku pomislih da se kupam u slanoj verziji Jablaničkog jezera. Ono što mi se također nije svidjelo u Igalu je apsolutni nedostatak onog divnog primorskog mirisa, kombinacije morske soli i mirisa smole zimzelenog drveća. U Igalu more ili smrdi ili nema mirisa, a drveća ima jedino u tragovima u papiru časopisa na kioscima.

Nakon dana provedenog na plaži vratili smo se u hotel pred večeru. Prvo smo teškom mukom uveli Lili nazad u sobu, a onda je još težom istuširali (morali smo se tuširati zajedno da se ona smiri). Na večeri sam nastavio sa svojim vegetarijanskim režimom, a moje drage su uspješno halisale i životinje. 

Nakon toga, izlazak. Na izlasku sam se proveo kao sardina u konzervi. Na turističkoj ulici,vozeći kolica između HILJADA i HILJADA shvatam pravu istinu o Igalu: ne radi se o nikakvom primorskom mjestašcu koje je mirno, kako ga reklamiraju agencije i stranice na internetu. Što je Makarska za Bošnje, to je Igalo za Srbe i Ruse, te ostale turističke manjine – mjesto na kojem sve gori, sve je u prvom planu, sve je dernek, sve je decibelaža, sve je papanluk i sve je u facu. U Igalu si ako imaš od osamnaest do dvadeset i pet i apsolutno nemaš ukusa, želiš popit, pojest i možda umočit nešto drugo osim dupeta u prljavo more. Ako si došao u Igalo sa bebom od godinu i po dana i misliš se odmoriti – dobro si se zajebao. A to smo skontali i malo kasnije nakon što nas je gužva oduševljenih klinaca, pa i onih starijih natjerala da se zapitamo šta se to dešava u baru “La Bamba”; koncert je trebao održati doajen folk brčina Haris Džinović. Masa se u čoporima slijevala prema “La Bambi”, očigledno oduševljena jedinim humanoidom kojem i dan-danas polazi za rukom da nosi crne brkove i zlatnu halku i da ga niko ne uhapsi zbog neukusa.

Umorni i iscrpljeni od puta, napornog jutra, sunca i kupanja, odlučili smo već oko deset vratiti se u sobu i spavati, ipak ni Muni ni ja nismo htjeli preskočiti famozni hotelski doručak, a htjeli smo ugrabiti i bolje mjesto na plaži. 

Uspavljivanje Lili bila je procedura koja je od mene zahtijevala da siđem i kupim nožnu pumpu za pilates loptu (Lili od rođenja uspavljujemo ninanjem na pilates lopti) jer je ona prožvakala ručnu, da loptu napušem, te da je ninamo na hodniku hotela dok ne zaspe jer dijete nije htjelo u sobu 402. Kad smo je unijeli i kad smo uvidjeli da spava, odahnuli smo. Lili se možda budila još jednom, ali je Muni veoma brzo uspavala. 

Iako smo pobjegli od koncerta Harisa Džinovića, Haris Džinović nije od nas: gigantski, nehumani, stadionski razglas, odjekivao je Igalom, poduplan vibracijama i refleksijom od morsku površinu. Zidovi naše sobe bili su tanki , a stakla su se tresla pod Harisovim “Eeeeee”, “Aaaaaa”, “Jaoooo”, “Ideeemoooo” i sličnim povicima.

Posljednje čega se sjećam je Harisova intervencija na najvećem hitu “I tebe sam sit kafano” gdje je umjesto refrena I tebe sam sit kafano /  da Bog da se zapalila, Haris odlučio da ostane drag gost u “La Bambi” i otpjevao “da Bog da se proširila”, a meni mozak šapnu: “Sharane, ti možda nisi svjestan da si vidio ove podatke, ali jesi: večeras je u “La Bambi” Haris Džinović, sutra Jana, prekosutra Dženan Lončarević, a dan poslije Era Ojdanić. Sretno!”

NASTAVLJA SE… 

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here