Dječje igralište je poseban mikrokozmos. Tu vrijede potpuno drugačija pravila. Na tom terenu, ovičenom maštom i utkanom negdje između ulica, odrasli su samo posmatrači. To što smo nekad bili, više nismo i na određeni način prebanalno shvatamo sve što se dešava, mislimo da stvari držimo pod kontrolom. Ne držimo. Djeca su ta koja vode igru.

No ono što možemo uraditi za svoje dijete, za drugu djecu – možemo ostaviti utisak. Možemo biti ti koji će im ponuditi priliku da vide i drugu stranu realnosti.

Kako provodim sve više vremena sa kćerkom u parku, počeo sam uviđati dvije ultimativne istine. Prva je da je floskula da su djeca najokrutnija apsolutno istinita. Stvari nekada zaista krenu u krivom smjeru. Druga je da djeca uistinu emitiraju roditelje. Crpe informacije. Distribuiraju ih ka drugim osobama. Većim. Manjim. Sasvim je jasno u parku primjetiti kojoj djeci su roditelji papci, a kojoj kulturna raja. Ne, ne karikiram, ne budalešem. Djeca su zapravo televizor. Roditelj su urednici programa. Kako drugačije objasniti situaciju od prije možda dva-tri mjeseca gdje jedna djevojčica koja sjedi na ljuljačci više od pola sata dok druga djeca nestrpljivo čekaju na moje pitanje da da malo i drugoj djeci da se ljuljaju odgovara sa rečenicom: “DOK SAM JA ŽIVA, ONA SE NEĆE LJULJATI!” (Lili je bila tu prva u redu kao veliki fanatik patke na opruzi)

Nešto što i moja draga i ja kao roditelji praktikujemo kada sa Lili izađemo u park je biti aktivno uključeni u dječju igru. Ta aktivnost se sastoji od nekoliko elemenata. Ti elementi, poredani nasumično, a ne po važnosti su:

1. Omogućiti sigurnu igru Lili.
2. Omogućiti i sigurnu igru djeci koja su u interakciji oko Lili – paziti i na tuđu djecu.
3. Naučiti Lili interakciji sa djecom – čekanju na red, propuštanju, pravilima – ne penje se uz tobogan; toboganom se spušta. Ne trči se dok se pije voda. Takve stvari.
4. Naučiti Lili dijeljenju koje neće biti trauma. Ljuuuu-Lja! nije njeno vlasništvo. Lili se igra, pa Lili da djevojčici ili dječaku, a Lili ide na tobogan.

Ne smatram da smo superiorni u odnosu na druge roditelje, smatram samo da je rezon odgoja takav da želim da Lili uradi ono što bih i ja uradio.

Lili je trenutno upala u jednu komunikacijsku zamku koja dolazi sa godinama. Sa svoje dvije godine ona je aktivna u trčanju, skakanju i jednostavnim zadacima kakva su dodavanja lopte ili spuštanje niz tobogan. Međutim, komunikacija sa drugom djecom joj još uvijek nije jača strana, odnosno verbalna komunikacija je polje na kojem šteka. Dok djeca mlađa od nje koriste park kako bi vježbala hodanje u pratnji roditelja i kao poligon po kojem se kreću kao mašine za proizvodnju govana, što zapravo i jesu (mobilni dispenzeri govanaca, hihihi – svi smo to bili, ne morališite mi na izrazima!), bez iole smisla i reda, djeca starija od nje približno godinu dana već verbalno komuniciraju, razumiju pravila igre i poštuju određena pravila tipa: crveno na toboganu (neki dječak spustio grančicu, glumi drota – niko se ne miče dok se grana ne digne, a ovaj ne počne vikati ZELENOZELENOZELENOZELENO)! Lili takve stvari ne razumije, ali pokušava uzaludno da komunicira i sa mlađima i sa starijima. Tako recimo priđe grupi djevojčica od tri-četiri godine koje su jednu spravu pretvorile u svoju kućicu i počne im sa vanjske strane pričati jezikom koji zvuči kao kineski. Ove je ignorišu, ona dalje blebeće, na kraju djeca odu jer ne znaju kako da iskomuniciraju sa njom. Nerealno gledano, to je onako poprilično otužna scena jer ispada da niko neće da ti se igra sa djetetom. No istina je sasvim drugačija – generacijski jaz 😉

Važno je prije nastavka ove priče da napomenem kakav je progres sa odgojnim metodama koje implementiramo. Lili se zaista ponaša predivno, nije joj problem sačekati na red da neki dječak ili neka djevojčica pređu preko mostića ukoliko su sporiji. Kad se spusti niz tobogan, ustaje odmah. Nema ružne kontakte sa djecom. Ponekad tersa kad je tjeramo sa Ljuuuu-Lje!, ali to je zato jer je poželila, pa umjesto što je zamolimo jednom, moramo je zamoliti tri puta. Generalno, ponosan sam što se ponaša mnogo pristojnije od mnoge druge djece u parku.

Povratak na današnje avanture.

Super teta koja čuva Lili je odsutna ovih dana i na mene je, kao nezaposlenog u porodici, spala obaveza da se sa Lili budim, da joj pravim doručak, da je izvodim vani, da joj pravim (tehnički rečeno, podgrijavam ručak uz minorne dodatke tipa kuhanje tjestenine) ručak, da je presvlačim i da je stavljam na popodnevni spavanac. Onda se mama vraća doma i onda ona preuzima dobar dio posla na sebe (mama je Tito).

Danas opet u park, ja u Madball majici, ruke istetovirane, rukave zavrnuo jer je vruće. Nekim čudom, zaboravio sam Lili staviti gumicu na kosu, pa sam joj zavezao rep koristeći svoju, tako da mi je kosa raspuštena. Lažne rejbanke na glavi. Brada kvazi Lemmy. Čim smo ušli u park, osjetim poglede na sebi. Ne umišljam. Zaista znam i osjetim da nekoliko roditelja nepovjerljivo gleda u mom smjeru. Šta misle, da ću im oteti dijete? Prodati dvogodišnjaku tri bobe i šut heroina? No mnogo je važnije od svega, što im onda padne još gore, što ja letam oko svog djeteta, a lijepo se obratim i drugoj djeci – nasmiješim se sa svoja trideset i dva zuba, mahnem, kažem ‘ćaooo’, pridržim ruku tuđem djetetu koje zapne na mostiću na prelasku do tobogana. Dok ti što gledaju najčešće sjede i puše svoje cigarete, a dijete im se ponaša ko harambaša u ratnom pohodu, te ukoliko drugom djetetu izbije oko, roditelj sve što će reći je ‘izvin’te, ja ga tako učila nisam.’ Nisi ti njega NIKAKO UČILA, moronu što si ovijen u oblak dima. Riječi izvinjenja ne vraćaju oči u očne duplje. Pazi svoje i tuđe dijete.

Elem, nekoliko djevojčica tri do četiri godine starosti odlučile su strukturu tobogana pretvoriti u svoju kućicu. Ništa loše, djeca se igraju. Bile su mi super simpatične što su dijelove tobogana podijelile u dijelove kuće, pa su imale i toalet gdje se okupe i vrište “IDEMO PIŠAAAATIIIII” i onda viču “PŠŠŠŠŠŠŠŠŠŠŠŠŠŠŠ”. Smiješno do zla boga. Izgledao sam ko kreten dok sam se cerekao. Tobogan je u obliku slova T. Vertikalna linija je mostić koji se u donjem dijelu završava toboganom. Na krajevima horizontalne linije se sa jedne strane nalazi rampa slična rampi za invalidna lica, a sa druge strane ljestve sa dvije skale. Tu počinje naša priča (barem glavni dio iste!).

Djevojčice sjede tu. Skinule su cipele (u kući su!) i pričaju. Lili je ustupila mjesto nekome na Ljuuuu-Lji! i ja joj sugeriram da ide na tobogan. Ona kreće (sasvim neočekivano jer je duži put) na dio sa ljestvama. Kad je vidjela ove kako sjede i uvidjela da se popeti ne može, stala je i čeka mene koji sam nekih tri metra iza nje. Dolazim ja do nje i obraćam se super ljubazno curicama koje sjede.

“Djevojčice, malo se pomaknite da se curica popne na tobogan.”

“Nećemoooo!”, kreštavim će glasom jedna od njih, očigledo najstarija. Ostale se hihoću.

Ja ne gubim kulnes, nasmiješim se i kažem: “Izvinite, mi ćemo na drugu stranu. Hajde Lili, idemo na drugu stranu”. Pokazujem Lili gdje da ide i ona kreće.

Dok se Lili spremala da se uspne uz rampu, četiri djevojčice dolijeću uz osmijeh i blokiraju joj put. Ona je na pola rampe i kako je u brzini iznenadno zakočila, počne teturati unazad. Ja je zaustavim i opet se uz osmijeh obratim mladim damama.

“Pa nemojte tako, neće vam ona smetati, pustite je da se popne i da se spusti.”

“Nećeeeemo”, ponovo šefica nastavlja, “ovo je naša kućaaaaaa. Nećemo.”

Udahnem i izdahnem. To su samo djeca. Pravila igrališta. Uhvatim Lili za ruku i osjetim da me ona poteže. Vidim da počinje biti nervozna. Čučnem kraj nje i kažem joj: “Haj’ na drugu stranu, Lilo. Idemo tamo, b’zo!”

Krenem se sa njom podvlačiti ispod mostića. Dođemo na drugu stranu. Tamo se ove četiri već poredale. Kikoću se. Ja i dalje nasmiješen.

“OK, ona je mala, ne razumije ona vašu igru. Dajte joj da prođe i gotovo.”

“Jesam rekla da neće proći!”, reče opet šefica.

Kvrcnuh vratom u jednu stranu. Negdje u pozadini mog uma opalio je grom i ubio jednu pticu pjevalicu.

Nemam problem sa djecom koja se igraju. Nemam problem sa pravilima. Imam problem sa djecom koja su ekvivalent svojih roditelja. Primjetim kako me grupa žena-pušačica sa klupe odmjerava i ne reaguje. Skontam kasnije da su to njihove majke. Da moje dijete ima tri kratka razgovora sa odraslom osobom, ja bih barem prdnuo, ako ne bih imao prikladnije reakcije. Ove ništa.

“Pomaknite se, MOLIM VAS.” Naglašavam molbu. Kao odgovor dobijam sljedeće: šefica raje maše nogama gore-dolje. Njeni tabani su na razini glave Lili.

“Molim te, nemoj mahati nogom, možeš je slučajno udariti”, govorim ja. Gromovi u meni postaju još jači.

Šefica raje me sad gleda u lice i nastavlja mahati nogom. Testira mi živce. Sajle su jake, ali ne volim bezobrazluk.

Onda trenutak u kojem vrijeme staje, , prostor se ledi. Zrak postaje težak i sekunde više ništa ne znače. Žamor zamire dok šefica svoj desni taban bezobrazno naslanja na lice Lili i odguruje je unazad. Bez ikakve potrebe. Samo onako, da se dokaže sila. Bez straha od posljedica, bez straha od reakcije. Samo da pokaže da KAD HOĆE – HOĆE i KAD MOŽE – MOŽE.

Zadnji grom udara u trafo stanicu koja napaja moj zdrav razum i dolazi do kuršlusa. Cijeli kvart je u mraku. Haos na ulicama. Prostor postaje tunel. Na jednom kraju sam ja. Na drugom je djevojčica sa svojom nogom, nogom koja je metafora za tlačenje. Držim Lili koja se hvata za moju lijevu butinu i stišće. Ne zna šta se dešava. Ja razmišljam kako da reagujem na ono što se desilo. Da odem njenoj majci i najebem joj se svega? Ne ide. Ženu naprosto boli kurac. Da se izderem na nju? Ne vrijedi, to najvjerovatnije doživljava svakodnevno. Ili to ili ignorisanje. Ili oboje. Da je opalim vaspitno? Bože sačuvaj. Nisam ja takav. Ne želim da sutra neko udari moje dijete.

Šta onda uraditi takvoj osobi? Ostati joj u sjećanju. A najbolje se ostaje u sjećanju djetetu tako što postaneš isti onaj par očiju kojeg se plaši i zbog kojeg se ne gasi svjetlo navečer u sobi. Onaj par kandži koji čas vreba iz ormara, čas ispod kreveta.

Naginjem se prema naprijed, prema njoj i govorim dovoljno glasno da razumije svaku moju riječ, ali dovoljno tiho da poruka bude shvaćena lično. Dovoljno jako da me čuju sve četiri, ali dovoljno usmjereno da zna tačno ona na koju se odnosi da je ona ta. Kosa mi ide preko lica, a pogled preko naočala. Osmijeh je zašiljen, a glas kao nekad na 202-jci, ispucan od alkohola i cigareta nekad u šest ujutro.

“A šta misliš da ti ja sad tu nogu odrežem, skuham i pojedem?”

Osjećam iskre u njenoj glavi. Prošao sam kroz njen um. Ja sam Freddy Krueger. Ja sam C.H.U.D. Ja sam Michael Myers. Jason Voorhees. Nastavljam se smješkati dok ona pokušava zabezeknuto da mi da odgovor. Vidimo kako joj se grče mišići i povlači se nazad. Njene prijateljice je slijede, malo brže. Aktivnije. Ova je na rubu plača. Idu na drugi kraj, silaze niz rampu i trče roditeljima. Obuća im ostala na toboganu. Uperuju prst u mene koji sad čučim i grlim Lili, a onda je dižem u naručje. Mame me gledaju. Ja im mašem nazad, širim osmijeh i dovikujem: “Sve je u redu, nogom je udarila, ali u redu je, dječija igra, samo sam im rekao da se fino igraju”. Dižem palac ka gore. Djevojčice pokušavaju da kažu nešto, da kažu šta sam rekao. Roditelji od stida, malo zbog nepristojne djece, malo zbog svog (ne)pristupa, ušutkuju djevojčice. Kupe se iz parka. Lili i još jedan fini, tihi dječak, vidno stariji od nje, najmanje tri godine, nastavljaju se penjati i spuštati niz tobogan. smjenjujući se i vrišteći od smijeha. Ja ih bodrim aplauzima i riječima.

Divan je dan na dječjem igralištu u Sarajevu…

NEMA BA ZAJEBANCIJE!
NEMA BA ZAJEBANCIJE!

 

1 COMMENT

  1. hej druze po roditeljstvu, istorija se ponavlja. prije 30-tak godina nama se slicno desilo, mangup maltretiro moju curicu duze vremena, ja u behutu sta raditi, prva reakcija krenuti prema njemu, tuci- ne, zaprijetiti -da, ali on poceo bjezati, ja skocila sa stepenica na kojim sam sjedila ispred majkine kuce, davno u doboju, papuce ostale, i ja bosa u tri koraka uhvatim ga i drzim za ruku. rekoh mu, pipnes li mi moju curicu ruku cu it, evo ovu, slomiti na dva komada, a led u mojim zelenim ocima. dijete ukoceno, pustam ga, a onda vidim, piski niz prljave nogice i pravi lokvicu na asfaltu. pustim ga, okrenem se i sjednem nazad na stepenice i nastavim gledati dalje djecicu koja su se igrala i ne primjetivsi dramu koja se upravo desila. lupa mi srce. nije mi lako. i godinama kasnije kad god se sjetim tog dogadjaja pomislim, pa valjda sam u medju vremenu okajala taj svoj grijeh kroz neku gripi, neku visoku temperaturu ili slicno. ravnoteze radi.
    nikad vise moje dijete nije maltretirao, ali igrali su se svi zajedno i uvijek kad smo dolazili na skolsko ferije kod majke u doboj i stvarali svi zajedno te divne dane djetinjstva koje ce se zauvijek upisati u sjecanje moje sada velike djevojcice. nisam pogrijesila tada, taj djecak postao je odrastao covjek i ima svoje sinove, a ja se nadam da ce se sjecati tog momenta iz svog djetinjstva i svoje sinove odgajati bolje i pravednije.
    a moja velika curica? pa, zastitih je tada, stitim je i dan-danas savjetom, razgovorom i naravno ljubavlju bezgranicnom. ispade dobar covjek, tako kazu ljudi. na doktoratu je i vani je. najbolja je drugarica tvojoj dragoj, divnoj dragoj mami koja ima tebe, divnog dragog zastitnickog pametnog tatu, a vas dvoje imate to svoje blago-lili. vidis, ispadose dobre nase velike curice, ostvarise neke i ostvaruju i nadalje svoje snove. jer dobre su osobe, uspjesne osobe, odgojene osobe.
    a dolaze nove generacije. nove, muni, bruni, lili. a kao konstanta i ciklicno, pametne mame i tate koje uce svoje nove muni, bruni, lili da budu dobre, tolerantne, pravedne, velikodusne i velike osobe.
    nastavi tako druze po roditeljstvu. ispravno, pravedno, zastitnicki i s ljubavlju. gradis temelje ne samo svojoj lili, nego i toj tamo malo zlockastoj i prije svega zapostavljenoj djevojcici. srdacno mama koju znas.

Comments are closed.