image

Nije trebalo mnogo nakon čitanja “Anansijevih momaka” da postanem istinski gladan Gaimanovih djela. Glad sam utalio njegovim romanom “Stardust” kojeg sam kupio u isto vrijeme kad i “Anansijeve momke”. Čak mi je za čitanje “Stardusta” trebalo mnogo manje, projeo sam knjigu u četrdeset i osam sati.

U “Zvezdanoj prašini” dočekao me potpuno drugačiji stil od onoga na koji sam se naučio čitajući “Anansijeve momke”. Dok su “Momci” poprilično moderni, ne samo mjestom i vremenom radnje, već i pisanjem, pripovijedanje u “Stardustu” počiva na temeljima koje je široj čitalačkoj javnosti najbolje predstavio Tolkien.

Tristran Trn (originalno Tristran Thorn) je suludi dječak koji živi u selu Zid, mirnom zaseoku u kojem jedino uzbuđenje donosi sajam koji se održava svakih devet godina. Na samom početku knjige, naš junak gubi glavu, odsjeca mu je teška sjekira zvana Ljubav čijom drškom vitla seoska ljepotica Victoria Forester. Onda dolazi do obećanja, tako klasičnog motiva većine bajki: Tristran obećava Victoriji donijeti zvijezdu padalicu koja se obrušila sa neba pred njihovim očima, negdje izvan zidina Zida. Sve to u zamjenu za poljubac, a možda i brak. I Victoria se nasmija, a Tristran proguta knedlu i skonta da je rekao hop! prije nego što je skočio. Šta će sad dijete zaljubljeno nego kroz rupu u zidu i u potragu za palom zvijezdom. No ono što Tristran ne zna je da je još nekoliko vrlo neprivlačnih i krvoločnih likova također vidjelo zvijezdu i krenulo u potragu…

“Zvezdana prašina” je  prava pravcata bajka, ona koja vas tjera da se zavalite u naslonjač sa šoljom čaja i čitate je dok kamin krcka negdje u blizini. Sve u knjizi je i više nego bajkovito, ali i poprilično stereotipno: vještice, patuljci, vile, zli lordovi i jednorozi. No Gaiman ne bi bio pisac kakav jeste da u odnosima njegovih likova nema toliko humora i sarkazma da jednostavno gonite naprijed, još jednu stranicu i još jednu i samo još jednu i… vidi, ovo nije stranica, ovo je korica. Svi likovi, koliko god njihovi likovi i osobnosti bili utemeljeni u vijekovima pričanim narodnim predanjima, folkloru i djelima majstora fantastike, u Gaimanovoj režiji imaju nešto samo svoje, a ta deviza je često razlika između kupovine interesovanja čitatelja ili zatvaranja knjige prije završetka. Posjedovanje takvih deviza je po meni najveća odlika dobrih pisaca, uzeti nešto sasvim jednostavno, već čitano i napraviti nešto svoje, nešto što će ostati prepoznatljivo i nikako se neće moći tako lako pođoniti.

Postaviti sebe pred toliko nepotreban izbor dražeg djela između “Anansijevih momaka” i “Zvezdane prašine” je rezultat moje mazohističke strane i u tom izboru, poen ide za porodicu Anansijevih, ali jednostavno zato što je meni cijela tematika “Anansijevih momaka”, kao i jezik kojim je pisana knjiga draži. No, ne živite u zabludi, “Stardust” je jednako vrijedno i zanimljivo djelo, preporučljivo za sve Gaiman entuzijaste-amatere, ali i veterane ljubavi prema zemljama čije su mape već odavno požutjele, izjedene zubom vremena.