image
Knjigu “Zaboravljena gora” crnogorskog autora Milisava Popovića preporučio mi je ljubazni prodavač na štandu “Lagune” na ovogodišnjem velikom sajmu knjige u Sarajevu. Cijena je bila prihvatljiva, prodavačev opis privlačan, a činjenica da nisam baš upoznat sa modernom crnogorskom književnošću bila je dodatni podstrek. Zašto da ne, rekao sam sam sebi, platio i krenuo.
Knjiga i njenih dvije stotine strana progutali su me od prvog otvaranja. “Zaboravljena gora” Milisava Popovića je otvoren, direktan i nadmoćniji udar na invaziju fantazijskih svijetova koje nam kreiraju strani pisci, a koji nam se serviraju kroz knjige, stripove, video igre, filmove i ostale moderne ili klasične medije. Istina je da je ogromna sila klinaca koji žive na prostoru bivše Jugoslavije apsolutno omađijana fantazijama iz svijeta Warcrafta, Tolkiena ili sličnih zabavnih sadržaja. Tužnija je istina da sterilni, lafo maštoviti svijetovi zbog bolje propagande uspijevaju skrenuti pažnju te iste djece sa njihove vlastite zemlje, tradicije i bajki koje se kriju unutar ovih granica.
“Zaboravljena gora” predstavlja enciklopediju mitskih bića koja su nekada davno živjela na prostorima Balkana, prvenstveno Crne Gore. Zaboravite na klasične vilenjake ili trolove, ova bića su krvoločnija, haotičnija, ljepša, emotivnija, zajebanija, kako god želite. Kroz cijelu knjigu pisanu jezikom narodnog predanja i u formi analize tobože skupljenog pisanog i predanog materijala, Popović nas upoznaje sa nepravedno zaboravljenim balkanskim folklorom, pričama za djecu i odrasle koje se ne moraju pričati kraj ognjišta da bi uplašile; dovoljna je jedna lampa u mračnoj sobi, malo mašte i ova knjiga.
Zašto ova knjiga uspijeva poraziti fantazijske svijetove većine svjetskih autora, a stati rame uz rame onima koji se danas smatraju klasicima i najboljima? Sva bića, počevši od sićušnih vila sve do demonskih spodoba imaju karakter koji se predstavlja u formi koja je rijetko viđana u ovakvim spisima. Opisi nisu tu reda radi ni da bi popunili prazan prostor; svaka rečenica je na mjestu i svaka linija teksta vuče ne da vidiš šta se dešava na sljedećoj stranici, već u sljedećem redu. Zaraznost je uvećana i prisustvom i opštepoznate i priznate balkanske emotivnosti, pa nema tu kapi krvi da bi malo curkala; kada žrtve krvare i koljači kolju, sam pakao kuca na vrata. Kada likovi vole i ljube, onda vole i ljube do smrti. Ništa nije umanjeno, ništa nije uniformisano.
Popović je pisanje o zvijerima, natprirodnim bićima, a i ljudima ovih područja doveo do samog savršenstva u žanru koji je dosad nepravedno bio rezervisan za neke strance. Priča o babarogi više ne mora biti ispričana kroz formu američkog CGI horrora ili površnog, nerječitog plašenja male djece. Babaroga se vratila i nakon ove knjige, dobro se pazite; moguće je da odsjaj u mraku zaista dolazi iz zlih očiju.