image

Moje poznavanje čovjeka koji se zove Marko Šelić, a koji je poznatiji pod nadimkom Marčelo doživjelo je mnoge uspone i padove. Za Marčela većina ljudi zna da je ostvario uspješnu karijeru kao hip-hop izvođač, a manja grupa ljudi (ne enormno manja, samo manja) zna da je i veoma dobar pisac. Nas dvojica smo se prvi put čuli 2005. godine kada sam ga zamolio da snimimo zajedno jednu stvar što je on odbio zbog obaveza. Onda smo se upoznali 2006. godine na Exitu. Par godina kasnije ja sam snimio šaljivu parodiju ”Ona voli Marčela”, pjesmu u storytelling rap maniru koja je govorila o tome kako sam ubio Marčela i svoju djevojku koja me prevarila sa njim (tadašnja djevojka je zaista pravo voljela Marčela). On na tu pjesmu nije reagovao pohvalno, čak me i napao zbog predstavljanja njega u krivom svjetlu, valjda zaboravivši da kad si javna ličnost, automatski si izložen kritici, pohvali ili parodiji više nego ”obični ljudi”. Poluosovina je pukla kada sam napisao recenziju njegovog trećeg albuma koji mi se nije svidio i koji smatram i dan-danas upola lošijim nego što je sjajni “Puzzle Shock”. Marčelo je dobio dojam da sam ga nazvao četnikom i izdajicom hip-hopa, što je apsolutno daleko od istine. Meni se album jednostavno nije svidio.

Otad se nismo čuli, što nije značilo da nisam pratio njegov rad, kako muzički, tako i književni. Od sjajnih uvodnika koje piše za srbijansko izdanje meni najdražeg stripa “Dylan Dog”, pa sve do knjiga koje sam kupio prije par mjeseci.
Prvu koju sam pročitao, ovu o kojoj pišem je zapravo kompilacijska knjiga Marčelovih kolumni, tekstova pjesama i osvrta na različite životne situacije. “O Ljudima, Psima i Mišima” je podijeljena na sedam dijelova, a tekstovi su tematski poredani i govore o medijima, patriotizmu, životu umjetnika, životu u Srbiji… drugim riječima, meni mnogo bliskim stvarima (osim života u Srbiji jer u istoj nisam živio). Između novinarskih tekstova, većinom kolumni koje su pisane za magazine “Huper” i “Politika” nalaze se i strateški postavljeni tekstovi Marčelovih pjesama sa objašnjenjima i fus notama, tako da sve poprima oblik jedne sjajne zbirke Marčelovog spisateljskog, muzičkog i novinarskog opusa.
Iako se u 95%-99% slažem sa Marčelovim mišljenjima u vezi nama zajedničkih tema, veoma je moguće da se vi nećete složiti i da će vas Marko razbjesniti puno više nego (samo) kroz muziku ili ono što ste dosad imali priliku pročitati. Sav bijes, cinizam, sarkazam koji Marko obrazlaže u tekstovima i koji su tu da vas lupe u glavu su sabrani na jedno mjesto, a njegov stil, koji se sastoji od žargonizama, jednostavnog pisanja, ali ipak preciznog gramatičko-pravopisnog sklopa (Marko studira književnost, da ne zaboravimo), ova štiva čine veoma zanimljivim i čitljivim u bilo kojem momentu. U predgovoru se kaže da je najbolje čitati na WC šolji i to sam i pokušao, ali poprilično je ubojito za noge koje se ukoče dok sjedite – ja svoje u WC-u obavim odmah, a onda sam znao provesti još dodatnih pola sata čitajući, tako da vam preporučujem da ne slijedite taj prijedlog.
Ne znam kakav je Markov roman “Zajedno sami”, još uvijek mi stoji kraj kreveta i na njegovo mjesto je uskočila “Carrie” Stephen Kinga, ali vjerujem da sadrži jednaku količinu kvalitete kao i ova zbirka. Za vrijeme svog studiranja pročitao sam u jednoj od knjiga kako novinar može biti umjetnik, ali status umjetnika ne znači i dobro novinarstvo – Marko Šelić i njegove kolumne, kao i različita viđenja iznesena u istima dokazuju kršenje ovog pravila i donose puno više dobrog novinarstva nego što bi u jednoj kolumni trebalo postojati.
Da ne pričamo o bh medijima…

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here