image

Ne znam zašto, ali inače imam problem sa autorima koji svoje knjige objavljuju zahvaljujući nagradi / pomoći / šteli neke fondacije / organizacije. Zbirka priča “Haron danas radi džaba” autorice Lamije Grebo definitivno spada u ovu kategoriju, ali knjigu sam dobio na poklon od same autorice sa zanimljivom posvetom : “Kurcu ne valja, ali se može potpaliti roštilj”.

Treba li više razloga od ove posvete da se posvetim čitanju?
Ova zbirka priča sadrži oko šezdesetak stranica (knjiga mi nije na vidiku, pa ne mogu provjeriti tačan broj) i čita se veoma, veoma brzo uprkos zaista malom fontu iste. Priče, sudbine, likovi i situacije imaju po dvije stranice života najviše, a onda ih zamijene neke nove priče, neke nove sudbine, neki novi likovi i njihove situacije i tako od prve do zadnje strane.
Lamijina fiksacija je mahala. Mahala, ne samo kao geografski pojam, već kao i duševno stanje ljudi. Možda je glupo i ovo napisati, ali ja imam problem i sa pričama u kojima je mjesto radnje mahala, vrijeme radnje mahala i glavni i sporedni ljudi – mahala. I kako sam počeo čitati knjigu, nakon dvije-tri priče upravo sam pomislio da posveta ne može biti tačnija – kurcu mi nije valjalo, ali je sa daljim čitanjem sve počelo dobijati neki čudesan smisao.
Lamija je jedna od onih spisateljica koje imaju mogućnosti sudbinu običnog čovjeka prepisati na papir i prikazati je kao nešto fantastično, a zaista sasvim obično. Od maloljetnih kurvi u potrazi sa srećom, brkatih konobarica, propalih studenata, komšinica koje su pravile najbolje kolače na svijetu, rata, dječijih igara i mahalskog prepucavanja istkan je svijet ove knjige. Na trenutke pomisliš da čitaš odlomak iz nekog klasika svjetske književnosti, a u drugom podsvjesno jebeš mater osobi koja je objavila roman koji bi svaki iole pismen bloger mogao napisati.
No poenta je upravo u tome, mogućnost gospodične Grebo da napiše priču koja se lako čita, a zaista dugo pamti. Ne imena, ne likovi, ne radnja, već poruka iste.
“Haron danas radi džaba” je zbirka životnih situacija koje su oko nas, koje je mogao svako napisati, procijediti kroz svoj filter i (možda) objaviti. Lamija je to uradila na svoj način, a meni se njen način sviđa.
Knjiga makar valja kurcu, ne bojte se 😉