image
Rano jutros završio sam sa čitanjem “Feara”, novele L. Ron Hubbarda. Njegovo ime vam najvjerovatnije može biti poznato iz scientologije jer zaista, autor horror romana “Fear” je osnivač religije koja se zove scientologija. Ovo nije blog o religijama, ovo je blog o knjigama, zato se bacamo na seciranje “Straha”.
Hubbard je sve do ove novele oduvijek bio samo ime koje mi je stajalo negdje u glavi, ali nikad nisam ozbiljno bacio oko na nijedan od njegovih radova. Ne znam zašto, ali uvijek se znalo naći nešto važnije i zanimljivije. Da sam znao kakvu grešku činim, odmah bi se udario po čelu i dozvao.
Kažu da je Hubbard uspio da napravi remek-djela u svakom žanru u kojem je pisao. Kada govorimo o SF-u, “Final Blackout” se slavi kao jedno od najsjajnijih SF djela. Kada govorimo o fantazijskom žanru, “Slaves of Sleep” je djelo koje ne smijete propustiti.
A šta je sa “Strahom”?
Primjerak “Fear-a” sam našao nepravedno zametnut ispod hrpe knjiga u jednoj od sarajevskih knjižara. Knjiga je bila na rasprodaji, koštala je cijelih dvanaest maraka i kad sam izračunao da taman imam za knjigu i kafu, odlučio sam da se počastim. Bilo je vrijeme da se L. Ronu da prilika.
Ovo je priča o profesoru Jim Lowryiju, najmlađem iz generacije profesora koji su predavali na Univerzitetu u Athwortyju. Jim je etnolog, a njegova predavanja su apsolutni vatrometi skeptičnosti i negiranja paranormalnog i duhovnog svijeta. Sve dok jedan dan nakon što je dobio otkaz zbog svog članka u lokalnim novinama ne ode popiti jednu ljutu kod prijatelja Tommyija i tu jednostavno izgubi šešir i četiri sata. Pazite, šešir se može izgubiti, a gubljenje četiri sata je najčešće gubljenje u metaforičkom smislu. No, Jim Lowry nije izgubio četiri sata ćaskajući, opijajući se ili kukajući oko otkaza, on je bukvalno izgubio ČETIRI SATA života. I tu se kreću dešavati veoma čudne stvari neobjašnjive prirode. Stepenište koje kao da vodi do ponora pakla, likovi koji se nalaze sa onog ruba mašte i tajanstvena prijetnja zlokobne babe: ako pronađeš svoj šešir pronaći ćeš i svoja četiri sata, a ako pronađeš svoja četiri sata, onda ćeš umrijeti!
Zvuči zbunjujuće? Nevjerovatno? Naivno? Nemojte se zaletiti i suditi knjigu po omotu ili mom opisu: “Fear” je zaista horror koji će vas natjerati da bacate pogled preko ramena kad se navečer mračnom ulicom vraćate kući.
Postoji par elemenata koje knjigu čine uvjerljivom. Iako L. Ron Hubbard igra na račun natprirodnog, čak se određene situacije i likovi mogu bez problema plasirati u korpu mašte, akcent nije na spomenutoj korpi već na ljudskom instinktu i nekom primalnom duhu koji je u svima nama, ma koliko ga negirali. Nema skeptika koji je apsolutno anti-duh, kojeg kad bi u ponoć stavili u navodnu ukletu kući i zaškripali vratima tu i tamo ne bi barem djelićem svog bića pomislio i bio uvjeren u postojanje natprirodnog. To je onaj osjećaj koji i vječni ateisti ponekad dožive, vjerujući u drugu stranu.
Hubbard o tome raspravlja kroz svog junaka koji u jednom svom predavanju kaže studentima da žive u materijalnom dobu gdje je sve naučno objašnjivo, pa ipak i dalje nema mašine ni tablete za sreću i kad se desi nesreća čekamo još dvije, pa tek onda odahnemo. Lik Jim Lowryija će se posebno dojmiti upravo navedenih skeptika, a to smo u današnjem svijetu tehnologija i robota svi pomalo.
Kako čitate novelu, raznorazne kreature koje se pojavljuju u istoj mogu vam se učiniti naivne ili čak i dječije opisane. To je razumljivo sa obzirom na to da je ova novela prvi put izdana 1940. godine, ali svi likovi su zapravo začin na paranoju, ludilo i neobjašnjivu situaciju u kojoj se našao profesor Lowry, te ako ih posmatrate tako, a ne cjepidlačite (što i ne biste trebali raditi!), uvidjet ćete da će vas jeza hvatati od djevojčice u bijeloj haljinici čija gestikulacija odgovara gestikulaciji jedne prostitutke ili proćelavog, malog svećenika koji ne proizvodi nikakav zvuk dok hoda u svojim teškim papučama i traži od Lowryija svoj zlatni pojas u koji je uložio sav svoj trud i Božju ljubav.
Hubbardova moć u ovom romanu iskazana je u dva nevjerovatna prevrata koji su zaista neočekivani, u koje nema teatralnog uvoda, oni se samo dese, ali se dese tako prirodno i tako nenategnuto da vas mora spopasti jeza. Prvi prevrat se desi nekih tridesetak stranica prije kraja i dug je, vjerovali ili ne – jednu jedinu rečenicu. Drugi prevrat je pri kraju knjige i on se razvukao na monolog od nekih petnaestak rečenica. Ako vas prvi nije okrenuo naopako i izbio iz cipela, drugi sigurno hoće!
Da je bilo sreće, L. Ron Hubbard se ne bi bavio SF-om (što je radio cijelu karijeru) i religijom, već bi bio jedan od najboljih svjetskih horror pisaca. “Fear” je zaista kapitalno djelo o kojem čak i nisam želio previše truniti u ovom presjeku jer smatram da je ovo jedna od onih knjiga koje se ne smiju otkrivati čitateljima, već čitatelji trebaju otkriti njih.
Za sami kraj, riječi velikog Stephen Kinga o “Fearu”:
“Ako ne osjećate averziju prema trncima i to poprilično lošim, a niste pročitali “FEAR” – urgiram da to učinite. Nemojte čak ni čekati tamnu i olujnu noć. Ovo je jedno od onih veoma, veoma dobrih djela.”