image

“Lovac u Žitu” je jedan od onih naslova koje sam godinama, svjesno ili nesvjesno, preskakao i/ili odbijao pročitati. Razlog tome je moje nekima neshvatljivo neslaganje sa svjetskim glavnim strujama, bilo u muzici, književnosti ili filmu. Ono što je razvikano, ono što je bestseller i ono što je prodavano i prevođeno mene jednostavno veoma često ne interesuje, vremena za čitanje imamo veoma malo i veoma rijetko prihvatam prijedloge o tome šta trebam pročitati. U ovom slučaju nije me impresionirala ni činjenica da se veliki broj ubistava, među njima najpoznatije ono Johna Lennona, veže za ovu knjigu, kao ni urbani mit koji kaže da po završetku čitanja knjige dobiješ želju ubiti nekoga.

Desila se veoma čudna stvar, neki bi možda prokomentarisali istu kao sudbonosna – u antikvarnici sam 27./28. januara pronašao “Lovca” u izdanju Penguin Booksa, sa originalnim engleskim tekstom. Cijena je bila i više nego prihvatljiva (cijele tri marke), a ja sam imao vremena. Knjiga kupljena. Kasnije sam saznao da je J.D. Salinger preminuo u devedeset i prvoj godini 27.1.2010. godine.
Zaista se nešto magično krije u ovoj knjzi – kada sam je krenuo čitati, nisam je mogao ispustiti iz ruku, nisam se mogao kontrolisati. Knjiga mi se toliko svidjela da sam bukvalno nakon prvih stotinjak strana odlučio da malo ohanem – natjerao sam sam sebe da čitam najviše dva poglavlja dnevno i iako je išlo poprilično teško, uspio sam se dovesti u red.
“Lovac” je subjektivna priča Holdena Caulfielda, šesnaestogodišnjaka izbačenog iz škole Pencey koji se vraća kući malo ranije (prije srijede) za vrijeme božićnih / novogodišnjih praznika u drugoj polovici četredesetih godina prošlog vijeka. Vrijeme radnje su tri dana prije navedene srijede koje Holden odluči provesti lutajući New Yorkom prije nego što u srijedu ode kući lafo legitimno na praznikea onda objasniti roditeljima da je (opet) izbačen iz edukativne ustanove.
Salinger i njegov subjektivni stil pisanja u ovoj knjizi (neki ovaj stil pisanja nazivaju tok svijesti *hvala Dunji koja me upozorila i lektorisala prijašnji apsolutno nepodoban izraz*) dopuštaju nam da se apsolutno uvučemo u glavu Holdena Caulfielda i vratimo u doba nesigurnih i pitanjima prožetih adolescentskih godina.
Ono što je meni strašno u svemu ovome je činjenica da sam se aspolutno pronašao u liku Holdena Caulfielda, od njegovih mišljenja o svijetu, načinima reagovana na vanjske podražaje, pa sve do misli o vlastitoj egzistenciji. Nesigurnost, neuklapanje, nemoć da procesuira stvari na način na koji ljudi gutaju govna, a zove se to je život… su po meni najdivnije i najuvjerljivije opisani baš u ovom romanu. Holden je čas samoživ, čas tvrdoglav, čas pretjerano senzibilan, baš kao i svako normalno dijete/adolescent/odrastao čovjek mozgom i dušom zaostao u djetinjstvu.
Knjiga je pisana uličnim jezikom jednog šesnaestogodišnjaka tog vremena što joj daje još jedan pečat autentičnosti jer taj ulični jezik je odraz mentalnog stanja, a mentalno stanje tadašnjih tinejdžera po pitanju nekih egzistencijalnih problema za adolescentsko doba nije različito ni sada od tada. Nema fraza diplomiranih, nema bogatstva jezika u smislu natezanja sa izrazima i rečeničnim konstrukcijama, samo govor jednog dječaka, najobičnijeg djeteta koje možete svaki dan sresti na ulici. Da, to dijete psuje, da, to dijete govori o seksu i ljubavi na sebi realan i logičan način, da, to dijete se nekad ilegalno napije, pa ne znam šta će od sebe.
Završivši sa čitanjem, dobio sam želju da opet krenem ispočetka, ali vremena je malo, a knjiga je puno, možda mu se opet vratim za koju godinu. Ono što je najvažnije je činjenica da je “Lovac u Žitu” zaista jedno od najboljih književnih djela dvadesetog vijeka, ali i vjerujem ponajbolji opis adolescentskih dilema i drama.
Nemojte se čuditi kad se opet ludo zaljubite, ponovo napatite i napijete ko budala nakon čitanja ove knjige. Jer ovo je zagarantovano. Ubijanje ljudi ostaje urbana legenda.