image
Usred dva skoro pa paralelna čitanja (“World War Z” Maxa Brooksa i “Choke” Chucka Palahniuka), uletjela mi je kao poklon legendarna knjiga Huntera S. Thompsona koja je u prijevodu srbijanskog Redboxa naslovljena kao “Paranoja u Las Vegasu”.
Film koji je režirao pajtonovac Terry Gilliam gledao sam sa zakašnjenjem od nekih desetak godina (godina gore-dolje), a knjigu sam nekada imao, ali je nikad nisam završio.
Sa Hunterovim životnim stilom i pisanjima upoznao sam se kroz knjige Velimira Grgića “Gonzo: Pisanje, droga i rock’n’roll”, Hunterove “Dnevnike Ruma” i pretraživanje putem interneta. Hunter S. Thompson, briljantni američki pisac i novinar koji se smatra osnivačem zasebnog, po meni najboljeg i najimpresivnijeg stila novinarstva ima tu sreću da ga ljudi spominju i da će ga spominjati godinama. Njegova nesreća je ta što ga ljudi veoma često spominju iz potpuno pogrešnih razloga: njegove haotične životne priče, afirmacije i afiniteta prema narkoticima ili zbog mainstream popularizacije kroz film sa Johnnyijem Deppom.
Hunter je malo više od toga. On je jedan od najzajebanijih pisaca moderne američke i svjetske književnosti, a ako vam treba dokaz za ovu tvrdnju, pročitajte ovu knjigu.
Raoul Duke i njegov advokat Dr. Gonzo kreći popratiti američku pustinjsku trku “Mint 400” u Las Vegasu, sa gepekom punim narkotika u svim različitim oblicima i bojama – LSD, meskalin, marihuana, amfetamini, kokain, eter, alkohol; sve je to spremno za konzumiranje i pod nosom / u nosu / u ustima našim anti-herojima koji harače po Gradu Grijeha u isčekivanju trke i tragajući za Američkim Snom, Hunterovom opsesijom i iz stvarnog života.
Ne treba biti prepametan da se shvati da je Raoul Duke zapravo Hunter S. Thompson, lik Dr. Gonza kreiran je prema liku Oscara Zete Acoste, osobe koja je zaista postojala, aktiviste, advokata i prijatelja Huntera S. Thompsona koji je nestao negdje u Meksiku 1974. godine i kojem se tada gubi svaki trag. Knjiga radnjom obrađuje period od nekoliko dana u kojem Raoul od početne ideje praćenja trke “Mint 400” odustaje, te se posvećuje ekstenzivnom drogiranju sa svojim prijateljem advokatom, te je cijela postavka okrunjena muzikom sedamdesetih, kritikom tadašnje američke unutarnje i vanjske politike, te halucinacijama koje se dešavaju pod utjecajem narkotika.
Sam tok radnje je poprilično zbrkan. Onome ko nije upućen u Thompsonov rad, ko ne može prihvatiti njegov stil ili nije upućen u samu radnju i život u sedamdesetim godinama prošlog vijeka ovo djelo može izgledati kao hrpa nabacanih piskaranja poluludog novinara koji je izgubio dodir sa stvarnošću i uronio preduboko u svijet droge. Naprotiv, “Paranoja u Las Vegasu” nije samo pisanje o utjecaju droge i načinima na koji droga mijesi mozak konzumenta, ovo je dokument jedne cijele ere, dokument koji je anti Nixon i anti Vijetnamski rat, a pro rock’n’roll koji je stasavao i iza sebe ostavio generacije ljudi koji su pokušali izgraditi neku novu Ameriku. Ova knjiga je i kritika društva, kritika licemjerja, kritika ratno-huškačke politike i kritika satanizacije narkotika od strane osoba koje uopšte ne znaju o čemu pričaju, a Thompon ide tako daleko da kritikuje i samo novinarstvo kao jeftine bare za odjebane i odbačene.
Stil pisanja je lagan, jednostavan, ali neodoljivo privlačan. Hunter S. Thompson uspio je atraktivnim učiniti nedostatak sna, znojenje i povraćanje koje traje više od osamdeset sati, do te mjere da osoba koja je apsolutno anti-droga poželi barem u snovima probati sve ovo o čemu Hunter piše.
Nada, želja i smrt Američkog Sna kao ideala koji je Hunter S. Thompson tražio lično i kroz likove u svojim knjigama također su se veoma dobro instalirale na stranicama ove knjige. Možda je ovo najmoćniji prikaz negiranja Američkog Sna, barem u obliku u kojem ga većina ljudi sanja.
Na samom kraju “Paranoja u Las Vegasu”, nije samo roman o narkoticima i kritika društva, ovo je i najbolji prikaz novinarstva, ako mene pitate. Dokaz da kao novinar moraš biti lud, manijakalan, nervno rastrojen, spreman na sve i imati muda. Čak i malo više od toga.