Čitao sam: Clive Barker – Kradljivac Večnosti (The Thief of Always)

image

Istini za volju, knjiga o kojoj upravo čitate je najodgovornija za pokretanje ovog bloga. Mogao sam ove tekstove baciti na neki od postojećih portala za koje pišem, ali nekako želim da ih izdvojim i izložim zasebno. U “Knjigoždernici” ćete imati priliku čitati osvrte na knjige koje pročitam. Pišem kad imam vremena i kad čitam, a kad nemam… e onda se obratite nekom drugom.
Za početak, dopustite da vam ukradem malo vremena pričom o “Kradljivcu Večnosti”.
“The Thief of Always” je originalni naziv (ne)djela majstora horror žanra, engleskog pisca Clivea Barkera. Danas, MTV Generacija Barkera prvenstveni posmatra kroz njegov rad i doprinos na polju horror filma i horror igara, prvenstveno zbog “Hellraiser” serijala i igara “Undying” i “Jericho”. Što se tiče njegovog književnog opusa, ako ga niste ganjali po Internetu, teško da ste ga mogli i pronaći. Na području bivše Jugoslavije, ja sam pronašao samo izdanja “Igre Prokletstva” (njegov debi roman “The Damnation Game”) i “Kradljivca Večnosti” (o kojem pišem) koji je srećom po one koji su propustili prvo izdanje 2010. godine izašao u drugom izdanju, a krivac je opet kuća Solaris iz Srbije. Na Internetu sam pronašao i fotografije domaćeg izdanja “Knjiga Krvi” na siteu “Znaka Sagite”, ali nemam pojma da li se radi o oficijelnom izdanju ili piraterije. U svakom slučaju, do ovih knjiga nisam došao i sumnjam da se može tako lako doći u Bosni i Hercegovini.
“Kradljivac Večnosti” spada u finiju, dječiju literaturu gospodina Barkera, u istu gomilicu u kojoj se nalaze i dvije knjige iz serijala “Abarat”. Kad napišem finu i dječiju onda to i mislim s obzirom da su iz uma ovog čovjeka izašli i likovi koji imaju tijela unakažena kukama i latex ušiven u kožu. Ovaj roman se najlakše može okarakterisati kao bajka, ali prvo skočite, pa recite hop! jer ovo baš i nije djelo za sasvim malu djecu.
Iako sam ga pročitao više puta, nikad nisam mogao odrediti kad se tačno odvija radnja ovog romana, ali jednostavno imam osjećaj da bi svijet “Kradljivca Vječnosti” savršeno mogao stati u neke pedesete ili šezdesete godine prošlog vijeka. Harvey Swick je desetogodišnjak kojeg ubija dosada i hladna zima. Jedan dan mu na prozor doleti čudna kreatura, osoba po imenu Rictus koja ga poziva u Prazničnu kuću koja za cilj ima samo jedno – da zabavi svoje goste. Nakon početnog nećkanja, Harvey kreće sa Rictusom, prolazi zid magle i ulazi u svijet gdje se godišnja doba mijenjaju četiri puta dnevno (proljeće, ljeto, jesen i zima u istom danu), hrane ima u izobilju i ne zna se je li bolje aranžirana ili ukusnija, svaku noć je Noć Vještica i Božić. Nema škole, nema učenja, nema roditelja koji zvocaju. Zvuči kao dječija verzija utopije, zar ne? Pa možda bi i bilo, ali u kući postoji jedno pravilo – nema postavljanja pitanja, a Harvey je jedan veoma znatiželjan dječak koji počinje shvatati da stvari baš i nisu onakve kakvim se čine.
Od samog početka, od prve pa sve do zadnje stranice čitanjem se pokreće dinamična gradacija gdje raj postaje pakao, sreća i radost postaju strava i užas, a šareni, veseli svijet postaje zlo. Kako se priča nastavlja, zapetljava i završava, to nije na meni da kažem, već na vama da pročitate. Ono što je mene fasciniralo je činjenica da je knjiga pisana tako lakim, razumljivim jezikom, ali da Clive uspijeva da iz sekunde u sekundu drži napetost, jednostavno isčekivanje nečega što bi se moglo desiti na sljedećoj stranici. Rijetki su pisci majstori toga. Iako će mnogi reći da je Stephen King majstor horrora, ništa što je ovaj napisao nije me držalo na ovakvom rubu kao “Kradljivac Večnosti”.
Napetost poprilično dobro skače i Barkerovim sužavanjem likova u igri. Veoma često, valjda od silne volje, pisci počnu uvoditi stotine različitih likova kojima se ne posvete dovoljno i to dovede do mlitavosti u upoznavanju sa likovima, pa nam je svejedno ko je ko, šta ko radi i kako će završiti. Ovdje, postoji samo par likova – Harvey, dvoje dodatne djece iz kuće, Lulu i Wendell, gospođa Griffin, kuharica u kući, gospodin Hood, tajanstveni vlasnik kuće i zlokobna četvorka – Rictus, Jive, Marr i Carna. Kad smo već kod ove četvorke, ona me neodoljivo podsjeća na Ambrose, Lizbeth, Aarona i Bethany, zlu četvorku iz igre “Undying” na kojoj je radio niko drugi doli Clive Barker.
Harvey svoje neprijatelje u igri pobjeđuje na različite načine koji su prilagođeni mlađem uzrastu čitatelja, ali Barker i dalje fura svoje sadističke opise uništavanja neprijatelja: možda bi naivno zvučalo ubistvo negativca tjeranjem da iskaže svoje želje ili najobičnijim zagrljajem da opis toga nije pisao Barker. U njegovom slučaju, na svaku iole laganu, dječiju, bajkovitu temu pada kamion težine kakav samo on može proizvesti.
Zaista su rijetke knjige koje možeš čitati sa petnaest, dvadeset, dvadeset i pet, trideset i tako dalje, a da u svakom momentu osjetiš isti osjećaj, ma kakav on bio. Ova bajka savršeno čuva svoju esenciju i ne obazire se na to da li mi odrastamo ili ne.
Obradujte sebe “Kradljivcem Večnosti”. Sasvim odličan uvod u Barkerovu bibliografiju, a i lijepa promjena ako ste jedan od onih koji su navikli na “Books of Blood”, “Hellbound Heart” i “The Damnation Game” atmosfere.