image

Prvo je bio film, pa je onda bila knjiga. Da se ne lažemo – u devedeset i devet posto slučajeva prvo su svi pogledali sjajni film sa Edwardom Nortonom i Brad Pittom, pa tek onda (možda) pročitali knigu. Zato se ja neću previše ni držati recenzije knjige, već ću povući neke paralele i reći svoje mišljenje i Bog vas veselio… edukujte se i čitajte.

Razlog zbog kojeg sam nabavio ovu knjigu je veoma, veoma jednostavan – kvaliteta. Kupio sam knjigu kao poklon za prijatelja, sjeo u autobus koji je vozio domu momu i pazi sad divna čuda, otvorio knjigu i slistio četrdeset stranica. To je meni dovoljan dokaz da baratam sa opasnim materijalom koji će mi zainteresirati čula jer mi obično za knjige treba od sedam dana pa do punog mjeseca; teško uklapam čitanje u raspored iako tu aktivnost strašno volim.
A kakva je zapravo knjiga “Borilački klub”? Ako ste gledali film, znate šta idejno možete očekivati. Znate likove. Znate radnju. No ono što ne znate je da od prve do zadnje stranice knjige strmoglavo se spuštate na toboganu neorganizirane, ali opravdane anarhije, suludo blentavog, ali pravednog nereda i nasilja, konfuzne radnje i savršeno jasne ideje. Svi smo pripovjedač radnje i svi poželimo biti Tyler Durden, barem na jedan dan. Tyler radi ono što bi mi htjeli raditi, ali to smješta na nivo tako blizak, a ipak nedostižan nama. Ko ne bi htio biti terorista kuhar i prditi po rižotu masnog bogataša? Ko ne bi htio sabotirati trake u kinu frejmovima na kojima se nazire nabrekli penis? Ko ne bi htio imati priliku prodati bogatašima ono što mrze i čega se plaše, njihovo vlastito tijelo, njihovo vlastito salo kojeg su se riješili u mukotrpnom procesu liposukcije, prodati ga nazad u vidu mirišljavog sapuna i obogatiti se na račun toga? Ko ne bi htio otvoreno zastrašiti svog šefa, prijetiti mu, a da ti ovaj ne da otkaz (doduše, iz trećeg lica)? Svi smo mi Tyler Durden ili još bolje – svi bi mi htjeli biti Tyler Durden.
S druge strane, svi smo mi glavni lik (bezimeni kojeg u filmu tumači Edward Norton, da bude lakše). Svi mi patimo od insomnije, zarobljeništva u vlastite kolekcije i posjede, u svoje kauče, stanove, televizije, plazme, DVD kolekcije, ploče, figurice, kasete, gitare. Svi mi imamo želju da budemo blizu smrti, ali da ostanemo živi, svi mi zamišljamo šta da isklesamo na svoj nadgrobni spomenik, ali ipak klesanje i dizanje istog ostavljamo za sutra.
Chuck Palahniuk je sa “Borilačkim Klubom” uspio uspostaviti ravnotežu u svemiru, pomiriti jin i jang, stvoriti moderni klasik pisan tečnim, svakodnevnim jezikom o ljudima kakvi smo ti i ja. Ne zato jer živimo ovdje i sada, nego što živimo sada i svugdje i svi imamo iste tamne oblake iznad glave. “Borilački Klub” kao knjiga i kao ideja je želja za oslobođenjem od karika lanca kapitalizma, od lanaca identiteta, porinuće u nepoznato, oslobođen od lica, imena i prezimena, oslobođen od obaveza, razmišljanja i svakodnevnih govnarija, oslobođen od svega što te ne čini čovjekom, već samo lutkom u izlogu bjelosvjetske budalaštine.
Nisam se potukao dugi niz godina. Smatram da fizičko nasilje nije put, cilj ni način. No nakon čitanja ove knjiga, poželio sam da se fizički iskalim i da se neko iskali na meni. I da odemo na pivo kasnije. Normalan? Ne znam. Znam samo da je ovo jedna jebeno dobra knjiga. Jedna od najboljih koje sam imao priliku pročitati.