Nedjelja treba biti dan za inspiraciju svima. Evo jedne takve priče.
Ove godine, jedna školska kolegica moje kćerke joj je rekla da se ne može družiti sa njenom grupom “zato jer nije muslimanka”. Ista joj je, koliko sam ja skontao, kasnije rekla i da “mora klanjati jer ako ne klanja, bacit će je Allah u veliku rupu punu zmija” (ili je bila pećina, ne bih znao). Radi se o djeci koja imaju sedam ili osam godina. Drugi razred osnovne. To sa rupom punom zmija ne uče u školi. Isto kao što ne uče da je nauka ispred Boga. Razlika je u tome što Lili kući ne uči o ateizmu, ali zna pokoju o Bajramu i Božiću jer u porodici ima ljude koji to obilježavaju, iz kulturoloških ili religijskih pobuda.
Štaviše, iako ja to ne smatram religijskim ritualom, moja kćerka mene posljednje tri godine gleda kako meditiram. O Bogu smo pričali, prvi put kad joj je bilo neke četiri godine ili nešto, sama je spomenula. Rekao sam joj ono što sam rekao i godinama kasnije: neki ljudi vjeruju u jedne, neki u druge stvari. To se može i promjeniti. Bitno je da se čovjek osjeća okej sa izborom i da ne mori druge ljude. Ja ne vjerujem da je sudbina određena i lično odgovaram za ono što sam radio, što radim i što ću uraditi. U tridesetima sam naučio prihvatati odgovornost za vlastite postupke, pa čak i reakcije na nepravedne akcije. Jebi ga, slow learner, padam i dalje ispite, ali ide.
Nekoliko mjeseci kasnije, kolegica je poslala Lili poruku na mobitel. Faza sa zabranom druženja je prestala, baš kao i sve ostale faze u životima osmogodišnjaka. Ponekad dajemo premalo, a prečesto previše pažnje dječijim ponašanjima. Istina je da su to i dalje većinski bezglavi, bezumni pojedinci koji kao spužve upijaju energiju mikrokozmosa u kojoj žive.
Zato mi je bilo veoma zanimljivo vidjeti kako je moja kćerka “bezbožnica” odlučila ne odgovoriti na poslanu poruku, već osobu koja joj je poslala poruku staviti na mute. Ta uistinu pozitivna vještina eliminisanja negativnog utjecaja u životu mi je fascinantna i nešto što ja nisam uspio još uvijek dostići, zato sam veoma znatiželjno upitao kćerku zašto je to uradila. Konkretnog odgovora nije bilo, jednostavno je slegnula ramenima i rekla da joj se ne da pričati sa tom osobom.
“A šta kad dođe škola, ako budete morali nešto zajedno raditi”, upitao sam.
“U redu kad dođe škola, ali ne moram na raspustu”, odgovorila mi je.
Bio je to trenutak kad sam se poklonio svojoj mladoj učiteljici jer mudrost nisu godine ni tijela, već sila koja se gnijezdi gdje ima krošnje za saviti gnijezdo.
Netolerantni ljudi se ne rađaju, mi smo ti koji ih pravimo. U društvu koja je statično po pitanju napretka nemoguće je eliminisati netoleranciju, ona je pogonsko gorivo apatije. S druge strane, zakoni prirode nalažu da u svakom režimu koji se hrani negativnim neminovno dođe do revolucije. Ta ista ne mora biti uspješna na prvu loptu, ali je važna ideja jer jednom kad iskre počnu frcati, do požara će morati doći. Moj prirodni strah od činjenice da mi dijete odrasta u ovakvom društvu namah bude zatrt ovako jednostavnim i elegantnim rješenjem koje je rezultat ličnog promišljanja osmogodišnjakinje, ne nečega što sam ja direktno usadio u nju.
Ne vjerujem u novu generaciju, kao što ne vjerujem ni u svoju – mislio sam da ćemo biti mudriji, ali smo isti debili kao i naši roditelji, u nekim slučajevima i gori. No pogubno je odbiti povjerovati u instinkt koji djeca nose u sebi i pravilo evolucije, a to je da svaki idući primjerak zeru mudriji. Ako je i više, to je istinski blagoslov.
Šta bi trebali izvući iz ove priče? Godina je izazova, novih trendova. Septembar je, vraćamo djecu u školu na način na koji nikad dosad nismo. Budite uz klince i vjerujte im. Naučite kao roditelji više slušati, manje pričati. Mi smo karine. Djeca ne moraju biti.