TheHunter: Call of The Wild (u nastavku: CoTW) je igra koja me prelomila na toliko načina da i sada, nakon dugotrajnih sesija ne mogu uperiti prst u stvarno mišljenje o ovom naslovu.
Prije svega, ideja ubijanja nevinih životinja mi je u potpunosti degutantna. Svi vaši argumenti, lov zbog hrane, kontrole populacije, koji god razlog da navedete, meni nije dovoljno dobar. Nažalost, ubijanje se danas ponajviše vrši isključivo iz, nazovimo ih, sportskih razloga, gdje do zuba naoružani homo sapiensi guše živote zbog trofeja i ličnih egotripova. Samim tim, donekle se i čudim činjenici da sam odlučio da zaigram jedan ovakav naslov.
CoTW je vizuelno nenadmašan i nevjerovatno spor simulator lova čija se radnja odvija na nekoliko predivnih lovišta u Evropi i Sjedinjenim Američkim Državama. Audiovizuelna prezentacija je vrijedna cijene sama po sebi – ako CoTW posmatramo kao walking simulator što u dosta slučajeva zapravo i jeste, a volite takvu vrstu zabave, spremite se za nevjerovatno iskustvo koje će vas oduševiti svojom prezentacijom.
Zvuk i slika se stapaju u maestralno remek-djelo od kojeg je prirodnija jedino sama priroda. Nikad dosad prirodni okoliš se nije doimao tako prekrasno dočaran – šuštanje lišća, zvuci trave pod nogama, glasanje zvijeri i ptica u daljini. U jednom trenutku grom prošara nebo i počne tući kišni vodopad; slika ispred vas se u potpunosti mijenja, a vi se selite iz jedne stvarnosti u drugu, gdje nivo realnosti ne opada ni minimum.

Sam lov se sastoji od dva dijela – onaj prvi je tegobniji, dugotrajniji i testirat će čak i strpljenje svetaca. Ovo nije Doom i životinje nisu vaši neprijatelji. Vi ste lovac, one znaju šta znači ugledati budalu sa šeširićem i snajperskom puškom. Zato je veoma važno da se životinjama približite koliko-toliko neopaženo kako bi ih pokušali ubiti.
Praćenje životinja je upravo to – dugotrajan, ponekad i bolan proces veoma sporog šunjanja kroz visoko i nisko raslinje, šume i doline, gdje je jedna pogreška, kao što je podizanje u krivom trenutku ili stajanje niz vjetar kako vas životinja može nanjušiti, najčešće i kobna, te vas vraća na sami početak. Iako vjerujem da postoje ljudi koji dobiju erekciju dok ovo rade u prirodi, sami ili u društvu prijatelja, postavlja se pitanje koliko je sam koncept zaista dobar za video-igru. Svaka roba ima svog kupca, ali iskustvo praćenja je ponekad toliko frustrirajuće (ili je takva moja (ne)sreća) da sam znao po dva sata provesti šunjajući se SPOOOOOOOROOOOOOOO i ne ugledati nijednu jedinu životinju, džaba zvučni i mirisni mamci koje sam koristio.
Kada na samom kraju i dođe do trenutka podizanja puške i spremanja za sudbonosni pucanj, morate pripaziti na mnoge stvari: vjetar, poziciju na mapi, poziciju tijela, lupanje srca, ruke koje se tresu, te finalno na dio tijela u koji pucate. Pucnjevi koji rezultiraju trenutnom smrću donose više bodova, kao i oni koji oštećuju vitalne organe, ali ne uništavaju trofeje (fuj). Ukoliko životinju samo ranite, spremite se za novi set traganja, ali ovaj put nećete pratiti životinjski izmet ili tragove kopita, već krvave mrlje (fuj opet).
Vremenom ćete naučiti da ne možete koristiti svako oružje za svaku vrstu životinje, odnosno, pucat će vam se penali ukoliko pušku visokog kalibra koristite za nešto malo i slatko poput zeca koji je naknadno dodan kao moguća lovina u vidu besplatnog DLC dodatka.

Za potrebe pisanja ovog teksta igrao sam dva plaćena DLC dodatka. Prvi je Medved-Taiga, koji u igru donosi istoimeni nacionalni park inspirisan sibirskom klimom i u čijim se dubokim, zaleđenim šumama kriju nevjerovatne, ali i opasne zvijeri, što uključuje i superinteligentnu divlju mačku, a lov na istu se pokazao kao najteži zadatak. Ovaj dodatak nije obavezan, već je u redu kupiti ga ukoliko ste ljubitelj igre i želite još različitosti. Obavezni dodatak, s druge strane, je DLC ATV Saber 4×4 koji vam omogućava korištenje quad vozila za kretanje. Problem sa vozilom je u tome što je preglasno za lov, pa ga se može koristiti tek tu i tamo ili za određene misije, a ruku na srce, prijevozna sredstva bi trebala biti integrisana u osnovnu igru. Vjerujte mi kad vam kažem – nemojte započinjati igru bez ovog dodatka.
Teško mi je odlučiti se i reći šta zaista mislim o ovoj igri. Mišljenje mi suštinski varira od raspoloženja jer me zen iskustvo ponekad dovodilo do ludila, pa je možda najpametnije da se sami upitate jeste li vrsta igrača koja je spremna da prolazi kroz trenutke apsolutne neaktivnosti zarad nekoliko eventualnih trenutaka uspjeha. Na kraju krajeva, neće presuditi novac, već vrijeme – imate li dva sata vremena za jedan pucanj po sesiji. Ukoliko je odgovor potvrdan, a ne gadi vam se gađati one koji vam ništa nisu uradili, pronašli ste sveti gral, potraga može prestati i nek igra započne.
THEHUNTER – CALL OF THE WILD / STEAM | Primjerak za recenziju obezbijedio Astragon Entertainment