Živjeli nam indie razvojni timovi.
Ne, zaista, veoma je teško da bi igra kakva je “The Castle Doctrine” zaživjela pa makar kao i ideja u svijetu AAA igara, no u današnje vrijeme digitalne distribucije, čak i najluđe ideje imaju mogućnost da budu predstavljenje širokom spektru ljudi na pravi način.
Jason Rohrer je muzičar, pisac, proizvođač video igara. “The Castle Doctrine” je njegova deseta igra i definitivno jedna od najčudnijih ideja sa kojima sam se imao priliku susresti. Ova doktrina zapravo i postoji u legalnom smislu, a uprošteno govoreći predstavlja pravo vlasnika određenog prostora (uključujući i vozilo) da koristi silu (pa čak i smrtonosnu) kako bi se odbranio od uljeza, bez straha od krivičnog gonjenja.
Ova multiplayer strategija ima veoma jednostavnu premisu: 1991. godine svijet je distopija, vi kao igrač imate zadatak da zaštitite svoje domaćinstvo i porodicu gradeći čudesne (i smrtonosne) naprave, te da pljačkate druge koji se brane od vas.
Svaka porodica ima sef što je finalni cilj plačke – doći do sefa i opljačkati novac druge obitelji. Vaše je da koristeći početni kapital od 2000 dolara, kao i novac dobijen od pljačke i dnevnih poslova. Kada ste offline, izvan ste kuće, te vas tek tada ljudi mogu pokušati pljačkati; vaši likovi tada (ukoliko su živi) zarađuju novac radeći dnevne poslove. Odmah na početku mala pomoć – čuvajte suprugu ko zjenicu oka svoga, hem zarađuje više od vas, hem joj dobro ide upravljanje sačmaricom!
“The Castle Doctrine” je igra strategije, taktike i igra razmišljanja. Direktna akcija i refleksi nisu dio ove igre, ovo je istinska strategija na poteze. Nakon što sakrijete svoj sef, postavite zamke, sistem ćete morati ispitati tako što ćete sami morati od vrata stići do sefa – ukoliko vas vaš sigurnosni sistem ubije, krećete od početka. Činjenica da u samoj testnoj fazi možete uništiti i sate truda žestoko je kritikovana od strane jednog dijela igraće populacije, ali Rohrer je ovim čudnovatim potezom stavio dodatnu težinu na pojam permadeatha u igri. Kada poginete, krećete od samog početka, a jedan pogrešan potez vas može ostaviti bez ičega.
Kada testirate vaš sigurnosni sistem, potvrdite da je dobar, ali i tajnovito faličan ukoliko slijedite baš tačne korake, naći ćete se u meniju gdje vam se nalaze imena drugih igrača, njihove kuće, te vrijednost pljačke, ukoliko uspijete doći do sefa. No još važniji su brojevi pokušaja pljački tog igrača, te broj ljudi koji su poginuli pokušavajući opljačkati tu kuću. U igri nema muzike osim u trenucima kada probavate svoj sistem i pokušavate opljačkati tuđu kuću – onda tugaljiva, tegobna melodija preuzme kontrolu nad vašim mozgom, digne napetost na desetu u kombinaciji sa smanjenim poljem vidljivosti dok se krećete kroz tuđi prostor, nadajući se da nećete naići na tri pitbulla ili da nećete prolaskom kroz vrata aktivirati sklopku koja pali električni pod.
Elementi koje imate na raspolaganju u igri nisu baš u skladu sa demokratskim sistemom i njihovim idejama sigurnosnog sistema – pomična vrata, provalije, električni podovi, pitbullovi, pa čak i mačke – sve to možete koristiti da uništite uljeze. Cijeli sistem spajanja električnih kola i vodova zahtijevat će malo istraživanje i izvan igre jer nemate para unutar igre na bacanje; ukoliko želite biti uspješni u odbrani doma svoga, nema druge nego da pogledate i nekoliko Youtube instrukcija. Pored kupnje elemenata sigurnosnog sistema, imate priliku kupiti i predmete koje koristite dok pljačkate – pištolje, čekiće za probijanje zidova i sve ostalo što vam treba za destrukciju.
Igra je teška samo 10 MB, što je meni apsolutno nevjerovatno za današnje vrijeme kad je prosječni MP3 fajl teži. Jedan od razloga za tu težinu paketa je i retro grafika koja se odlično uklapa u cijelu priču, ali ima i jednu falinku – malo je teško neke elemente raspoznati na samom početku sa ovakvom grafikom, te vam se neće desiti da jednom poginete jer ne znate je li električni pod ispred vas aktivan ili ne.
Najveće zadovoljstvo u ovoj igri su definitivno snimci sigurnosnih kamera. Naime, kada vas neko pokuša opljačkati, povratkom u igru imate priliku pogledati snimku pljačke sa sigurnosne kamere. Sigurnosne kamere su dobre iz više razloga – uživate dok gledate vašeg protivnika kako srlja u ralje smrti ili bježi u posljednji čas, uviđate sve mane svog sistema ukoliko vas protivnik nadmudri i ipak dođe do sefa, te ona zadnja, ali ne i najmanje važna – sigurnosne kamere bilježe sve pokrete, te ukoliko je osoba koja vas pljačka haker ili neko ko koristi bugove u igri (na koje ja nisam naišao, da se razumijemo), veoma ga lako možete prijaviti, te će zločesti dečko dobiti po ušima.
“The Castle Doctrine” je odlična, permadeath strategija na poteze koju ipak ne mogu preporučiti svima – ovo je sjajna igra za stratege koji vole do tančina provjeravati, analizirati i imaju živce izboriti se sa konstantnom prijetnjom permadeatha. Ukoliko niste zadrti strateg, sklonite se, igra nije baš nježno nastrojena prema početnicima.
Ono što bi bilo istinski sjajno vidjeti je “The Castle Doctrine” u 3D-u iz prvog lica… kakva bi tu tek strava bila kada ne znaš da li ćeš se iza ugla susresti sa pitbullom krvave gubice ili suprugom koja vitla napunjenom skraćenom sačmaricom…
“The Castle Doctrine” je dostupna kao DRM Free naslov na oficijelnoj stranici, što je moja preporuka jer kupujući na stranici, novac ide direktno Jasonu, a dobijete i ključ za Steam. Ja sam je igrao na Steamu. Zahvaljujem se Jasonu Rohreru na ustupljenom primjerku.