Igrao sam: MONOLITH

Team D-13 nisu kreatori Downwella.

Napominjem ovo na samom početku jer vjerujem da su se neupućeni gejmeri i njihove izjave razvojnom timu Monolitha opasno počeli pentrati po živcima. Istina je, Team D-13 nema veze sa fantastičnom arkadom Moppina i Devolver Digitala, ali sasvim je jasno odakle vuče porijeklo ova zabuna.

Monolith idejno, ali i estetski liči na Downwell – u obje igre spuštate se niže i niže u nepoznate krajeve, iz side/top perspektive koja je u slučaju oba naslova identična, dok estetska strana podsjeća na eru ranih devedesetih, na Nintendove prijenosne, ali i kućne konzole. Tu ćemo prestati sa usporedbama ova dva naslova i baciti se na seciranje indie sleeper hita 2017. godine koje me nanovo, kad god imam vremena za igranje, oduševi na barem dvadeset minuta.

Većina igrača The Binding of Isaac serijala u isti se zaklinje iz različitih, ali u istini utemeljenih razloga; bilo da ste jedan od onih koji vole različitost predmeta i nevjerovatne kombinacije, suludu priču i raskošan lore, ili možda skoro beskonačnu mogućnost ponovnog igranja, u pravu ste – još jedna igra kakva je The Binding of Isaac (skoro da) ne postoji. Klonovi ne izrastaju kao gljive nakon kiše, ali svako malo se pojavi neki naslov koji pokušava ugroziti Isaaca, ali ne uspjeva, upravo zbog specifičnosti kombinacije elemenata koji su se našli združeni u tom naslovu. Crypt of The Necrodancer, Enter The Gungeon, pa i Nuclear Throne, svi ovi naslovi mirišu na Isaaca, ali nisu Isaac, odlične su igre, ali nisu Isaac i imaju svoju vjernu publiku, pa opet nisu Isaac. Što je, ruku na srce, i jako dobro. Što više različitog, to bolje svima nama za tastaturama i džojsticima.

Ne bi pogriješili i da Monolith usporedimo sa Isaac serijalom, ali postoje vidne i predivne razlike. Monolith kombinira različite elemente dva žanra. Prvi je roguelike element, mape se sastoje od kvazi-nasumično generisanih soba koje su ispunjene neprijateljima i predmetima. Kad kažem kvazi-nasumične, mislim da su nivoi skrpljeni od unaprijed dizajniranih soba, no njih ima na stotine, pa nikad ne znate šta će vam bačena kockica donijeti. Kada uđete u sobu, jedini način da krenete u drugu je da pobijete sve neprijatelje. Već dobro poznat i oproban sistem.

Drugi element Monolitha je mehanika neprijatelja, ali i načina obračuna sa istima – Monolith nije Isaac, već je bliže Enter The Gungeonu i Nuclear Throneu zbog ciljanja mišem. Međutim, neprijateljski napadi i kretanje ravni su onima iz staroškolskih SHMUP (shoot’em’up) igara, što znači da ćete zaglaviti u bullet-hell paklu gdje vas napada mnoštvo neprijatelja, a vi ćete pored uzvraćanja vatre, morati obratiti i ekstremnu pažnju na vaše kretanje jer će se prostorije veoma brzo ispuniti projektilima. SHMUP aspekt je sjajno integrisan – kontrole su fluidne, moć reakcije je iznimna, te igra dopušta da se izvučete iz svake moguće situacije, ma kako se ista učinila očajnom. Sve počiva na vašim (ne)sposobnostima, što je rijedak slučaj u naslovima ovog tipa, prvenstveno zbog nasumičnog odabira predmeta koji vas zna nagraditi ili obogaljiti na samom početku do granice prelaganog ili, u gorem slučaju, neigrivog. Istina, dobra kombinacija predmeta i ovdje pomaže, ali nije presudna za uspjeh.

Mene je kupila dostupnost Monolitha, svojevrsni ritam koji omogućava igračima različitih potreba da uživaju u istom naslovu. Monolith plovi, nagrađuje uspješne, ali ne kažnjava i ne iritira one koji su lošiji, već predstavlja lijepo zaokružen, balansiran sistem koji vas iznova vraća u akciju. Manji broj boss likova ne predstavlja problem jer su glavni negativci veoma zanimljivi, njihovi napadi su nepredvidivi, a kada se u cijelu priču umiješa SHMUP raketiranje glavnog lika, Jamestown se doima u trenucima kao mala maca (ko je igrao Jamestown, zna da je Jamestown sve – osim male mace). Još jedna zanimljivost vezana za borbe sa šefom je da morate prvo pobijediti jednog ili više minibosseva koji će vas dočekati u sobama, a koje ćete veoma lagano prepoznati po orbitirajućim runama.

Ovaj brak je iznimno zabavan, adrenalinski šok za sve kojima su sve prethodno navedene igre prespore ili prelagane (iako mi nije jasno kome se Nuclar Throne može učiniti takvim). Konstantnim igranjem otključavate i dodatne predmete koje možete dodati u igru ili u potpunosti isključiti, što dopušta različite varijacije.

Monolith nije obiman kao slični naslovi, ali je cijenom (8 dolara) i kvalitetom odlično balansiran naslov, igra koja će zadovoljiti određenu nišu i pružiti zabavne minute svim igračima, bilo da igrate svakodnevno ili sporadično, ujutro uz kafu prije posla. Držimo palčeve čvrsto stisnute i nadajmo se da će se prodati dovoljno primjeraka da sam razvojni vijek Monolitha potraje, pa da zaigramo i još mnogo DLC dodataka koji će već fantastičnu igru učiniti još većom.

MONOLITH / STEAM | Primjerak za recenziju obezbijedio Team D-13