Tek pet godina nakon izdavanja otkrio sam prvi naslov Freebird Gamesa, igru To The Moon. Iako ogoljena i primitivna u smislu igraćih mehanika, To The Moon je veoma brzo pronašla svoje mjesto na mojoj listi najdražih igara svih vremena. Poetska avantura umjetnika Kana Gaoa je ništa manje do emotivna nuklearna bomba i prvi igraći naslov koji me svojom pričom i muzikom uspio dovesti do apsolutnog mentalnog raspada usred kojeg sam sjedio, plakao i nisam se mogao smiriti dobrih dvadeset minuta. Istu reakciju doživjele su hiljade igrača širom svijeta.
E šta kad jedna takva igra doživi nastavak? Kako se pripremiti za to iskustvo?
Situacija u kojoj sam se našao je poprilično nezahvalna. Nije baš lako napisati tekst o igri koja se u potpunosti oslanja na univerzalne emocije specifične za sva ljudska bića i upečatljivu priču punu simbolike i (ne)očekivanih prevrata. Svako zadiranje i grebanje, čak i po površini, moglo bi predstavljati eventualno narušavanje vašeg zadovoljstva ukoliko odlučite uroniti u svijet Finding Paradise. Zato mi oprostite ukoliko vam se ovaj tekst bude doimao kao nepotpun ili, na momente, čak i nejasan.
Finding Paradise je direktan nastavak To The Moon, pa smo opet u koži doktorice Rosalene i doktora / tehničara Wattsa. Njihova kompanija Sigmund Corp. je medicinska institucija specifična po svojoj namjeri – ispunjavanju posljednje želje. Naime, u bližoj budućnosti Sigmund Corp. omogućava ljudima na samrtnoj postelji da utonu u vječni san sa idejom da im se ostvarila njihova velika, neostvarena želja. Doktori Sigmund Corp. to uspjevaju uraditi mijenjajući određena sjećanja pacijenta i implementirajući fragmente fantazije koja se onome koji umire čini stvarnom. U To The Moon, pacijent je poželio da otputuje na Mjesec (i kakvo je to putovanje bilo!). U Finding Paradise situacija je malo drugačija – klijent koji umire imao je iznimno sretan život u društvu svoje porodice, ali nešto, što ni on sam ne može da definiše, natjeralo ga je da potpiše ugovor za izmjenu sjećanja. Njegova motivacija je nejasna, a vođen je osjećanjem melanholije nejasnog porijekla. Supruga i sin nisu baš oduševljeni, ali pisani ugovor i posljednja čovjekova želja su garanti da će tim iz korporacije Sigmund uraditi svoj posao.
Ekipa doktora rearanžira sjećanja tako što plovi kroz različite periode sjećanja pacijenta, od sadašnjosti, pa duboko u prošlost i djetinjstvo. Kako bi se transportovali kroz vrijeme, potrebno je da pronađete određene predmete koji imaju vlastitu simboliku i koji služe kao ključevi za otključavanje ranijih, ali i kasnijih sjećanja. Mehanički, Finding Paradise ne odskače daleko od To The Moon, u pitanju je 2D RPG igra kreirana u RPG Makeru i to njegovoj verziji XP, što donosi i tehničke poteškoće o kojima ću malo kasnije. Interakcija kroz igru je svedena na minimum, te time Finding Paradise puno više potpada u kategoriju vizuelnog romana nego point'n'click’ avanture. Ipak, teško da ovo nije dobra stvar jer omogućava igračima da se koncentrišu na samu radnju nego na mozgalice koje bi mogle razvodniti iskustvo. Nažalost, određene inovacije arkadne prirode potpuno su neodgovarajuće i tehnički nespretno izvedene, tako da bi ti segmenti igre, ma koliko zapravo kratki bili, mogli izazvati revolt u vama.
RPG Maker XP, ma kako bio prikladan za indie timove, ipak je počeo da trune pod teretom godina. Od same rezolucije do nesnosnog framedropa u određenim trenucima, Finding Paradise pati od više tehničkih problema od To The Moon. Zašto su se Gao i njegov tim odlučili za rad u ovom prastarom engineu, nije mi jasno, ali iskreno se nadam da će se ovo iskustvo pokazati kao krucijelno u odluci da se u narednom naslovu koristi druga tehnička osnova. Grafički stil, što se mene tiče, može ostati apsolutno isti, ono što je ispod haube zapravo predstavlja najveći problem.
Muzički, Finding Paradise parira To The Moon. Pored priče, Kan Gao je sa svojim timom u oba naslova ponajviše pažnje uložio u same muzičke numere kojima se stvara nevjerovatna, zapanjujuća atmosfera. Sa više od sat vremena i četrdeset minuta muzike, Finding Paradise je optočen audio biserima čije su strukture jednostavne, ali hipnotizirajuće, a počivaju najčešće na osnovama gudačkih/žičanih instrumenata, te klavira.
Nezahvalno je uspoređivati priču originalnog naslova i Finding Paradise. Ako ćemo po količini emocija, Finding Paradise nije nadmašila To The Moon, ali isto tako, sumnjam da će ijedna igra ikada učiniti za mene ono što je uradio To The Moon. S druge strane, Finding Paradise priča jednu drugačiju priču koja je, baš kao i prethodna, srodna svima nama, melanholična, na trenutke mračna. Simbolika je razbacana na sve strane, a ideje o onome šta imamo i nemamo, te koliko zapravo trebamo biti sretni ili nesretni zbog toga mijesit će umove igraće zajednice kroz svih pet sati igranja, koliko vam je zapravo potrebno da završite ovu linearnu avanturu koja se pred očima prostire kao dobra drama. Ova priča vas neće rasplakati iako će u više različitih navrata lansirati knedle u grlo. Štaviše, Finding Paradise će i nasmijati, a namjerno probijanje četvrtog zida od strane lika doktora Wattsa s vremena na vrijeme doima se i potpuno blesavo, pa čak i pretjerano.
Još jednom je tim Freebird Games na čelu sa Kanom Gaoom ispričao život satkan u trenutke i natjerao me da promislim o onom trenutku u kojem jesam. I baš kao i To The Moon, Finding Paradise je ništa više do umjetnost izražena u formi video igre – rijetkost u vremenu visokobudžetnih naslova i sterilnosti.
Finding Paradise sam igrao na Steamu. Zahvaljujem se Freebird Games na ustupljenom primjerku.