U dalekoj budućnosti, ulicama metropolisa vladaju bande koje ulažu jako mnogo vremena u građenje imidža pored standardnih kriminalnih aktivnosti. Naravno, bezakonje i nakaradno šarenilo lica moraju biti kažnjeni, a samo odabrane snage reda i mira mogu izvršiti ovaj zadatak, one čiji ideali su na samom početku nejasni jer se doima da će sve uraditi za onog ko plati više…

Poznato? Ako ste dijete koje je odrastalo na pop kulturi osamdesetih i ranih devedesetih, različite varijante istog priglupog scenarija ste već imali priliku gledati na svojim ekranima milion i jedan put. Ako ste ljubitelj ovog, znate dobro da vam takve postavke nikad neće dosaditi.

Švedski sidescroller sa run’n’gun elementima Huntdown upravo računa na publiku koju čine ljude kakvi smo ti i ja. Huntdownu trebaju igrači koji žele hiperadrenalinske okršaje ubačene u svijet 16-bitne grafike, krcat omažima pop kulturi djetinjstva. Objavljena na PC-ju ekskluzivno na Epicovoj digitalnoj distribuciji, ali dostupna i na konzolama, Huntdown je zabavniji Metal Slug i lakša verzija Contre. Ako ste igrali te dvije igre, onda vam je sasvim jasno šta vas čeka.

Pred same nasilne okršaje birate jednog od tri lika – muškarca Jona Sawyera, ženu Annu Condu ili ubojitog droida Mow Mana. Njihova imena, izgled i one lineri vrište osamdesete na sav glas i toliko su stupidni i generični da je nemoguće ne voljeti ih baš takve kakvi jesu. Ovi likovi se ne razlikuju u statistikama, ali postoje određene razlike u njihovim oružjima, što znači da će vam biti potreban nivo ili dva da se naviknete na dinamiku kretanja i pucanja.

Samo po sebi, kretanje je izuzetno fluidno. Animacije omogućavaju lak ulazak na određen teren i činjenje masakra u skoro pa plesnoj sekvenci. Upravo ovakva vrsta čvrstih, jasnih i jednostavnih kontrola je presudna za igre ovakvog tipa. Tu se zaista ne mogu požaliti ni na jedan aspekt.

Huntdown prati posve linearnu strukturu od dvadeset nivoa koje ćete prelaziti po nekoliko puta ukoliko iz prvog pokušaja ne ostvarite sve ciljeve kakvi su pronaći kofere sa dokumentima ili preći misiju bez gubljenja života. Dodatnog razloga za prelazak igre nakon što je jednom završite baš i nema, ali ne trebaju ni sve igre imati strukturu otvorenog svijeta i MMORPG-jevsku postavku, što skontaš u trenutku kad pređeš tridesetu.

Dvadeset nivoa je podijeljeno na četiri zone koje se razlikuju po temi, odnosno vrsti neprijatelja koji će vas dočekati na ulicama prljavog megalopolisa. Svaki peti nivo donosi okršaj sa bossom. Šefovi u igri su zapravo najteži likovi sa kojima ćete se susresti. Iako koriste predvidljive uzorke kretanja, imat ćete probleme sa nekima od njih ukoliko su vam refleksi hrđavi kao meni. Huntdown na jako dobar način simulira težinu igara sa konzola devedesetih – nije nemoguće, ali nije ni lako. Ono što je možda i ponajveća kritika je sama struktura nivoa koja je u većini slučajeva jednaka – počinje se sa otvorenim prostorom, ulazi u zatvoreni, izlazi u otvoreni i tu je kraj nivoa. Međutim, sama grafička prezentacija i 16-bitna grafika su tako šarmantni da je nemoguće ne oprostiti i takvu manu.

Kada se igre oslanjaju na teme osamdesetih, jedan od najvažnijih aduta koje imaju u rukavu je omaž i humor. Većina današnjih igrača se i ne sjeća godina kada je glava Hulka Hogana crpila milione dolara iz novčanika američkih porodica, već ih pamte kao nešto pretjerano zbog pretjerivanja u naslovima koji to rade kako bi naglasili određene elemente koji su bili specifični za eru. Taj tretman je očit u Broforceu, još jednom side scrolleru inspirisanom kinematografijom osamdesetih. Neodoljive podloge, izgledi neprijatelja i replike su inspirisani klasicima, ponajviše filmom Warriors koji je zapravo objavljen 1979. godine, ali predstavlja praskozorje filmskog i art šarenila osamdesetih.

Soundtrack igre je neodoljiv. U trenutku pisanja ovog teksta, odlične carpenterovske podloge i dalje nisu dostupne za posebnu kupovinu, što je po mom neskromnom mišljenju grijeh zbog kojeg glava ide na panj. Zvuci nevjerovatno vuku na sonična remek-djela iz Escape From New York. Idealna su kombinacija digitalnog i analnog, od bubnjeva sa mokrim dobošima, pulsirajućih synth bas dionica, kao i režećih heavy metal gitara gdje se opasno gazi po tremolu. To je najvjerovatnije namjerno urađeno, ali niko se ne žali, naprotiv.

Đorđe Miljenović poznatiji kao Wikluh Sky je u nedavnom razgovoru sa Galebom Nikačevićem na Agelast podcastu rekao da se danas na muzičkoj sceni kreira proizvod, dok on i dalje kreira muziku. U skladu sa tim, moguće je reći da u gamerskoj industriji mnogi razvojni timovi kreiraju proizvod, ali da je Easy Trigger kreirao igru sa dušom. To će uvijek biti odgovarajuća referenca za određenu publiku, ali to nije jedina pozitivna strana Huntdowna. Uprkos činjenice da je izronila iz indie baruštine, linearnosti i jednostavnosti, Huntodown je igra sa visokim produkcijskim vrijednostima, što se vidi kroz estetske, ali i elemente mehanike. Zato joj pružite šansu, ma na kojoj god konzoli ili PC-ju igrali.

Ozbiljno, nemate šta čekati Steam, ovo se igra sad.

OSTAVITI ODGOVOR

Please enter your comment!
Please enter your name here