Guten Morgen, Wacken! Ihr wollt es lauter? Dann wollt ihr Vipera!

Naša Vipera (namjerno pišem “naša” jer su stacionirani u Zagrebu, ali bend čine ljudi iz različitih zemalja) prethodnog je vikenda čašćavala tinitusima u Novom Travniku i Mostaru. Ovaj magični rock'n'roll trio je najlakše opisati kao moj veoma bučan mokri san – iznimno glasan rock'n'roll na raskrsnici između onoga što ja zovem “tradicionalni crust” (Axegrinder i Amebix) i zauvijek najdražeg Motorheada.

Radi se o bendu sa kojim imam i mnogo emotivniju povezanost; gitarista Atlija i ja smo onomad svirali u bendu Motherpig, i Atlija je saučesnik u nekim od najljepših priča mog života (kojih se, ispostavit će se na ovom putovanju, dosta i ne sjećam).

Ovo nije izvještaj sa dva koncerta – za onaj iz Travnika se pobrinuo kolega Kobiljak sa Izvan Svake Kontrole i čitat ćete ga do kraja ove sedmice. Ovo je tekst koji treba da služi kao uspomena koja opstaje, a ne biva izbrisana algoritmom društvenih mreža.

Mi muzičari sa stalnim poslovima često patimo od melanholije koja se najlakše može opisati kao postkoncertna depresija. Gori oblik iste je postturnejska, intenzivnija zbog većeg broja dana provedenih na cesti. Uvijek sam promišljao o tome zašto se to dešava; na cesti stvari jako često nisu onakve kakve bi trebale biti, a ponekad su i ekstremno drugačije.

Ljudi troše slobodne vikende i godišnje odmore odvojeni od porodice i prijatelja, odlaze u poznate i nepoznate gradove. Negdje nema publike, negdje je oprema loša – najčešća se opržimo kombinacijom. Putni troškovi rastu iz godine u godinu, sluh slabi, hrana je po pravilu skoro pa uvijek bezveze.

Šta je to što nas onda zaista vozi da idemo dalje, da se krećemo?

Istina je da se u kombiju (ili autu) život svede na najosnovnije. Ti si ta gitara, ta činela, taj bubanj, ti ljudi. Nema kompartmentalizacije; na nekoliko sati, dana ili sedmica, tvoje biće je u sinhronizaciji sa onima koji su oko tebe. Rijetke su aktivnosti koje tako lijepo sumiraju egzistenciju kao rock'n'roll bend.

I ta tvrđava buke na četiri točka odjednom nije samo prevozno sredstvo. Nešto što bi ti smetalo inače, u takvoj postavci ne smeta. Naravno da nisu smradovi znoja, hrane ili glasno hrkanje ništa romantičniji, ali preživljavaš ih prihvatanjem. Osjećaj se kao dio ekipe kosmonauta u maloj kapsuli izgubljenoj u svemiru.

I onda kad sletiš u neku “stanicu”, kad pristaneš, pa te nekim čudom dočeka čist krevet i tuš – shvataš kakav su blagoslove sve te stvari. Sve ono koje većina ljudi uzima zdravo za gotovo.

Kad te život u tim danima svede na pokret, na misiju sviranja i na drugovanje (jer jebeš bend u kojem se ne zabavljaš sa ljudima sa kojima sviraš), sve dobija posebnu svrhu. Svrhu koja se oblikuje u odgovor na život i stvara uspomene od kojih će bar jedna da te posjeti nekad na kraju, da ti nacrta osmijeh na licu i kaže: “E, to je bio život vrijedan življenja!”

Jer ova dva dana su bila upravo takva. Plan je bio da krenem autom do Novog Travnika sa Mimom BHHC, vratim se u Sarajevo, odem vozom do Mostara sa Vedom iz Fuzzlije i vratim se nazad isto tako. Plan se odmah poremetio. Stigli smo u Novi Travnik, ali sam za Mostar krenuo u kombiju Vipere.

Svirke su najmanje važne – ono što je mnogo važnije je:

• smijanje očima Little Richarda
• sipanje rakije u usta članovima benda dok sviraju
• histerična rekreacija skeča “sisanje motke” iz Nadrealista, gdje je motka zamijenjena Šonovim basom
• prizor psa lutalice koji u dva sata iza ponoći pokazuje zube, istovremeno okrenuvši guzicu da ga mazim
• slušanje o skrivenom vodopadu u BiH, na mjestu gdje se može stići motorom
• iznenadni fotošuting na Nekropoli Smrike, na mjestu za koje nisam ni znao da postoji, i kojim će u mojoj glavi uvijek odzvanjati glas Šona, basiste Vipere, kako govori “Nek se vide “zmijice”!”

• posjeta Jablanici i iznenadna rakija sa MK Kilmister (i road captainom Ace of Spadesa iz Lukavca). MK Kilmister Jablanica su održali svoju prvu motorijadu, i samo je činjenica da se nije moglo svirati do 18 (dokad radi muzej) spriječila Viperu da odradi ad hoc koncert
• vrištanje od Novog Travnika do Mostara preko Sarajeva, većim dijelom na njemačkom, jer sam sa Vipera kačketom na glavi, Vipera majicom na prsima, Vipera bedževima na reveru izgledao kao njemački metalac odrastao na Rock Hardu
  • posebni poeni u kategoriji iritacija zbog pjevanja Doro “All We Are” i vrištanja “Guten Morgen, Wacken!” najmanje dva sata u cugu.
    • samim tim, izvinjenje po milion puta svima u kombiju, ja sam čovjek sa nečim nedijagnosticiranim i ne pomaže kad se uzbudim zbog druženja sa ljudima koje volim
• upoznavanje Tanje, Viperine vozačice koja je superkul ženska koja se profesionalno bavi tim poslom i radi sa festivalima i bendovima; postavio bih joj milion i jedno pitanje, ali sam se suzdržavao (za rubriku “vjerovali ili ne”) da ne smaram
• upoznavanje Debe iz talijanskog metal punk benda Zëne koji itekako zvuči
• sušenje bezbroj pari čarapa i tena na maloj grijalici u Mostaru
• serija tinitusa; počelo je sa Novim Travnikom, nastavilo sa Mostarom
• slušanje rock'n'rolla do pet ujutro i ponovno otkrivanje vlastite historije kroz razgovore; nažalost, puno toga zaboravljam, i to je jedan od glavnih razloga što pišem
• otkrivanje da je bubnja Vipere Šmid vrhunski ilustrator i tatu umjetnik
• prisilni odlazak na spavanje Atlije i mene jer smo se demontirali i pretvorili u pavijane koji urliču
• buđenje u 7 i shvatanje da je moje “uplakano” lice rezultat spavanja u lokvi vlastite sline – toliko sam ubalio jastuk
• buđenje u 9:30 i divljenje Atlijinoj ćelavoj glavi koju obasjava sunce, te tako uronjena u tamni jorgan izgleda kao udaljena planeta sa airbrushovanog postera sedamdesetih
• prva jutarnja kafa u obližnjem baru Emina gdje otkrivam da u Mostaru zna biti i hladno
• odlazak Vipere i nalaženje sa ekipom iz Lopoča, Inata i Fuzzlije

• vrištanje od smijeha na suncu na kojem je zeleni čaj transformisan u nekih 15 piva
• odličan doner na putu željezničku stanicu u Mostaru
• povratak kući vozom i padanje u san bez snova dok sjedim kraj vrata toaleta na podu dok hrpa papanki igra kolo u suprotnom vozu, neometeni osobljem Željeznica
• taj divni osjećaj ispunjenosti što si mogao pomoći bendu kroz male akte – nazvati nekoga, provjeriti nešto, donijeti hranu ili piće, pomoći sa ukrcajem, iskrcajem, informacijom, parkingom…

Ako niste nikad imali bend, osnujte ga.
Ako jeste, i nemate ga više, vrijeme je da ga ekshumirate.

To je najbolja stvar koju možete uraditi sebi.
Živite život. Rock'n'roll je život!