Mnoge igre se u svojim promotivnim materijalama busaju činjenicom da sve što okružuje igrača predstavlja određenu vrstu prijetnje, no nijedna to ne provodi iz promotivnih naklapanja u djela kao Green Hell. PC ekskluziva (zasad) iza koje stoji nezavisni poljski razvojni tim Creepy Jar je zaista posebno iskustvo preživljavanja koje zahtijeva veliku količinu koncentracije i trud pojedinca za tastaturom i mišem nagrađuje specijalnim osjećajem zadovoljstva.

Bračni par Higgins, Mia i Jake, odluče se otisnuti duboko u amazonsku prašumu zarad naučnog istraživanja podstaknutog vlastitom tragedijom koja ih je primorala na tako dalek put. Vi preuzimate ulogu muža Jakea koji se nakon osnovnog interaktivnog uputstva budi u šatorskom naselju koje je podigao sa suprugom, a koja je otišla da upozna domorodačku kulturu posve sama (mudro od nje, nema šta). Slijede sati i sati preživljavanja u story modeu koji je poprilično unikatan u ovoj vrsti igara. Prije svega, zbog priče koja nije nimalo loša, a onda i zbog drugih elemenata kakvi su balansiranje statistika u survival modeu i zagonetki na koje nailazite i koje morate riješiti da bi nastavili dalje. Kooperativni mod dopušta igranje single player story moda u društvu do četiri igrača.

Drugi single player mod igre je klasični survival mod gdje niste ograničeni elementima priče i sve (više-manje) vam je odmah na raspolaganju, pa i činjenica da možete umrijeti jako brzo i brutalno već tri minute od pojavljivanja na mapi (recimo kad kao ja pokušate najslabijom vrstom drvenog koplja ubiti aligatora od pet-šest metara dužine).

green hell

Iako sam osoba koja jako često u svojim pisanjima o videoigrama ne spominje grafiku jer smatra da ista ni na koji način nije presudna za kvalitet jednog naslova, fantastična vizuelna prezentacija je jedan od najjačih aduta Green Hella. Amazonska prašuma se čini uistinu živom i opasnom, nepoznatim i prijetećim organizmom koji postaje zlokoban kako noć počinje padati. Spuštanje sunca ka zapadu uvijek ćete dočekivati sa zebnjom u srcu, pogotovo u samim počecima igranja kada ste svjesni da ne znate šta radite. Zbog samog dizajna okoliša, ali i dizajnerskih odluka, Green Hell ne dopušta igračima da u nijednom trenutku bezglavo i sigurno protrčavaju kroz vodu ili grmlje. Morat ćete se naučiti da čak i u najdramatičnijim trenucima hodate polako, odmjereno, gledate u pod i oko sebe, inače se spremite da budete požderani, otrovani i raskomadani.

Iako bi ljubiteljima DayZ-ja mogli priznati da njihov omiljeni naslov ima najkompleksniji sistem preživljavanja gdje jedna greška može biti potencijalna razlika između života ili stopostotnog (samo)ubistva, Green Hell ne zaostaje tako mnogo za ljubljenim (ili omraženim, zavisi kojoj kategoriji igrača pripadate) survival naslovom u domenu sistema učenja. Niko vas u Green Hellu neće držati za ruku, kako prilikom hranjenja, tako ni za vrijeme susreta sa neprijateljima ili rješavanja posljedica bitke. Jakeov ručni sat prikazivat će različite nutritivne sastojke koje morate unijeti u svoj organizam da bi mogli funkcionisati u prašumi, što znači da ćete u džungli morati tražiti balansiranu ishranu, pročišćavati vodu i nadati se da ona gljiva što ste je ubrali i što je jedina naizgled jestiva stvar u ruksaku nije uzročnik halucinogenog ludila. Ponekad će ovaj nutritivni mikromenadžment biti smoran, ali teško je da se tu može išta zamjeriti jer ove vrste igara funkcionišu na ovaj način.

Zanimljiva inovacija je i sistem samopregledanja ekstremiteta gdje ćete morati baciti pogled na vlastite noge i ruke kako bi pronašli problem, bile to pijavice ili rana koja krvari. Neke rane će vam biti potpuno nepoznate, pa ćete morati eksperimentisati sa vidovima liječenja. Druge ćete naknadno vizuelno znati prepoznati i lako pristupiti saniranju istih.

Pored vaše nestručnosti i gluposti koja vam je često najveći neprijatelj, ostali stižu u vidu životinjskih vrsta i kolega iz roda homo sapiens, bili oni lokalno pleme koje je predmet vašeg istraživanja ili još jedna organizacija čiji identitet ne želim odati zbog same priče. Životinje predstavljaju veću prijetnju, barem su je predstavljale u mom slučaju. I za razliku od drugih igara, što su manje, to su gore. Nisam jednom nagazio na zmiju otrovnicu ili završio ujeden od strane otrovnog pauka kojeg nisam vidio. Baš kao i unos loših namirnica u organizam, tako i susreti sa životinjama mogu ostaviti fizičke i psihičke posljedice na osobu. Vizuelne i auditivne halucinacije su česta pojava i uveliko otežavaju igru, čineći igranje sablasnijim iskustvom, pogotovo za vrijeme noćnih sati.

green hell

Zaletio sam se da igram Green Hell zbog svog djetinjstva koje je oskrnavljeno talijanskim gore klasicima Cannibal Holocaust i Cannibal Ferox (omladina bi možda mogla poznavati Rothov Green Inferno koji pokušava, ali ne uspijeva biti moderna verzija tih filmova). Dobio sam nešto što donosi tu atmosferu izolacije i bespomoćnosti, ali sa mnoštvom nadograđenih elemenata koji priču čine modernom i pitkom za djecu novog vijeka.

Green Hell je hvale vrijedan dodatak katalogu PC survival igara koji bi uskoro trebao osvanuti i na konzolama. Radi se o dizajnerski i mehanički zahtjevnijoj survival igri koja definitivno nije namijenjena novopridošlicama u žanru, ali je upravo zahvaljujući nemilosrdnosti i novim, zanimljivim elementima u mogućnosti da ispliva na površinu poprilično dubokog survival okeana.

OSTAVITI ODGOVOR

Please enter your comment!
Please enter your name here