E moj Lemmy…

1
PROLOG:

Kada je Motorhead na svom websiteu najavio da će svirati u ljubljanskoj Hali Tivoli danas, osjetio sam bujanje izvjesne količine super pozitivnih emocija negdje unutar mene. Naravno, s druge strane, bio sam svjestan da je odlazak na koncert zaista neizvjestan,  prvenstveno i jedino zbog finansijske situacije; trenutno, ne može biti gore, ali tako vam je. Te stvari me ne spriječavaju, niti su me ikad spriječile. Saznao sam ime PR-a, poslao mail, organizovao  promociju, sredio čak da se i karte prodaju u Bosni i Hercegovine i akreditacija mi je potvrđena. Negdje u isto vrijeme pričao sam sa još trojicom heroja ove priče: Shexom, Agrarom i Nedom. Njih trojica kupili su karte i skupljali ljude za kombi. Kako nas se nije dovoljno skupilo, spremilo se auto i došao je 9.12.2012. kada smo trebali da odletimo na koncert najboljeg benda ikad.

ČIN PRVI: GDJE JE BAVARIA…

U 22.00 na proširenju na Nedžarićima kupe me gore navedena trojica. Auto je prošlo tehnički pregled, sve je ispravno, ulje je zamijenjeno, navigacija je naštimana i pokazuje nam put pravo u srce Ljubljane. Najgora stvar (barem smo to mislili u tom trenutku) bila je činjenica da se nismo muzički pripremili za put: imali smo samo tri CD-a u autu, albume Metallice, Pantere i Manu Chaoa. No to nas nikako nije obeshrabrilo. Idemo na Motorhead, čovječe!
Skrećemo prema Vogošći i baš negdje kod hotela “Sunce” jarki snop svjetlosti uperen je u naša lica. Zaustavlja nas patrola od, pazi sad: deset policajaca i pet pripadnika specijalne jedinice. Da izgledamo sumnjivo, izgledamo. Četiri lika u jedanaest navečer voze se pustom cestom, a iznutra dere neka sumnjiva buka. Shex kao vozač predaje dokumente, specijalci nas izvode iz automobila. Imate oružje? Nemamo. Opojna sredstva? Nemamo. Širite ruke. Generalno nemam nikakav problem sa policijom ni predstavnicma zakona, ali kad me rovi naoružan čovjek sa fantomkom na licu, nije mi svejedno. Otvaraj gepek. Gepek se otvorio, u njemu gajba Bavarije, jakne i torbe. Dok prašinar popisuje naša imena, mi pojašnjavamo da idemo na koncert u Ljubljanu. Vraćaju nam se lični dokumenti, a dok se gepek zatvara, jedan od specijalaca govori: “Znate onu, momci, gdje je Bavaria… tu je havarija!”

ČIN DRUGI: DVIJE KAFE, DVA ČAJA i MEHANIČARA

Pičimo ovim jadom od autoputa i plaćamo cifru od nevjerovatnih četiri marke i dvadeset ili trideset feninga za putarinu. Katastrofa. Ipak, pred Zenicu počinje se dešavati veoma čudna stvar. Inače topla unutrašnjost automobila biva sve hladnija i hladnija. Noge nam se počinju kočiti, a šoferšajba poprima teksturu ledene kocke. Otkrivamo strašnu istinu… grijanje je crklo. Nema druge, stajemo kod hibrida benzinske pumpe, restorana i motela “Almy”. Ulazimo da se ugrijemo i skujemo plan. Pitamo veoma ljubaznog konobara da li zna nekog mehaničara koji bi nam mogao pomoći. Onda se dešava divno čudo, konobar i raja koja je tu sjedila organizuju se da nam pomognu, dolazi i mehaničar koji prtlja po žicama i pokušava ustanoviti uzrok kvara. Vrijedno je napomenuti da šupci iz BIHAMK-a na naš poziv upomoć odgovaraju sa ne izlazimo na teren zbog grijanja, auto vam je u voznom stanju. Kao da imamo monitore preko kojih pratimo stanje na cesti, a ne šoferšajbu. Elem, mehaničar uspostavlja dijagnozu; crk’o nam je nekakav motorić. Grijanje radi, ali taj motorić uzrokuje da vrući vazduh puše. Momak fino pogleda ekipu i reče: “Ići ovako dalje, to vam je smrt. Vraćajte se nazad.”

Ne gubimo nadu, a optimizam je na nivou. Šta je jedan ovakav problemčić za koncert Motorheada? Razmišljamo o opcijama. Ujutro čekati mehaničara da pronađe dio na otpadu, nemamo vremena. Iznajmiti drugi automobil, nemamo vremena. Zvati nekoga da nas vozi, ne može, već su neka doba.

A onda Shex reče: “Imam ja Golfa.”

Svi ga pogledasmo.

“Imam ja ispravnog Golfa dvojku. Treba provjeriti možemo li preko grane.”

U tom trenutku u restoran ulaze dvojica policajaca koje smo upitali za savjet. Oni nam govore da nema nikakvih problema ukoliko je auto ispravno tehnički i ako imamo sve papire. Auto na Shexa, kartoni zeleni, raznobojni, sve imamo.

To je to, pomislismo i okrenusmo se nazad prema Sarajevu.

ČIN TREĆI: IMA LI IKO ŠLAUF DA PRESPEMO BENZIN?

U povratku kući psujemo ponovno plaćanje putarine. Država  nam uze osam maraka i ne rekoše ni hvala. Barem osmijeh za napaćene rockere. U Hadžići Rock Cityiju parkiramo Clia i razgrćemo Golfa. Koristimo omote CD-ova da skinemo led sa stakala. Shex odlazi po ključeve i dokumente. Vraća se, a paranoik u meni pita da provjeri dokumente još jednom. Provjera obavljena, sve u redu. Sjedamo u automobil, Shex ga pali… i zabrunda motor! A i grijanje poče udarati u glavu. Srce nam svima zaigra u grudima. To je to, to je to, idemo, izgubili smo nekoliko sati, pa šta? I zaista, prebacujemo sve stvari iz automobila u automobil, ulazimo u isti i izlazimo iz Hadžića.

Negdje kod Blažuja pri minimalnoj brzini od nekih četrdesetak na sat začusmo zvuk koji je označio horor: prasak, a zatim klepetanje po asfaltu ispod nas… flap,flap,flap,flap. Izlazimo i nadamo se da se nije desilo ono što smo očekivali, ali nemamo mi te sreće, we are born to lose. Guma je raspolovljena. Tišina, stojimo izvan automobila, a -15 stepeni nas para na sastavne komade. Osjećamo bol. ALI NE GUBIMO OPTIMIZAM! Razmišljamo o tome da nađemo vulkanizera negdje uz put ukoliko je rezervna guma u redu. Vadimo je, ali nemamo sreće; sve što nalazimo je tanka guma kao za kolica koja valjda služi da samo preparkiraš automobil.

Nedo je jedina osoba koja zna zamijeniti gumu. Ja sam jedina osoba koja ima rukavice. Želim da mu pomognem i skontam da sam izgubio jednu rukavicu. Psujem i dajem mu drugu. On diže automobil na dizalicu i kreće da odvrće šarafe. Jedan je odvrnuo, krenuo drugi. Stade. Gleda začuđeno. Odahnu i pokuša opet. Ne ide. Pogleda malo bolje i skonta da ključ koji ima odgovara samo za jedan šaraf – svi ostali su drugačiji. Ne možemo vjerovati. Nema predaje, Nedo uspijeva odvrnuti gumu, staviti novu i zavrnuti nazad. Idemo do Hadžića, skontati šta ćemo; ne, ništa nas ne može zaustaviti. Sjedamo opet u automobil koji kreće nekih pedesetak metara. Čujemo ponovni prasak, a zatim auto počinje poskakivati. Shex, psujući sve na nebu i zemlji, pa i ispod i iznad, uspijeva parkirati na proširenje. Izlazimo napolje i vidimo iskrivljenu felgu, puknutu gumu, a nos nam ispuni miris spaljene gume.

EPILOG:

Nedo i Agrar se vraćaju pješke do Hadžića da pokupe auto bez grijanja da dođu po mene i Shexa. Shex i ja sjedimo u Golfu u kojem je prevruće. Smrdi guma. Sat je otkucao trojku. Otvaramo prve Bavarije i prihvatamo realno stanje: dva automobila, dva kvara, tri pokušaja i ništa. Možete vjerovati u Božje davanje, poravnanje zvijezda ili karmu, ali nešto od to troje nam nije dalo da odemo na ovaj put. Možda je neko odozgo ili odozdo rekao nemojte, momci, neka vas. Ko zna zašto… (koncert nije otkazan, provjerio sam)

Vraćamo se kod Agrara i prepričavamo sve. Nije da smo sjebani, više smo razočarani. Živi smo dokaz činjenice da ne možeš šta hoćeš koliko god to želio ili se trudio. Dovršavamo gajbu Havarije i spominjemo majku domišljatom specijalcu. Koliko god mi je krivo zbog sebe, dobro sam prošao; minorni finansijski gubici, a trojica saputnika platili su tri karte, svaka po 50 eura. I sad imaju kvarove na automobilima. I dva puna rezerovoara goriva u neispravnim automobilima (da, nismo presuli gorivo). I ovo im je trebala biti prva svirka Motorheada.

E moj Lemmy, da sam ti ovo pričao, ne bi mi vjerovao!