“Šta, sad se baviš longbordom jer te strah odrasti”, tako je otprilike glasio poprilično amaterski pokušaj jednog prijatelja da kombinuje moju novootkrivenu ljubav ka longbordingu sa svojim predstavama moje mentalne slike.
U glavi imam nekoliko setova ideja koje me uznemiravaju, ali teško da se strah od odrastanja može ugurati u tu kategoriju. No jedno jeste tačno – ako nisi odrastao, znači da si još uvijek dijete, a moje djetinjstvo je jednim dijelom i skejt.
TURBO II
Prvi susret sa skejtom desio se devedesetih godina, ne znam tačno u kojem trenutku, ali se dobro sjećam noćne more od daske koju sam posjedovao. Turbo II sam kupio u jednom od UPI marketa koji se nalazio u mojoj staroj zgradi na Dobrinji (ako me sjećanje ne vara, mislim da je bio UPI). Ne sjećam se cijene ni zašto sam tačno odlučio da tog dana izađem iz radnje sa “uložak” modelom najgoreg skejta svih vremena.
Ništa u vezi Turbo II nije bilo dobro. Točkovi i osovine su bili plastični, što je onemogućavalo postizanje bilo kakve iole pristojne brzine u startu. Zvuk krckanja plastičnih točkova je izluđivao čak i mene koji sam pokušavao voziti. Grip na vrhu, odnosno šmirgl koji ima funkciju čuvanja stopala na dasci ogulio se već nakon nekoliko dana ili je u potpunosti izgubio svoju hrapavost.
Krilca su zapravo bila najsramotniji dio ovog modela. Ispod njih nalazili su se okrugli točkovi kakve danas viđamo na kancelarijskim stolicama. Oni su imali funkciju pomoćnih točkova na dasci sa koje jednostavno nisi mogao spasti jer glavni točkovi nisu omogućavali skoro pa nikakvo ubrzanje!
U jednom trenutku sam pokušao otpiliti ova krila, ali se daska u potpunosti rascvjetala i raspala, pa sam je zamijenio novom zanimacijom – rolama. I role sam preskupo platio, te sam ponovo napravio zajeb i kupio neke sa plastičnim točkovima. Rolao sam tačno dvadeset minuta; kada sam prvi put poletio i krhnuo iz sve snage dupetom od beton u Nurije Pozderca, moja karijera rolera je završila.
DAJ JU SAJKO BIČIZ
1999. godine objavljena je prva igra Tony Hawk Pro Skater serijala. Kao i ostali klinci, nabavili smo je na sarajevskoj pijaci Otoka. Piratski primjerak otisnut na zlatnom Verbatimovom CD-u rijetko je napuštao moj Playstation u narednih godinu dana. 2000. godine je ustupio mjesto nastavku koji je kultni naslov, labuđi pjev prvog PlayStationa i jedna od najboljih videoigara koje sam ikada imao priliku igrati.
THPS je ponovo vratio skejtanje u centar moje pažnje, ali ono što je zaista zaposjelo moju pažnju u potpunosti bio je soundtrack igre. Moj prvi susret sa grupama Dead Kennedys, Primus, Suicidal Tendencies bio je trenutak rane evolucije mog muzičkog ukusa, izlazak iz domene kojom su dominirali Stonesi, Aerosmith i ZZ Top. Brže, žešće, kraće. Spletom okolnosti imao sam Playstation, ali nisam imao internet, pa sam tekstove skidao uhom. Tako sam narednih godina vjerovao da se pjesma Suicidal Tendenciesa umjesto “Cyco Vision” zove “Psycho Bitches”. Die you, psycho bitches – bio sam uvjeren da tako glasi tekst refrena.
THPS sam igrao religiozno, uljuljkan u fantaziju da sam najbolji igrač svih vremena sve dok me godinama kasnije drug Ensar sa kojim sam svirao u grupama Marginalac Margarin i Rapa Nui nije resetovao na fabričke postavke. Ensar je na THPS-u prkosio zakonima ionako sulude, arkadne gravitacije, najbolji je igrač kojeg poznajem.
BH JACKASS
U srednjoj školi sam, kao i svi, prolazio kroz krizu identiteta koja se u mom slučaju očitovala tako što sam pripadao svugdje i nigdje istovremeno. Drugim riječima, gurao sam svoj radoznali nosić u različite raje, ali nigdje se nisam zadržavao predugo jer nisam mogao pustiti korijene.
To se donekle promijenilo kada sam upoznao nekoliko sarajevskih skejtera sa kojima sam kasnije, po uzoru na MTV-jev Jackass, snimio demo kasetu koja je započela moju televizijsku karijeru.
Suluda mi je bila i sama činjenica da u Sarajevu ima skejtera. Kod njih sam prvi put uživo vidio stvari i elemente koje sam dotad viđao u THPS igrama – deckove, gripove, trunkse… Kad sam prvi put stao na skejt koji je sastavljen od dijelova kupljenih u skejtšopu, shvatio sam da te daske nemaju nikakve dodirne tačke sa Turbo II daskom iz mog djetinjstva.
Skejtovi su bili odlična sprava za slomiti vrat, što se u tom trenutku pokazalo kao i više nego poželjno. Dok su jedni skejtali, ja sam njihove daske koristio da se dovedem u po život opasne situacije iz kojih sam, na svu sreću, svaki put izvukao živu glavu i kičmu u jednom komadu.
Ipak, ozljeda je bilo i jedna je mogla završiti mnogo gore da se više stvari nije poklopilo u moju korist.
2005. godine sam zaključio da bi za potrebe snimanja bilo sjajno da uradim ollie sa stepenica u blizini Holiday Inna, gdje je bio jedan od skejterskih spotova (mjesta za skejtanje).
Ollie je jedan od osnovnih poteza u skejtbordingu, prvi trik koji učiš odmah nakon što savladaš guranje i kočenje. U pitanju je podizanje daske sa poda tako što jednom nogom lupiš po tailu (zadnjem dijelu skejta), a drugom vučeš po dasci u skoku.
Ja sam oduvijek bio antiskejter – čak i kada bih pokušao opaliti dasku po repu da ista poskoči i završi mi u rukama, fulao bih, pa bi me daska opalila po prstima. Najosnovnije stvari mi jednostavno nisu išle, pa je ollie sa stepenica bio siguran način da se dobro zajebem. I zajebao se jesam, ali ne onako kako su svi mislili da hoću. Okupljeni su pretpostavljali da ću se slomiti u skoku sa stepenica, ali daska mi je pobjegla i prije nego sam došao do ruba.
Kako mi je izletjela ispod nogu, moji lijeva noga je završila ispod mojih debelih guzova. Rezultat te avanture bile su rascijepljene dvije potkoljenične kosti, tibia i fibula, što je u kombinaciji sa lošom dijagnozom dovelo do toga da smrskam i skočni zglob.
Morao sam proći dvije operacije na ortopediji KCUS-a. Predvodio ih je doktor Javorić, čovjek koji mi je sa svojim timom spasio nogu. Kad kažem spasio, ne govorim to olako. Zbog ranije loše dijagnoze drugog doktora koji me poslao kući sa lomom spakovanim u langetu, kosti su mi počele trunuti jer nisu bile spojene kako treba. Medicinski radnici će bolje znati o čemu se radi, ali da nisam došao na vrijeme, mogao sam ostati i bez noge. Javorić mi je na jednoj od operacija rekao da ako ikad više stanem na skejt, sredit će da me u državi više niko ne operiše. Toliko je nezgodan bio moj lom koji je na kraju zahtijevao šarafe i pločicu.
NE DA ĐAVO MIRA… ALI NEKA!
I nisam, zaista nisam stao na dasku sve do 2019. godine, kada sam čuo da rodica Azra posjeduje longbord. Za longborde sam čuo davnih dana, ali sam u strahu uzrokovanom ranijim iskustvima odlučio da i ne pomislim da ću ikada više voziti išta iz te porodice prijevoznih sredstava. Longbord je za neke moje ranije finansijske standarde bio nedostižna igračka, a nisam ni znao nekoga ko ga posjeduje, pa kupovina i posudba nisu bile opcija. Ovako, kada mi je jedan došao pod noge besplatno, shvatio sam to kao znak. A ko se to tačno opire takvim znacima? Ma hajte, molim vas.
Zaustavio sam dah kad sam prvi put nakon četrnaest godina stao na dasku sa četiri točka, dasku koju nikada i nisam znao voziti, te se odgurnuo lijevom nogom (ja vozim takozvani goofy – iako sam dešnjak, stavljam desnu nogu naprijed, a odgurujem se lijevom). Onaj osjećaj nestabilnosti stečen na skejtu bio je zamijenjen potpuno novim. Kao da surfam po vazdušnom talasu, pomislio sam uzbuđeno dok sam sporo i stabilno klizio niz ulicu i imao dovoljno vremena i prostora na dasci da pozicioniram noge kako mi odgovara.
https://www.instagram.com/p/B0MhtfMhRWV/
Iz mog ličnog iskustva, longbord se dokazao kao mnogo sigurnija alternativa skejtu, koju bih čak kao roditelj prije preporučio djetetu. Lakše je upravljati, zaustaviti se, teže se pada. Istina je da morate dobro paziti kada se spuštate nizbrdo jer je kao stvoren za trke, ali brdo je problem i na skejtu i rolama.
Pao sam samo jednom i to u najsporijoj brzini jer točkovi nisu imali snage da premoste malo izdignuće. Ironično, ali longbord se pokazao kao opasniji u smanjenoj brzini.
Posljednja dva mjeseca, kad god bih imao vremena i snage, otišao bih se vozikati. Svakim pređenim metrom, osjećao sam se sigurnije, dok se guram sa više samopouzdanja i dostižem nove, i dalje male brzine. Oprezniji sam sad više nego ikad jer nemam dvadeset godina i imam želju da mozak, umjesto da mi iscuri po trotoaru, koristim za druge aktivnosti.
Vozim bez slušalica na ušima, gledam tutoriale na internetu, čitam članke i ono najvažnije: strpljivo vježbam. Danas sam radio na kočenju. Uradio nekoliko puta kako treba, onda se odvažio na malo veću brzinu, pa se ponovo podsjetio zašto ne bih trebao da se zajebajem:
https://www.instagram.com/p/B2b6Wrag1AP/
JA SAM SUPERMAN
Naredne godine, u trideset i četvrtoj godini, planiram kupiti svoju prvu dasku. Pokušao sam potkupiti Azru očima šteneta i besplatnim Netflixom kako bi mi poklonila svoj longbord, ali nije uspjelo (prokleta namazana djeca, u moje vrijeme se poštovalo starije rođake!).
Vratimo se samo još jednom na nevješti pokušaj sarkazma sa samog početka ove priče. Odrastanje zaista nije ono čime se ja želim baviti u životu ukoliko to znači da moram ubiti sebe i postati neko drugi. Svakog dana, iz trenutka u trenutak, mijenja se moja psiha i tijelo, na samom ćelijskom nivou ja više nisam ista osoba.
Nažalost, 95% društva čine ljudi koji ne mogu prihvatiti fluidnost, već moraju teškim metalnim šipkama razvaliti beton u pokušaju povlačenja granica između svoje prošlosti i sadašnjosti. Neka granica bude vidljiva svima i nikad više izbrisana!, vrište oni koji najvjerovatnije strahuju od toga da će ih svijet oko njih prihvatiti kao manje kompetentne za bilo šta čemu streme, ukoliko izgledaju drugačije, ponašaju se drugačije ili misle drugačije.
“Odrasli” ljudi su dosadni i predvidljivi. Takvi ne stvaraju svijetove niti su nam ikada u nasljedstvo ostavljali pokretačku energiju svijeta. I zato, kad sam danas furao kraj parka, a četiri djevojčice su mi dobacile “Čiko, što vam je kul skejt!”, okrenuo sam se i rekao da zaista jeste. Jer jeste. Skejt je kul, sviranje punk rocka je kul, stripovi su kul. Ako su ljubav i sloboda koju osjećam zapravo strah od odrastanja, onda definitivno trebamo poraditi na ustaljenoj definiciji odrastanja.
Ili kako bi to rekao John Feldmann u jednoj od rijetkih ska pjesama koje moj želudac može podnijeti…
So here I am
Growing older all the time
Looking older all the time
Feeling younger in my mind
And here I am
Doing everything I can
Holding on to what I am
Pretending I'm a superman…