Dobrodošao nazad

“Kako si naučio sve to što si naučio?”

To pitanje mi danas postavi drugarica Aida sa kojom dijelim radno mjesto. Postavljeno “onako”, bez nekog uvoda, tražilo je od mene da zamolim da mi pojasni na šta tačno misli.

Nekako smo se ponajviše uhvatili teme pisanja i mog puta od djeteta koje nije znalo pisati (ne znam kako sam završio prvi razred, mislim da su me pustili na lijepe oči jer sam bio izbjeglica, možda su kontali da sam istraumiran) do nekoga ko je u jednom trenutku života igrao videoigre, pisao o njima i živio pristojno od toga.

Kad se sve sumira, sva moja znanja usvojena su kroz vježbanje i eksperimentisanje. Istina je da sam suštinski uvijek imao potrebu da riješim neki problem i iz te potrebe je proizilazila moja želja za znanjem. Tako sam saznao kako se instalira WordPress, kopča radijska oprema, producira podcast, svira bas gitara – nije bilo nikoga da to uradi za mene, pa sam morao sam.

U 2024. godinu sam ušao odlučan da nastavim proces učenja, ali i ispravljanja serije grešaka koje ponavljam posljednjih godina, iznova i iznova. Učenje mi zapravo i nije toliki problem, ali greške jesu, jer su autentične i svojstvene samo meni.

Sve moje greške okotile su se u plamenu mojih strasti i nemogućnosti da prihvatim postojanje i  obim određenih poraza. I valjda kad dođeš do trenutka kad nema dalje, život odluči da ti to sam pokaže, na specifičan način, okrutno kako određene stvari i trebaju biti postavljene.

Prošlu godinu ostavio sam iza sebe donekle mentalno ranjen. Prvo sam svojevoljno skočio u veliku, govnjivu baru i izrekao javno neke stvari o nevažnim ljudima, stvari koje suštinski nimalo neće promijeniti realnost niti će meni pomoći na bilo koji način. Nije to bilo baš budistički od mene. Kažu da je ispravan govor, kao jedna od osnova budizma, da ne lažeš, ne izgovaraš nešto što dijeli ljude, što maltretira nekoga ili lupetaš uprazno. Znam da nisam lagao, ali ove ostale kategorije sam jednostavno fulao – rijetko je koji govor na društvenim mrežama kontra podjela, maltretiranja i lupetanja, džaba najbolje namjere. Nisam imao potrebe da postupim kako sam postupio, pa ipak jesam, valjda ljudski ubijeđen i zavaran da riječ može promijeniti promišljanje.

Naravno, iz moje otvorenosti ništa dobro nije došlo – moj inbox je bio zatrpan porukama različitih sorti, mišljenja naoštrenog protiv mene, ali i porukama one gore sorte, onih koji su “za mene”, koji su me virtualno tapšali po ramenima, govoreći mi da sam “legenda”, iako sam dobro upoznat sa tim da su lično jezikali u određenim krugovima protiv “legende”. Ovaj grad je tako mala bara puna krezavih krokodila, tramvaj ne okrene krug od Ilidže do Čaršije, a glasina mutava i nakićena idiotizmima već stigne do tebe.

Pored toga, iz gnjile lešine cyber nemaštivotosti ispuzali su razni poznati i nepoznati beskičmenjaci koji su javno blatili moje ime, lik, pa i izmišljali podatke o meni, od toga ko su mi roditelji do toga s kim se družim.

Treba odsad ovo ispred sebe imati u svakom trenutku…

Kao polujavna ličnost, nisam jednom prolazio golgotu bičevanja lažima. Svako ko kaže da ga javna olajavanja ne tangiraju i da mu javne hvale ne imponuju, donekle laže. Uvijek tangiraju nepravde i bezočne laži, i mogu ja preskočiti čitanje komentara, ali ne mogu preskočiti poruku kada mi drugovi pošalju skrinšotano neko sranje, ne jer me žele povrijediti, već jer pokušavaju da me upozore na sklizak teren. Neminovno me svako sranje ovog tipa vrati nekoliko nesretnih godina unazad, kada je bila lansirana jedna od najtežih laži, toliko odvratna i primitivna da je upravo u njenoj degutantnosti ležala i blesava naivnost njene sadržine. Pripisivale su mi se stvari koje su potpuno izvan mog karaktera i koje su lako i brzo bile ugašene ismijavanjem predloženog, čak i brže nego što su se gnusne glasine raširile.

Ipak, bilo je to loše vrijeme u kojem sam se u nekoliko navrata našao u neželjenoj poziciji da u neko doba noći nekome ko je u kafani uporan i raspoložen za razgovor za koji ja nisam moram objašnjavati da nešto nije istina, eskvirajući eskalaciju ili još gori, bespotrebniji sukob.

Tad sam se zapitao šta je zapravo kultura dijaloga i koje su njene granice, jesam li “pahuljica” zato što ne želim da trpim prijetnje, aroganciju i bezobrazluk koje određeni ljudi sebi daju za pravo da bljuju u javnom i virtuelnom prostoru. Nakon posljednjeg niza gluposti, zaključio sam da bi bilo apsolutno besmisleno da glumim otvorenost i pokušavam da komuniciram sa osobama koje jednostavno ne znaju i ne žele komunicirati. I tu sam počeo blokirati ljude. Bezobrazluk i arogancija, blok. Prijetnja, blok. Cinizam i ismijavanje, blok.

Shvatio sam da je moguć da stvaram eho komoru, ali prije da će biti da se okružujem pristojnim ljudima. Među mojim prijateljima i poznanicima ima mnogo neistomišljenika, osoba sa kojima ću se rado i revnosno posvađati, prepirati po cijeli dan, razmijeniti nekoliko teških tema, ali sve je to mentalni sparing bez psovanja roditelja, spominjanja djece ili izmišljanja gnusnih laži. Mogu napadati djelo i promišljanje, ali nikada lik ljudi.

Ozareno lice čovjeka koji se kretao šest kilometara u laganom trku

Pred samu novu godinu desila se još jedna poražavajuća situacija na koju ne vrijedi trošiti riječi, ali koja je izazvala nevjerovatnu (i pozitivnu) lančanu reakciju. Nakon blažeg hiperventiliranja u automobilu, sjeo sam i odvezao se kući, uzeo papir i olovku i kao Bart na špici Simpsona napisao nekoliko odluka koje sam odlučio pretvoriti u ostvarive akcije kako bih u 2024. i nadalje zaštitio sebe od bespotrebnog stresa.

Jedna od tih odluka, možda i ponajbolja, bila je povratak trčanju. Već sam drugu sedmicu na ulici, plan je da trčim triput sedmično i bez nekog posebnog cilja. Samo da trčim. Sumnjam da ću ove godine furati bilo kakve trke, ali sam se prijavio na virtuelni izazov Conquerer Events: kada istrčite određeni broj kilometara (ja sam izabrao izazov od 800+ kilometara u 12 mjeseci), ljudi vam pošalju pravu, šarenu medalju.

Već na trećem treningu osjetio sam značajan napredak u spremi, a kad sam jučer na -2 stepena istrčao 6 kilometara bez da sam prošetao, shvatio sam da se opet centriram i postajem ono što volim.

I tako, planiram da 2024. godina postane godina trčanja, manjeg broja projekata, godina u kojoj ću napokon završiti svoju knjigu, barem jedan muzički album i… pisati.

Nisam odavno pisao, blog sam zapostavio, a zapravo volim intimnost ovog prostora i kontam da ću imati tu i tamo potrebu nešto reći. Nadam se da će biti i neko voljan da pročita. Večeras sam pustio mislima da teku same od sebe, od današnjeg, blaženijeg trenutka, do neke nepostojeće, ružnije prošlosti, ali sve je to dobra vožnja.

Dobrodošao nazad.