Craven Road 6: Loše Misli

DD_SD_60
Serija: Slobodna Dalmacija
Broj: 60
Scenario: Tiziano Sclavi
Crtež: Ugolino Cossu

“Loše misli” su šezdeseto i posljednje izdanja iz regularne serije “Slobodne dalmacije”, serije koja će meni vazda biti draža od nasljednika “Ludensa”, ne zbog neke naročite kvalitete formata, papira i štampe, već zbog emotivne povezanosti sa tim brojevima i epizodama, tako sam i upoznao Dylana.

Kratki suma sumarum epizode govori o borbi Dylana i mlađahne (a opasne!) pravnice Lee da spase Forresta, crnca (veoma je važno napomenuti boju kože, kasnije ćete saznati zašto!) optuženog za ubistvo.

Majstor nad majstorima Tiziano Sclavi napisao je scenario koji kroz cijelu garnituru jakih i ubjedljivih likova na isto tako jak i ubjedljiv način govori o našem usranom društvu, malim i sitnim dušama koje misle da su veće od drugih, pa osuđuju i prosuđuju ljudima na osnovu boje kože, spola, religije ili bilo kakve različitosti koja bi zapravo trebala da spaja, a ne razdvaja. Tiziano Dylana uvodi u priču fantastičnim, pomalo nadrealnim nizom događaja koji poprilično čudno djeluju na jednom mjestu, a zapravo predstavljaju ultimativnu inkarnaciju Murphyjevih zakona koji kažu ako može biti gore, bit će.

Sclavi je napisao pregenijalnu zatvorsko-sudsku dramu sa par elemenata horrora koji suštinski ne predstavljaju ništa više doli metaforu za sva stvarna sranja koja nam se dešavaju. U epizodi su meni zanimljiva dva aspekta – prvi je teorija o ljudskom dualizmu, tj. borbi dobra i zla koja se odvija u svima nama na taj način da niko nije ni dobar ni zao već mješavina dobrih i loših misli. Najlakše je opisati to na sljedeći način: svaka osoba može biti i najgora i najbolja. Primjer toga su masovne ubice/diktatori koji su ubili hiljade i hiljade ljudi bez milosti i pokajanja da bi u svojim kućama bili brižni očevi i vjerni supružnici.

Ljudska priroda, tj. čovjek je jedina, prava i najveća zvijer.

Drugi aspekt je način na koji Sclavi uvodi i predstavlja svoje likove, povezuje ih u sasvim logične odnose te im daje i lice i naličje. Na skoro pa prestrašan način Tiziano nas upoznaje sa sudbinama i dobrih i loših, bez obzira hoće li nas to šokirati i hoćemo li to odobriti – sudbina je sudbina, prostrta je i naše je da pogledamo ako želimo, a ako i nećemo, neće se ništa promijeniti, odnosno nećemo ništa promijeniti – SUDBINA će se odvijati kako samo Ona to želi. Upravo je to jačina i temelj ove priče – snažni likovi koji su u isto vrijeme sasvim bliski, oni mogu biti bilo ko koga poznajemo, naši roditelji, naše komšije, kolege, prijatelji, mi sami. To je možda i najstrašnije.

U epizodi postoji savršen faktor osude rasističkog poimanja svijeta i predrasuda koje nastaju zbog ljudske gluposti i stavova bez uporišta. Napadi na crnčuge, emigrante i ostali šljam nisu ništa drugi doli vlastita nesigurnost koja se ispoljava na dječiji način gdje dijete kad ne posjeduje način da sagleda problem u cijelosti i djeluje ka rješavanju istog pokušava da problem ukloni tako što će ga se riješiti uništenjem. Kad kažem problem, ne mislim da su ljudi crne boje kože problem, već prvenstveno i isključivo mislim na problem imigranata u zemljama (Forrest je više puta nazvan crnčugom i imigrantom u stripu) gdje se domoroci osjećaju kao ugroženi, te ozlojađeno konstatuju da im došlje otimaju posao, ali se niko ne pita da li je dovoljno kvalifikovan za posao koji došljo radi i koliko došljo zapravo pameti ima u svojoj glavi. Rasizam i ksenofobija su dječije bolesti nedoraslih i neizgrađenih ličnosti.

Crtanje ove epizode povjereno je Ugolinu Cossu-u čije sve epizode imaju bajkovito ozračje (“Đavolji Brlog”, “Čudnovati Klijent”…) i mislim da je Ugolino savršeno pogodio štih i atmosferu. Ne volim baš način na kojeg crta Dylana, ali isto tako neke stravične momente niko ne zna nacrtati bolje od njega. Zadnja slika epizode koja prikazuje kip Justicije, rimske boginje pravde u čijem se podnožju Dylan grli sa Lee nakon što saznaju šta se desilo Forrestu je jedna od najjačih slika iz svih serijala, kao i jedan od najfenomenalnijih Dylanovskih završetaka ikad. Apsolutna perfekcija, čista nepatvorena emocija.

Ne želim više pisati. Ovo je pod obavezno, pronađite i pročitajte čim budete imali priliku, a ako već imate primjerak, onda ga pročitajte opet. Ovo je predivna, a gorka epizoda Dylana, jedna od onih koja savršeno pokazuje zašto se sa ovim stripom stari i zašto znači sve više i više kako postajemo iskusniji i kako bolje shvatamo svijet oko sebe. Jednostavno epizoda koja savršeno kazuje zašto je Dylan svjetlosnim godinama ispred bilo kojeg drugog strip junaka.