Broj: 112
Scenario: Claudio Chiaverotti
Crtež: Nicola Mari
Opa, otkad se mi nismo vidjeli…prošlo je više od devet mjeseci, no srećom, ljubav za Dylanom nije presušila i neki dan sam bauljajući u alkoholiziranom stanju ugledao ovaj broj Dylana, zaštićen od mene prelijepim izlogom.
Srećom, draga prijateljica (hvala, ljubavi!) me obradovala ovim izdanjem, pa sam dva dana nakon tugaljivog pogleda upućenog ka nedostižnom blagu sjeo i sa užitkom pročitao ovaj broj. Krenimo od same naslovnice, majstorskog, nenadjebivog remek djela gospodina Angela Stana. Nisam jedan od onih koji ga dižu u nebo za svaku naslovnicu koju je radio, ali ruku na srce, ovoj se nema šta zamjeriti. Opako dylanovska sa sjajnom dozom nadnaravnog. Uostalom, pogledajte sami i vjerujte mi da uživo izgleda još bolje!
Kad otvorimo strip i krenemo čitati isti, odmah nam je veoma jasno (možda je vama promućurnima bilo jasno od samog naslova, meni nije!) da je Claudio dobrano inspirisan filmom “The Blair Witch Project” – znate onaj što je sniman drmusavom kamerom o par mladića i djevojaka koji se izgube u šumi i sve što ostane od njih je VHS snimka koju vam na kraju servira megalomanska američka filmska kompanija, bla, bla, bla…). Nisam jedan od onih koji svršavaju na subjektivne filmove ala već spomenuti, Cloverfield i Paranormal Activity iako smatram da je TBWP puno kvalitetniji od njegova dva ”nasljednika”.
Priča u stripu je slična: tri naučnika (dva naučnika i jedna naučnica, ou jea, menage a trois na lomači!) se izgube u šumi istražujući slučaj vještice iz Brentforda, zle i opake Sybil Warwick. Sve što je pronađeno je razbijena kamera i kaseta sa, do trenutka gubljenja, snimljenim materijalom (Blair, Blair, Blair…). Dylan prati situaciju putem medija i tiho se nada novom klijentu, te mu se sve želje ostvaruju kad klijenta (tj. klijenticu) i dobije i to u vidu ovomjesečne zaručnice Claire koju slučaj brentfordske vještice zanima sa antropološkog aspekta pošto je ona, pogodili ste, antropologinja. I tako krenuše Dylan i Clarice u avanturu, kad u šumi…
Nije zeko, nije lav, ali je genijalna strava iz tuša Nicole Maria, čovjeka čiji mi crtež nije često zapadao u oči, ali u ovom broj je nadjebao sam sebe. Nevjerovatno strašan prikaz vještice, te njene dvije žrtve koje su završile u ludari nekad tridesetih godina prošlog vijeka – ti crteži vam se veoma lako urežu u mozak.
Mari je posebnu pažnju obratio na crte lica, a pogotovo oči u romanu i mogu vam reći da je odradio vraški dobar posao. Kažem vam – PRE-STRA-ŠNO!
Posebnih propusta u scenariju baš i nema, tu i tamo neka mala fulica, ali ja nikad nisam bio jedan od onih stupidnih Dylanovaca koji se hvataju svake rečenice i slike kao muhe na govna i onda dugo u noć raspravljaju o istoj umjesto da se posvete ljubavi, tjelesnim sokovima i ostalim zanimljivostima kojima se najveće face svijeta, tj. Dylan i ja veoma često posvećujemo (odvojeno, ne zajedno, pobogu si brate!)
Sjajna horror priča, toliko dobra da je rasplamsala u meni želju da opet pišem. Sljedeća “recenzija” uskoro, nećete čekati devet mjeseci 🙂